Kanta

Osamdesetih godina, kad su k nama stigli kompjutori, pojavio se i problem terminologije u vezi s njima. Samu spravu nazvali smo računalo, i to se kako-tako primilo, ali onda je iskrsnulo pitanje kako da se nazovu pojedini dijelovi toga uređaja. Osobito je mnogo natezanja bilo oko termina hardver, pa su padali razni prijedlozi kako da se taj pojam hrvatski imenuje. Pritom je prevladavala tendencija da se pokažu tvorbene mogućnosti našega jezika te je zato netko predložio da se hardver nazove očvrsje. To, naravno, nije prošlo, jer nije otprve jasno što ta riječ govori. Bilo je i drugih sličnih sugestija, ali su i one propale. A sve vrijeme postojala je i druga, neiskorištena mogućnost, naime da se uzme neka postojeća hrvatska riječ, pa da joj se dade dodatno značenje: čovjeku smjesta padaju na pamet termini kao sanduk, kutija, ili nešto slično.

Ta mogućnost nije – koliko znam – došla do riječi u javnosti, ali jest u praksi, među ljubiteljima računala. Oni su, naime, onu limenu kištru u kojoj se nalaze elektronički uređaji kolokvijalno zvali naprosto kantom. Bilo je u tome, doduše, i neke ironije, ali ja svejedno ne mislim da je taj naziv gori nego bilo koji drugi, pa mi je žao što nije službeno usvojen. A osim toga, tu terminološku kreaciju naših hakera doživljavam i kao neko povijesno svjedočanstvo: osamdesetih godina mladi su ljudi još znali što je to kanta, dok je danas stanje bitno drukčije, pa taj naziv nema nikakva izgleda. Kako ćeš, naime, znati što nešto znači metaforički ako ne znaš što znači doslovno? Ukratko, kante su tada bile mnogo češće nego danas.

I tada su, doduše, već bile nekakav relikt iz sirotinjske prošlosti i slutilo se da će nestati. Dijelile su se na privatne i javne.

Privatne kante rabile su se u kućanstvu, i bile su silno važne ondje gdje nije bilo vodovoda: u njima se voda donosila s obližnje česme, zdenca ili pipe. Ali služile su one i da se u njima voda čuva do trenutka kad će biti uporabljena pa su zato imale svoje osobito mjesto u stanu, jer stajale su u kuhinji ili u špajzi. Tih privatnih kanti bilo je tri vrste.

Prve su bile one najobičnije, kojima je službeno ime kabao, ali su se u običnom govoru zvale na kontinentu hamper, a na moru sić. Bila je to posuda okrugla oblika, gore šira, dolje uža, s prikladnom šipkom za nošenje. Zapremina je bila dvadesetak litara, a kad bi se kanta teglila ulicom, trebalo je paziti da se voda ne prolijeva. Sličan problem pojavljivao se i u kući: trebalo je taj sić ili hamper nečim pokriti, da štogod ne upadne u vodu i da nam tako ne propadne sav trud oko njezina donošenja; za tu svrhu nabavljao se golemi poklopac.

Problem pokrivanja rješavale su druge kante, malo savršenije od onih prvih. Njihov oblik bio je ovalan, s gornje strane nalazila se svinuta ručka koja je bila jedinstvena s tijelom kante, a imale su još i poklopac, koji se mogao podignuti i spustiti. S prednje strane bila je kratka i uska cijev, kroz koju se voda točila u manje posude.

Napokon, postojala je i treća vrsta kante, nalik na maloprije opisanu: umjesto kratke cijevi, ona je imala dugu, koja je bila okrenuta nagore, a na njezinu kraju nalazio se naopako postavljen lijevak s rupicama. Ta je kanta služila za zalijevanje vrta, pa bi se zato moglo reći da je bila čisti luksuz te valj­da upravo zato postoji i danas.

Osim kućanskih kanti postojale su i druge, koje su služile za obavljanje različitih javnih poslova. Jer nije tada bilo plastičnih kanistara – koji danas služe čak i za kiseljenje kupusa – nego su se sve tekućine transportirale u kantama i u njima čuvale. Sve su te kante po obliku bile međusobno slične: nisu bile ni okrugle ni ovalne, nego isključivo četvrtaste, imale su oblik kvadra. Zato su se i dijelile manje po kriteriju oblika, a više po kriteriju svrhe za koju su služile.

Visok ugled uživale su kante za benzin. U to je vrijeme bilo razmjerno malo benzinskih crpki, pa ako je čovjek kretao autom na duži put, nije se mogao pouzdati da će lako naći gorivo. Zato je u standardnu opremu automobila – uz rezervni kotač, dizalicu i kutiju s alatom – pripadala i kanta s benzinom. Ona je bila dizajnirana na osobit način, tako da joj je gornji dio bio na jednom kraju uleknut i tu su se pružale dvije šipke koje su služile kao ručka za nošenje.

Onda, postojale su druge kante, u kojima su u dućane stizale one namirnice koje se nalaze u tekućem agregatnom stanju: ulje, ocat i slično. Te su pak imale osobit čep s navojem, a ispod njega otvor u koji se mogao utaknuti bilo lijevak ili pipac, pa zgodno pretakati tekućina. A toga pretakanja bilo je mnogo, jer su ljudi dolazili u dućan noseći bocu i tražeći da im je ondje napune vinom ili petrolejem.

Napokon, postojale su još i manje kante – također četvrtaste – u kojima su do nas stizale neke finije stvari, poput, recimo, američkog maslaca koji su nam slali kao pomoć pedesetih godina, ili čak i sira, koji je u tim kantama bio vakumiran. Tih manjih kanti bilo je još, ali ih se ja ne mogu svih sjetiti, samo znam da su bile važne i da smo ih pažljivo čuvali i koristili za različite svoje svrhe.

A to je pak u proturječju s načinom na koji smo o kantama mislili i govorili. Jer pojam kante često se koristio za metafore, a sve su te metafore pak nekako vukle na prijezir, ili barem na ironiju. Kao da smo svoju ovisnost o kantama željeli nekako prevladati govoreći o njima svisoka i humoristično. Spomenut ću samo dva primjera. Prvo, velika stražnjica redovito zvala se kanta i to gotovo da je bio nekakav tehnički termin. A drugo, kad bi netko nekoga dobro istukao, onda bi se reklo da ga je prebio kao staru kantu. U nogometu se pak govorilo da je Dinamo ili Hajduk nekoga nakantao.

Možda je upravo ta smiješna popudbina razlog što kanta nije postala sinonim za hardver? Ne znam, ali znam ovo: bojim se da bi čitatelj mogao cijelo ovo moje mudrovanje rezolutno odbaciti, to jest otkantati.