Hrvatski prijedlozi za mir

Nakon povratka iz Venecije, sredinom svibnja 1991, bio sam gost na večeri talijanskoga generalnog konzula Salvatora Cilenta, u njegovu zagrebačkome stanu. Najviše se razgovaralo o tome je li moguće izaći iz jugoslavenske državne krize mirnim putem? Američke procjene kazivale su da je sukob između „separatističkih republika“ Slovenije i Hrvatske i Miloševićeve Srbije neizbježan. Talijanski mi je konzul povjerio da su veleposlanici država članica EZ-a akreditirani u Beogradu izvijestili svoje vlade da predstavnici Srbije u Predsjedništvu SFRJ i srpski visoki državni dužnosnici govore ako se Hrvatska odcijepi u sadašnjim svojim granicama, rat je neizbježan. Srbi ni pod koju cijenu neće dopustiti da područja u Hrvatskoj u kojima žive stanovnici srpske nacionalnosti otiđu pod „ustašku“ vlast. Cilento mi je povjerio da su u Italiji i Austriji već načinili planove za prihvat izbjeglica iz Slovenije i Hrvatske. Odlučno je, dakako, držanje Jugoslavenske narodne armije, a ona se odavna stavila na stranu Slobodana Miloševića. U ratu s JNA Talijani nam nisu davali nikakve šanse. „Vi tvrdite da Srbi smišljeno ruše Jugoslaviju, a ne Hrvati. Zašto?“ – pitao me talijanski konzul. „Jer žele stvoriti vlastitu državu. Bez Hrvata i Slovenaca“.

Na opasnost izbijanja rata stigla su upozorenja i iz drugih izvora. Zbog toga sam predsjedniku Tuđmanu izložio zamisao o osvježivanju prijedloga o savezu suverenih država, sadašnjih federalnih jugoslavenskih republika, nekoj vrsti moderne konfederacije poput Europske zajednice. Ako se takav savez prihvati, oružanih sukoba neće biti.

Ideja nije bila nova. Njemački Der Spiegel objavio je još 18. prosinca 1989. da su se „na tajnom sastanku 10. prosinca u dvorcu Brežice, u blizini Zagreba, predsjednik Slovenije Stanovnik i njegov hrvatski kolega Latin dogovorili o ovome planu: žele zamoliti (njemačku) Saveznu vladu u Bonnu da već u veljači 1990. sazove mirovnu konferenciju u Frankfurtu. Cilj te konferencije, na kojoj bi sudjelovali, pored šest jugoslavenskih republika, Austrija, Italija i Francuska, jest europsko jamstvo za preobražaj Jugoslavije u savez država i koncepcija za uključivanje te konfederacije u proces europske integracije. Tim planom žele slomiti srpske hegemonističke pretenzije.“

Predsjednik Tuđman je tijekom 1989. i 1990. u svim govorima opetovano predlagao konfederaciju kao razborit i elegantan način izlaska iz jugoslavenske držane krize.

U listopadu 1990. hrvatski i slovenski stručnjaci napisali su Model konfederacije u Jugoslaviji, tekst koji su prihvatila predsjedništva Hrvatske i Slovenije. Službeno je objavljen 12. listopada 1990. Model je bio razmatran u Predsjedništvu SFRJ, ali nikada nije prihvaćen. Nisu ga prihvaćale ni zapadne države. Gotovo sve su smatrale da je postojeći oblik federalne Jugoslavije najbolji.

Predsjednik Tuđman bio je uvjeren da naš novi prijedlog o savezu suverenih država Srbi neće prihvatiti. Svojedobno nisu htjeli o konfederaciji ni razgovarati. Njihov je istinski cilj unitarna država u kojoj će Srbi dominirati sukladno načelu odlučivanja „jedan građanin – jedan glas“. Uvjeravao sam Predsjednika da će na Zapadu model suverenih država prihvatiti kao još jedan hrvatski napor da se jugoslavenska kriza riješi mirnim putem. Američka administracija sada konfederaciju i savez država tretira kao jedno od rješenja u demokratskome razvoju Jugoslavije, pogotovo ako se na referendumima u republikama prihvati neovisnost republika. Ako se model saveza suverenih država prihvati, hrvatski Srbi, Srbija i Armija neće nas više gnjaviti.

Predsjednik se složio da napišem nacrt.

Planovi o intervenciji JNA

Srž projekta, pet točaka o savezu suverenih država, napisao sam tijekom jedne noći u garsonijeri u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, rezerviranoj za državne funkcionare. Namučio sam se, međutim, s pisanjem pojašnjenja koja sam poslije podijelio novinarima.

U kabinetu Predsjednika zapeli smo u raspravi o statusu visokih časnika u JNA. Predlagao sam da se nakon razdruživanja u Jugoslaviji, u savezu suverenih država, sačuvaju „savezne postrojbe“, slično vojnim snagama Ujedinjenih naroda ili federalnim trupama u Sjedinjenim Državama. Evo zašto.

U vrijeme jugoslavenske državne krize JNA je bila najodgovornija za suzbijanje i sprečavanje, ali i poticanje oružanih sukoba u području Jugoslavije. Potkraj 1990. i početkom 1991. u srpskome državnom vrhu gotovo svakodnevno se raspravljalo o vojnoj intervenciji radi slamanja nove demokratske vlasti u Hrvatskoj. O tome je redovito konzultiran savezni ministar obrane i prvi čovjek u JNA general Veljko Kadijević. On je, prema zapisima predsjednika SFRJ Jovića, bio za izravno rušenje vlasti u Zagrebu.

Imali smo niz informacija o planovima vojnoga nasrtaja JNA na Hrvatsku (i Sloveniju) i o postavljanju marionetske vlade u Zagrebu. Srpski državni vrh ljutio se što Armija te planove nije ostvarivala. Mislili su da je posrijedi kolebljivost i kukavičluk Kadijevića. Naš ministar obrane general Martin Špegelj tvrdio je pak da u ovome trenutku Armija ne smije intervenirati, jer bi takva akcija prema Hrvatskoj i Sloveniji bila glomazna, složena i skupa. „Armija nije u stanju izvesti briljantnu operaciju, poput vojne intervencije u Poljskoj ili Turskoj, jer bi se morala odlučiti za klasičnu vojnu operaciju poput one Iraka na Kuvajt. Armija umire zajedno s Jugoslavijom. Njezina nemoć veća je od njezina bijesa.“ JNA se sada ponaša kao „isluženo kljuse, olinjali konj“, tvrdio je Špegelj. Moje je, međutim, mišljenje bilo da je za JNA rizik napadaja na Hrvatsku prevelik, jer bi se Hrvati branili. U obrambenim ratovima nadmoć agresora u naoružanju i u broju vojnika nije presudna. Još su dva činitelja važna: prvo, vojnici JNA bili su različitih nacionalnosti i iz različitih sredina, drugo, Sjedinjene Države usprotivile su se uporabi vojne sile protiv republika koje se žele osamostaliti.

Ni predsjednik Tuđman nije dijelio uvjerenja generala Špegelja. Nije, primjerice, prihvatio generalove prijedloge o masovnom napadaju na vojarne JNA i stacionirane armijske postrojbe u Hrvatskoj, koje je Špegelj izlagao na sjednicama Vrhovnoga državnog vijeća. Poslije se pokazalo – kada su otvoreni arhivi i objavljeni dokumenti – da je Predsjednik bio u pravu. Generali u Beogradu samo su čekali da ih Hrvati napadnu pa da nam odgovore nemilosrdno i svom snagom nagomilana razornog oružja. 

Pokušaj vojnog puča

Usprkos različitim gledištima i procjenama, uvođenje izvanrednoga stanja, zapravo vojni puč JNA s preuzimanjem vlasti u Jugoslaviji, željelo se ostvariti sukladno ustavnim odredbama. U završnom razdoblju raspada Jugoslavije, 12. ožujka 1991, na zahtjev JNA sastalo se Predsjedništvo SFRJ kao Vrhovno zapovjedništvo oružanih snaga Jugoslavije, prvi put u armijskim prostorijama u zgradi Generalštaba (Vrhovnoga stožera) JNA u Beogradu. Na dnevnome redu bili su konačni prijedlozi vojske za rješavanje jugoslavenske državne krize. U ime Vrhovnoga stožera oružanih snaga SFRJ ministar obrane general Veljko Kadijević predložio je uvođenje izvanrednoga stanja na cjelokupnome području Jugoslavije, podizanje borbene gotovosti oružanih snaga i mobilizaciju do razine koja će, prema procjeni Vrhovnoga stožera, sprečavati izbijanje građanskoga rata i zajamčiti obranu od eventualne strane oružane intervencije. Na taj način, prema uvjerenju JNA, omogućio bi se referendum o secesiji u republikama koje se žele „odcijepiti“ i učinkovito rješavanje državne krize. Pošto se iz rasprava na sjednici moglo zaključiti da prijedlog o uvođenju izvanrednog stanja neće proći, umjesto izvanrednoga stanja i pripravnosti vojske predloženo je „poduzimanje mjera pripravnosti u oružanim snagama, uključujući djelomičnu mobilizaciju“. Odluka nije donesena jer nije sakupljeno pet potrebnih glasova. Za prijedloge bili su članovi Predsjedništva iz Srbije (Borisav Jović), Crne Gore (Jugoslav Kostić), Vojvodine (Nenad Bućin) i Kosova i Metohije (Riza Sapunđiju). Protiv Stipe Mesić (Hrvatska), Vasil Tupurkovski (Makedonija) i Bogić Bogičević (Bosna i Hercegovina). Slovenac Janez Drnovšek nije bio na sjednici.

Tijekom noći, nakon sjednice, general je Kadijević krišom je otišao zrakoplovom u Moskvu na konzultacije sa sovjetskim ministrom obrane Dmitrijem Jazovim. Pitao je Jazova hoće li Rusi priskočiti u pomoć ako Jugoslavija bude vojno ugrožena sa Zapada. Jazov je odgovorio da neće, barem dok je Gorbačov na vlasti. Dodao je da prema ocjenama ruskih obavještajnih službi Zapad neće intervenirati u Jugoslaviji. Kadijević se vratio iste noći u Beograd bez ikakvih sovjetskih jamstava. Početkom srpnja 1991. Kadijević je nazvao Jazova i ponovno zatražio zaštitu Sovjetskoga Saveza ako Zapad napadne JNA. Pitao je hoće li mu Rusi prodati oružje i streljivo koje JNA nema. Odgovor je bio negativan na oba pitanja.

Kadijević je bjesnio. Rekao je Miloševiću i Joviću da će Armija usprkos svemu preuzeti vlast u zemlji. Admiral Branko Mamula, savezni ministar obrane prije Kadijevića, i general Života Panić, koji će se ubrzo popeti na srpsku političku pozornicu, procijenili su da će udar prihvatiti i Zapad i Sovjeti. Da olakša Kadijeviću posao, Borisav Jović je 15. ožujka podnio ostavku na mjesto predsjednika Predsjedništva SFRJ, a Milošević je sutradan objavio, u govoru koji je prenosila televizija, da Srbija neće više poštivati odluke Predsjedništva SFRJ jer ga je uzurpirala „antisrpska koalicija“. „Jugoslavija je u završnoj fazi svoje agonije, pa Srbija napušta brod koji tone“, rekao je. Navečer su njemačke i talijanske radio postaje objavile secesiju Srbije od Jugoslavije.

Armija ipak nije izvršila udar. U vrhu JNA 17. ožujka prevagnulo je gledište o neuspjehu operacije. Visoki časnici ocijenili su da će kompromitirati vojsku, homogenizirati Hrvate i Slovence i okrenuti ostale narode protiv Srba. Sigurno su na umu imali i stajališta SAD-a i NATO-a, koji su se protivili uporabi sile. Beogradu je bila dostavljena informacija o razgovorima visokih dužnosnika NATO-a s vrhom sovjetske Armije. Iz NATO-a su zatražili da Rusi ne podupiru ideološki JNA i priopćili da će na eventualno sudjelovanje Armije na strani jedne od zavađenih strana „odlučno i snažno reagirati“. Milošević i Jović bili su ljutiti. Smatrali su da se prevrtljivi Kadijević uplašio i opet ih prevario.

Imajući sve to na umu predlagao sam Predsjedniku: zajamčimo časnicima u vrhu JNA sigurnu egzistenciju u savezu suverenih država. Činove, plaće i mirovine. Otupjet ćemo animozitete i nezadovoljstvo, umiriti vojsku. Rekao sam: „I što je najvažnije: izbjeći ćemo oružani nasrtaj Armije na Hrvatsku!“

Predsjednik Tuđman složio se s mojim tekstom. Odlučio je da prijedlog o savezu država prihvati Vlada i uputi ga kao službeni dokument svim ostalim jugoslavenskim republikama i važnim međunarodnim čimbenicima radi postizanja mirnog razrješenja jugoslavenske državne krize. 

Promatrao sam Predsjednika dok se lomio oko teksta o statusu časnika JNA u savezu država, koji mu je apriorno dizao kosu na glavi. Mnogi strani državnici s kojima sam razgovarao smatrali su ga napuhanom svađalicom, čovjekom koji je precjenjivao osobnu snagu i snagu zemlje kojoj je bio na čelu. A on je zapravo bio pragmatičan, staložen i odmjeren državnik, taktičar i strateg, najveći lukavac kojega sam sreo.

Prijedlog je bio prihvaćen u vladi premijera Josipa Manolića i u Franje Gregurića. U nastupnom govoru u Saboru Gregurić je rekao da će Vlada demokratskoga jedinstva nastaviti ostvarivati plan pet točaka, nazvavši ga tom prigodom Rudolfovim planom. Bio je to, dakle, službeni prijedlog hrvatske Vlade o mirnom i civiliziranom načinu i putovima razrješenja jugoslavenske državne krize i sprečavanju rata.

Plan je u cijelosti objavljen u zagrebačkome Vjesniku 15. kolovoza 1991. Urednik Vjesnika izdvojio je moj osobni moto dok sam služio u Vladi Republike Hrvatske, uokvirio ga i objavio krupnijim slovima:

Suverena i međunarodnopravno priznata Republika Hrvatska u savezu suverenih država bit će vjerna sebi samo ako bude demokratska, u političkom životu pluralistička, gospodarski prosperitetna i ekološki primjerena članica europske obitelji država.

Prijedlog je bio upućen najvišim državnim organima svih ondašnjih jugoslavenskih republika, Predsjedništvu Jugoslavije, Saveznome izvršnom vijeću, tj.  saveznoj Vladi, Europskoj zajednici i predsjednicima vlada ili ministrima vanjskih poslova svih važnijih zemalja u svijetu.

Načelno prihvaćanje

U razgovorima s predstavnicima Slovenije i vodećim državnicima ondašnjih jugoslavenskih republika, osim Srbije, rečeno mi je da je prijedlog o savezu suverenih država – jugoslavenskih federalnih republika – u načelu prihvatljiv kao dobra i razborita podloga za razgovore i sporazumijevanje. Kad sam bosansko-hercegovačkog ministra vanjskih poslova Harisa Silajdžića telefonski nazvao i upitao što o prijedlogu misli predsjednik Alija Izetbegović (prijedlog sam službeno uručio predsjedniku bosansko-hercegovačke Vlade Juri Pelivanu i njegovim suradnicima prigodom njihova posjeta Zagrebu), odgovorio mi je: „Alija je pročitao plan i rekao: Što vrijedi kad ga Srbi neće prihvatiti!“

Slovenci su, kako to obično biva kada se nastoji postići neki cilj, ustrajavali na varijanti „totalnog razdruživanja“, odnosno punoj samostalnosti država, ali bili su spremni razgovarati o rješenjima kojima bi se suzbili oružani sukobi i rat.

Prijedlog su u načelu poduprli predsjednik makedonske vlade Nikola Kljusev i crnogorski lider Milo Đukanović. Crnogorcu sam usmeno pojašnjavao pojedine zamisli. Razgovor s Đukanovićem pratio je talijanski veleposlanik u Beogradu Sergio Vento.

Austrijski generalni konzul u Zagrebu Andreas Berlakovich 17. srpnja 1991. pismom je priopćio odgovor Saveznoga ministarstva za vanjske poslove Republike Austrije. U pismu se navodi da se u austrijskome Ministarstvu „prijedlozi pažljivo proučavaju“ i dodaje:

„Za pregovore koji bi trebali početi 1. kolovoza 1991. (koji su bili predviđeni Brijunskim memorandumom o tromjesečnom moratoriju hrvatskih i slovenskih odluka o neovisnosti – op. D. R.) prijedlog ministra inozemnih poslova gospodina Rudolfa zacijelo će biti važan čimbenik. Austrija dijeli nadu i želju da će ovi razgovori uroditi rješenjem koje će zadovoljiti sve strane.“

Iz memoara američkoga veleposlanika Warrena Zimmermanna saznao sam da je za taj prijedlog zanimanje pokazala i američka vlada, a razmetljivi Talijan De Michelis prijedlog sličan hrvatskomu uputio je u Bruxelles u ime svoje vlade.

Večera s Van Den Broekom

Drugoga kolovoza 1991. u Zagreb je doputovala trojka Europske zajednice, ministri vanjskih poslova Hans Van Den Broek (Nizozemska), Jacques Poos (Luksemburg) i João de Deus Pinheiro (Portugalac, zamijenio De Michelisa). Tijekom večere u Banskim dvorima, koju je kasno u noć priredio predsjednik Republike Franjo Tuđman, sjedio sam lijevo od Van Den Broeka. Pitao sam ga što misli o službenome prijedlogu Hrvatske vlade o savezu suverenih država koji sam mu poslao u Haag? Broek, koji je plutao površinom složenih jugoslavenskih problema, neinventivan, neinformiran i nedovoljno zainteresiran, pogledao me iskosa. Suho je odgovorio: „Gospodine, imamo na stotine takvih prijedloga.“

Prije završetka večere, u neformalnoj i opuštenoj atmosferi, Predsjednik je glasno i razgovijetno rekao Europljanima: „Pripremajte plave kacige!“ Mislio je, naravno, na međunarodne mirovne snage. Gosti su se pogledali u čudu: o čemu taj čovjek govori?

Ništa nisu razumjeli. Na Zapadu općenito državnici i političke elite nisu poznavali prave uzroke jugoslavenske krize, kako je sve počelo, tko je potegnuo okidač i o čemu se zapravo tu radi.

U vodećim svjetskim državama, Ujedinjenim narodima, NATO-u i u Europskoj zajednici nisu se odlučno suprotstavili srpskom agresivnom nacionalizmu i teritorijalnoj ekspanziji. Nedostajalo im je hrabrosti, volje i razumijevanja duboke i složene jugoslavenske krize. U svibnju 1991. pisao sam očajnička pisma glavnom tajniku Ujedinjenih naroda Perezu de Cuellaru, predsjedniku Europskoga parlamenta u Strasbourgu Enriqueu Crespu, predsjedniku Europske komisije EZ-a Jacquesu Delorsu, Van den Broeku, Glavnome stožeru NATO-a, državnicima. Prilikom posjeta članova federalne jugoslavenske vlade Zagrebu, sredinom 1991, u vrijeme kada su se jasno nazirali ratovi u Jugoslaviji, osobno sam predlagao saveznome ministru unutarnjih poslova Petru Gračaninu, nekadašnjemu partizanskom generalu, postavljanje jakih policijskih i vojnih snaga na međurepubličke granice. Na taj način suzbio bi se prijevoz oružja i paravojnih skupina. Uvjeravao sam ga, sve će stati! Saslušao me, okrenuo se i mirno otišao bez riječi.

Američkoga veleposlanika Zimmermanna molio sam, tijekom razgovora u Ministarstvu vanjskih poslova u Zagrebu 18. srpnja 1991, da Amerikanci samo zaprijete zračnim snagama Jugoslavenskoj armiji i sve će stati. Tvrdio je da SAD ne mogu utjecati na Beograd. Ako on nešto predloži Miloševiću, Srbi će postupiti obrnuto. Nakon razgovora pošao sam s njim i američkim konzulom u Zagrebu Einikom prema izlaznim vratima. „Gospodine veleposlaniče, možete vi utjecati na Srbe, možete“, rekao sam. Zastali su. „Kako?“ „Preko Moskve, gospodo. Sjedinjene Države mogu efikasno utjecati na Beograd preko Moskve!“

Zimmermann je šutke šmugnuo hodnikom prema stubama.

U Beogradu, u saveznome ministarstvu vanjskih poslova, ministru Budimiru Lončaru potanko sam obrazlagao hrvatski prijedlog. U razgovorima su sudjelovali suradnici ministra, među ostalima jedan od najboljih jugoslavenskih diplomata, hrvatski Srbin Živojin Jazić. Obrazovan, miran, pronicav. Ministar Lončar znao je stajališta važnih igrača u međunarodnoj zajednici o razrješenju jugoslavenske državne krize, a bio je dobro upućen i u jugoslavenska zbivanja, pa je pomno analizirao tekst. Želio je da u nazivu saveza ostane riječ „Jugoslavija“. U njegovu kabinetu ostali smo do 23 sata navečer. Razišli smo se bez ikakva zaključka. Sutradan sam u Zagrebu o razgovoru s ministrom Lončarom izvijestio predsjednika Tuđmana. Na odlasku me Predsjednik obavijestio: „Dolazi veleposlanik Zimmermann. Njemu sve to recite.“

U Beogradu mi je predsjednik savezne jugoslavenske Vlade Ante Marković sugerirao da razgovaram sa Warrenom Zimmermannom, „finim i izuzetno obrazovanim gospodinom“. Ustvrdio je da zajedno s Lawrenceom Eagleburgerom, koji je svojedobno također bio veleposlanik u Beogradu, praktički kreira američku politiku prema Jugoslaviji. Organizirao mu je posjet Bijeloj kući i razgovor s predsjednikom Bushom. Kad sam premijera upitao kako komentira napise u američkome tisku da su Eagleburgera potkupili Srbi pa je pogodovao prodaji Zastavinih (Fiat) automobila na američkome tržištu, odgovorio je kratko da je Eagleburger u saslušanju pred kongresnim odborom sve optužbe odbio. Predsjedniku Tuđmanu rekao sam: „Taj gospodin Zimmermann mrzi Miloševića jer ga srpski predsjednik nije htio primiti devet mjeseci! Nešto mu se bio zamjerio. Nas ne voli, jer nas smatra nacionalistima. U SAD-u su sve useljenike pretopili u Amerikance, ne razlikuju destruktivni i agresivni nacionalizam od nacionalizma koji mi prevodimo s riječima domoljublje i rodoljublje. Ne slažemo se s njim u nekim osnovnim pitanjima, ali mislim da je korektan profesionalac.“ Predsjednik je samo promrmljao: „Štreber!“

Warren Zimmermann bio je američki veleposlanik u Jugoslaviji od srpnja 1988. Prije dolaska u Beograd obavljao je veleposlaničke dužnosti u Moskvi, Parizu, Caracasu i Beču. Završio je studij na Yaleu. Znao sam da ga Tuđman ne voli jer Amerikanac nije prihvaćao većinu njegovih zamisli i smatrao ga je netolerantnim i tvrdoglavim hrvatskim nacionalistom. Svojedobno je spočitnuo predsjedniku što je u svojim knjigama umanjivao važnost holokausta. Tuđman je, međutim, obećao američkome konzulu u Zagrebu Mikeu Einiku da će zagrebačkoj židovskoj zajednici dati nadoknadu za razaranje njihove sinagoge tijekom NDH režima. „Na naše iznenađenje to je obećanje i održao“, priznao je poslije Zimmermann u knjizi Izvori jedne katastrofe.

Zimmermann je zapisao da su najmučniji razgovori s predsjednikom Tuđmanom bili oko Bosne. Tuđman mu je, veli, priznao da je o podjeli BiH razgovarao s Miloševićem, s čelništvom JNA i s bosanskim Srbima, i „svi se slažu da je jedino rješenje podjela Bosne između Srbije i Hrvatske.“ Stabilan Balkan moguć je jedino ako se promijene bosanske granice. Zimmermann piše da ga je Tuđman uvjeravao: „Bosna je povijesno dio Hrvatske, i oduvijek je bila u hrvatskoj geopolitičkoj sferi. Ne samo da u Bosni žive Hrvati, već se i većina Muslimana u Bosni osjeća Hrvatima. Ako Srbi u Bosni naprave pritisak, mi ćemo braniti naše interese. Ako ne, mi se slažemo da Bosna ostane samostalna republika.“ Zimmermannu su takve tvrdnje izazivale tjeskobu. Oštro je kritizirao hrvatskoga predsjednika jer je vjerovao da je s Miloševićem u Karađorđevu u ožujku 1991. dogovorio podjelu Bosne između Hrvatske i Srbije. U memoarima ocijenio je dijalog s hrvatskim predsjednikom „nadrealnim“. Upitao ga je: „Kako možete očekivati od Miloševića da poštuje dogovor s vama o podjeli Bosne kada on istodobno pokušava sebi pripojiti dio Hrvatske? Tuđman me zapanjio odgovorom o svojem zakletom neprijatelju: ‘Zato jer vjerujem Miloševiću’.“

Amerikanac je volio Jugoslaviju, patio je zbog njezina raspada. Zapisao je kako se nada da će je jednoga dana netko obnoviti. „Možda neki veliki demokratski vođa, vjerojatno iz Bosne. Ona se neće zvati Jugoslavija, ali imat će povijesne korijene.“ Napustio je Beograd sredinom svibnja 1992.

Već sam bio na vratima kada je Predsjednik dobacio: „Pacer! Slabo igra tenis!“

Sredinom kolovoza bio sam preko vikenda s obitelji u Splitu. Nazvao me savezni ministar vanjskih poslova Budimir Lončar. Pozvao me u Beograd da bismo zajedno s premijerom Antom Markovićem razmotrili moguću primjenu hrvatskoga prijedloga o savezu suverenih država. Odmah sam o tome obavijestio Predsjednika. U Beograd se, međutim, više nije moglo. Autocesta koja je povezivala Zagreb i Beograd i imala poetično ime Autoput bratstva i jedinstva bila je izložena brutalnim vojnim operacijama.

Srbija ne prihvaća konfederaciju

Srpski državni i politički vrh ustrajno je odbacivao bilo kakvu konfederaciju republika koje su tvorile jugoslavensku federaciju. Predsjednik Milošević, članovi Predsjedništva SFRJ iz Srbije i autonomnih pokrajina Kosova i Metohije i Vojvodine, posebice predsjednik SFRJ Jović, branili su stajalište da je raspad države moguć jedino pod uvjetom da se narodi, a ne republike, na referendumu izjasne za dezintegraciju i odluče u kojoj će državi živjeti. Slovenija može otići, a Hrvatska ako pristane na novi sporazum o granicama koji će zajamčiti hrvatskim Srbima život u Srbiji (novoj Jugoslaviji). Jović je o tome potanko pisao u dnevniku. Evo nekoliko zapisa: 

Bilješka, 27. srpnja 1990: „Prema vrlo pouzdanom izvoru iz redova rukovodstva HDZ rukovodstvo SK (Saveza komunista) Hrvatske čvrsto je opredeljeno da izričito zahteva konfederativno uređenje Jugoslavije ‘kao ugovorne zajednice suverenih (republičkih) država’… U Hrvatskoj je zauzet stav da se formira i vlastita armija, koja bi imala sve odlike ‘mini-armije’, sa regrutnim i starešinskim sastavom iz Hrvatske, uz još nejasne ideje o ‘podeli’ odbrambenih odgovornosti i doprinosu pojedinih republika u odnosu na okruženje.

Prema istom izvoru, vrlo pouzdanom, Stipe Šuvar direktno sarađuje sa Tuđmanom i od toga koliko će se ‘uspešno’ povinovati zavisi njegov opstanak na funkciji. Sličnu saradnju ostvaruju i Ante Marković i Budimir Lončar.

Takva situacija sa Hrvatskom je repriza onoga što se već dešavalo i dešava sa Slovenijom. One hoće da sačuvaju jugoslovensko tržište, a da rasture jugoslovensku državu.

S obzirom na tok stvari zaključujemo (Jović i Kadijević, podcrtao D. R.) da moramo hitno razraditi taktiku za dalju akciju.“

Bilješka, 21. siječnja 1991. „Milošević je oduševljen izlaskom Hrvatske iz jugoslovenske federacije. Rekao je: ‘Čim proglase otcepljenje, treba da im ga usvojimo, s tim da krajiške opštine držimo vojno, dok se narod na plebiscitu ne izjasni gde želi da živi...’ ‘Ja sam’, veli za sebe Jović, ‘oduvek bio za varijantu da ih preko noći odsečemo od Jugoslavije, pa neka idu u Europu.’“

Bilješka, 22. siječnja 1991. Jović je rekao Stjepanu Mesiću da će „Srbija dati saglasnost Hrvatima da izađu iz Jugoslavije pod uslovom da oni daju saglasnost da Srbi u krajinama ostanu u Jugoslaviji. Pod tim uslovom sve se može rešiti, a bez toga ništa.“

Bilješka, 23. siječnja 1991. „Razgovor sa Miloševićem o razoružanju u Hrvatskoj. Obaveštavam ga da ćemo u toku dana utvrditi plan pravosudne akcije (hapšenje, suđenje i dr.), ali i vojne akcije, koja sve to mora pratiti. On nanovo insistira da vojska ‘pokrije’ srpske krajeve u Hrvatskoj, da u slučaju sukoba zadrži tu teritoriju, a ostalo neka se otcepi.“

Milošević i Jović računali su da će Jugoslavija bez Hrvatske i Slovenije imati oko 17 milijuna stanovnika, „dovoljno za europske prilike“. Odmah su načinili preliminarni popis zadataka radi ostvarenja odluke.

Da je srpski državni i politički vrh prihvatio prijedlog Hrvatske vlade o savezu suverenih država – jugoslavenskih federalnih republika, oružanih sukoba i ratova na području SFR Jugoslavije ne bi bilo.