Heroji u posljednjoj bitci

Podatak da je film Broj 55 redatelja Kristijana Milića i scenarista Ivana Pavličića nastao kao rekonstrukcija povijesnoga događaja, stradanja dvadesetorice hrvatskih vojnika u selu Kusonje kod Pakraca 8. i 9. rujna 1991, uvodi nas u temu Domovinskoga rata i žanra ratnoga filma. Čudno je s koliko je oklijevanja domaća kinematografija pristupala prijelomnome razdoblju novije hrvatske povijesti te kako je malo domaćih naslova akcijskoga predznaka. Nedostatak je to koji se zasigurno nadoknađuje upravo ovim ostvarenjem, a već površan pregled redateljskoga opusa Kristijana Milića pokazuje da je posrijedi hrvatski filmaš izrazito sklon žanrovskome filmu, poglavito kriminalističkome i ratnome. Pritom ne treba zaboraviti da su oba Milićeva dugometražna igrana filma ratna, a i Živi i mrtvi (2007) i Broj 55 ovjenčani su sa po osam nagrada na Filmskom festivalu u Puli, između ostaloga i za najbolji film i najbolju režiju, što zorno svjedoči o raskošnim mogućnostima domaćih čitanja žanrovskoga filma.

Film portretira junaštvo hrvatskih vojnika pred nadmoćnim velikosrpskim agresorom

Erudicija Kristijana Milića u poznavanju žanrovskoga, pa tako i ratnoga filma sveobuhvatna je. Živi i mrtvi odražavaju žanrovsku tradiciju američkoga predznaka, koja seže još do naslova nastalih tijekom Drugoga svjetskoga rata, a nastavlja se naglašeno kroz prizmu tzv. vijetnamskoga ciklusa druge polovice 1980-ih. No kako je u slučaju Živih i mrtvih riječ o filmu dvostruke narativne strukture, koja na predtekstu istih geografskih odrednica bosanskohercegovačkih bespuća razmatra pedeset godina udaljena ratna zbivanja, razvidna je i svojevrsna inverzija postulata partizanskoga filma, popularnoga dugih desetljeća postojanja socijalističke Jugoslavije. Ne treba zaboraviti ni da taj film dodiruje predloške filma strave percipirajući rat kao istinski nehumano iskustvo. Broj 55 podrazumijeva i širu europsku tradiciju žanra ratnoga filma, ali kao u biti akcijski film ipak se priklanja američkim žanrovskim postupcima. Kroz prizmu povijesnih podataka naglašen je obrazac posljednje bitke u jasnom žarištu hrvatskoga čitanja.

Autorski pečat i dosljedna logika žanra

Usporedimo li narativne strukture dvaju Milićevih filmova, lako opažamo dva temeljna narativna postupka akcijskoga filma, ali i postupaka koje nalazimo već u počecima književnosti, grčkim epovima Ilijadi i Odiseji pripisanima Homeru. Žive i mrtve određuje putovanje skupine središnjih likova, u iskonskom prirodnom zaleđu u neprestanoj smrtnoj opasnosti zbog ratnoga djelovanja protivnika. Broj 55 središnje likove prostorno sužava sve do napuštene obiteljske kuće u ratom razorenim Kusonjama, a koncentrično sužavanje prostora istodobno je metaforičko ukidanje egzistencije svih protagonista. No ne treba zaboraviti da su oba naznačena obrasca ujedno dio pradavnih mitskih predaja pa se i u slučaju dvaju filmova Kristijana Milića potvrđuju teze o filmu kao suvremenom mitu. No kako je i u Živima i mrtvima i Broju 55 mitsko nasljeđe prožeto tegobnim povijesnim zbivanjima, nitko od protagonista ne uspijeva završiti junačko putovanje.

Kristijan Milić – vrstan poznavalac ratnog žanra

Posegnuvši za činjenicama i povijesnim zbivanjima Domovinskoga rata, Pavličić i Milić izrazito su vjerodostojno pristupili filmskoj rekonstrukciji, kloneći se anakronizama ili netočnih interpretacija. I premda nakon svršetka filma uočavamo izravnu posvetu dvadesetorici stradalih branitelja, protagonisti su fikcijska interpretacija temeljnih podataka. Na razmeđu povijesnoga i fikcijskoga, sam okvir radnje uglavnom je faktografski, dok su likovi svojevrstan odraz poginulih branitelja kroz autorsku prizmu. Zagovarajući akcijski predznak ovoga vrsnoga žanrovskoga ostvarenja, Pavličić u scenarističkome temelju, a podjednako Milić u redateljskoj nadgradnji, ipak nisu potpuno ujednačeno obradili zaplet i karakterizaciju oveće skupine protagonista. Nije posrijedi autorska nebriga za pojedine likove, već činjenica da neki od njih teško izmiču svojevrsnim arhetipskim postavkama.

Kaos i pogibelj

Karakterizacija je odnosa likova u ekstremno pogibeljnoj situaciji izravna, temeljena na široku rasponu reakcija i djelovanja. No čini se da je u manjem nizu situacija autorima ponestalo koncentracije pri uspostavi jasne karakterne određenosti nekolicine likova pa njihove naznačene sudbine nisu posve jasne. Veći broj likova ocrtan je iznimno precizno, jasnim i dojmljivim potezima. Kako je ratni film ujedno propitivanje junaštva u pogibeljnome žrvnju dugotrajnih oružanih sukoba, a Kristijan Milić i u ovom uratku poštuje i slijedi njegovu tradiciju, postupci središnjih likova, skupine branitelja, u skladu su s tim. Usprkos stradanju postaju oni i većima od života, pa kroz filmsku rekonstrukciju potvrđuju povijesni status žrtve podnesene na oltaru domovine.

Snimateljski rad Mirka Pivčevića odličan je u evociranju ratnih zbivanja

U promišljenoj redateljskoj izvedbi, Kristijan Milić pokorio se zahtjevima filmske građe te su mu postupci na prvi pogled oprečni Živima i mrtvima. Prostorne i vremenske strukture dvaju njegovih ratnih filmova posve su različite, a uz poznavanje zanatskih odrednica hrvatski filmaš vrlo precizno profilira i osebujan autorski stav i stilske preferencije. Tek u pojedinim segmentima zanemaruje prostorne odrednice kuće u kojoj su okruženi branitelji, ali kako je ratni kaos prijeloman u sagledavanju cjeline filma, taj nedostatak i nije presudan. Snimateljski rad Mirka Pivčevića odličan je u evociranju tegobnih ratnih zbivanja. Blijeda kolorita i vrsne uporabe svjetla, Pivčević se iznova potvrđuje kao jedan od stožernih hrvatskih snimatelja. Unutarprizornu slikovitost, osim Pivčevića, grade scenografska rješenja Damira Gabelice i kostimografska Vedrane Rapić. Bolnom prikazu stradanja branitelja pridonosi i maska Ane Bulajić Črček, kao i krajnosti specijalnih efekata Branka Repalusta i Kristijana Mršića te glazba Andrije Milića. Kako je većina netom navedenih filmskih radnika ovjenčana i na Filmskom festivalu u Puli, valja tu spomenuti i montažera Veljka Segarića, čiji je rad dosljedno ustanovio napetu strukturu filmske cjeline. S obzirom na činjenicu da je glumački ansambl Broja 55 uglavnom uspješno utjelovio zadane im likove, može se nepravednim učiniti posebno izdvajanje nekih od njih, upravo zbog činjenice da su i gledateljevu percepciju prikazanoga zasigurno podigli na višu razinu.

U duhu Peckinpaha i Hilla

U žanrovskoj koordinaciji igranofilmskoga stvaralaštva Kristijana Milića uočljiva je naklonost redateljima koji su se isticali promišljanjem, ali i kritikom nasilja kao sastavnice filmskoga svjetonazora, kao što su Sam Peckinpah ili Walter Hill. I upravo zbog toga referentnom se u slučaju hrvatskih filmskih postmodernista čini Hillova Južnjačka utjeha (1981). Taj je film postao izravno nadahnuće iznimna uratka Dejana Šorka Vrijeme ratnika (1991), a njegove odraze uočavamo više u Živima i mrtvima negoli u Broju 55, koji se više osvrće na Napad na policijsku stanicu Johna Carpentera (1976). No ako se prisjetimo da su se i Južnjačka utjeha izravno, kao i Napad na policijsku stanicu u prožimanju s Rio Bravom Howarda Hawksa (1959), referirali na Fordovo remek-djelo ratnoga filma Izgubljena patrola (1934), jasno je koliko su radovi Kristijana Milića urasli u žile kucavice žanrovskoga filma, usuglašavajući se više s općim filmskim tokovima negoli s nacionalnim.

Film Broj 55 prvi je u nizu HRT-ovih projekata s temom Domovinskoga rata, što otvara mogućnosti daljega iščitavanja žanrovskih postulata ratnoga filma kroz hrvatsku prizmu. Baš kao Živi i mrtvi i Broj 55 hrabro je filmsko ostvarenje, iako možda ne i vrhunsko, te je podjednako dosljedan pokazatelj mogućnosti hrvatskoga filma kao i revalorizacije Domovinskoga rata.