Grčka posijana po svijetu

U zapadnom kulturnom krugu sve je počelo s Grčkom. Nakon helenskoga i helenističkog doba sve je već bilo viđeno. Kažem Europa, europski, a u zraku već visi pitanje: zašto ne Evropa, evropski? Može i tako. No naš je kontinent dobio ime po Europi (grč. Eurōpē, lat. Europa), kraljevni u koju se zaljubio Zeus (ni on u hrvatskom nije Zevs), pa ju je u znak zahvalnosti što mu je bila ljubovca (a rodila mu je i troje djece) htio učiniti besmrtnom. Po njoj je nazvao Stari kontinent. Danas od tog oblika imamo euro (platežno sredstvo u mnogim zemljama), eurokomunizam (tip lijeve politike u Italiji), euroskeptik, eurotržište, euroatlantske integracije itd.

Zemlju na jugu Balkanskog poluotoka zovemo Grčka, narod Grci, pridjev je grčki, a narod koji ondje živi sebe ne zove tako nego Hellás (Grčka), Héllèn (Grk). Helada je bila dio Grčke (središnji dio Tesalije), a potom se tako prozvala cijela zemlja. Heleni su zajedničko ime svih Grka od 700. godine. Odakle onda u tolikim europskim jezicima izraz Grk, grčki (njem. Grieche, Griechin, Griechenland, griechisch; engl. Greek, Greece, Grecian; tal. Grecia, Greco, greco; fr. Grèce, grecque; češ. Řek, Řecko, řecký)? Tako što se grčki dijalektni oblik Gríkos, graikos (ime jednoga plemena) preko lat. graecus proširio na sva plemena toga naroda. Turci za Grčku kažu Yunanistan. Turski je oblik izveden iz ar. Yūnān, a ovo iz starogrč. Yonía, što je već bliže Grčkoj.

Iz gomile -logija, logova i -izama evo tek koji primjer kao uzorak, jer ne možemo ni zinuti u znanostima, umjetnostima, pa ni u politici, a da ne izgovorimo neki grecizam. Kao drugi dio sastavljenice, -logija i -log znače govor, znanje, raspravljanje, a prvi dio sadržaj toga znanja, biologija, filologija itd. Takva tvorba dopušta i nove riječi koje nisu iz grčkoga, npr. filmologija (film je iz engl. jezika). Izvedenice s -izmom (grč. -ismos, lat. -ismus) označuju razne djelatnosti, smjerove u znanosti, umjetnosti i/ili ideologiji (magnetizam, futurizam, izolacionizam).

Grecizmi su (preko latinizama) poslužili za stvaranje znanstvenog nazivlja u većini europskih jezika. Pritom se javljaju i dvostrukosti, jer su putovi dolaska bili različiti: u hrvatsku literaturu preko srednje i zapadne Europe po srednjoeuropskom lat. izgovoru (barbarin, kronika, demokracija), a u srpsku preko crksl. i rus. literature (varvarin, hronika, demokratija). Novije se posuđenice ne razlikuju (ciklus, biblioteka, cista).

Suvremenu Grčku (i ne samo nju) pogodila je ekonomska kriza, zemlja grca u dugovima, no takva situacija nije nova, jer frazem biti dužan kao Grčka nije od jučer, a znači biti zadužen preko glave. Za nekoga tko stalno prosvjeduje kažemo da se buni kao Grk u (h)apsu. Pridjev grčki, osim osnovnog značenja, ima i prenesenih. Grčki križ poznat je svakom povjesničaru umjetnosti. Grčka vatra, smjesa na bazi salitre, poznata je u Bizantu od 7. stoljeća i palila se u dodiru s vodom. Grčki bunar kaže se negdje za stari nepokriveni bunar u koji se do vode silazilo stubama. Grčko groblje govorilo se i za nekropolu stećaka. Grčko pismo bilo je prvo alfabetsko pismo. Pridjev grčki odnosi se i na vjeru, označujući pritom pravoslavce, pa tako u Islamu Grčkom žive pretežno pravoslavci, a u Islamu Latinskom katolici (mjesta pokraj Benkovca). Grčki jezik (propušten kroz latinsko sito) obdario je i kršćansku terminologiju (kler, grč. klēros, lat. clerus). I imenica pravoslavlje kalk je od grč. orthodoksia, lat. orthodoxia, prava vjera, ispravno mišljenje o vjeri, pravovjerje. Možda nije loše spomenuti grkokatolike ili unijate, pripadnike Grkokatoličke crkve. Naši ljudi sve koji se križaju sa tri prsta proglašava Srbima. Kao da za Ruse, Grke, Rumunje, Bugare, Makedonce, Crnogorce i pripadnike starih bliskoistočnih Crkava nikad nisu čuli. Slabo znaju i da je Grkokatolička crkva ujedinjena s Rimokatoličkom, da priznaje vrhovništvo pape, ali se u bogoslužju služi bizantskim obredom. Osnovana je u 15. stoljeću. Njezini se svećenici žene. U Hrvatskoj joj je sjedište bilo u Križevcima, a danas je u Zagrebu.

I pridjev grčki i imenica grk značenjem su se udaljili od Grčke, pa tako grk znači trgovac (pije kod grka rakiju), a može biti i vrsta dalmatinskog bijelog vina. Oblik grk može biti i pridjev (koji je neugodna okusa, gorak: „grki su tamo zalogaji hljeba“). 

O tisući i hiljadi, odnosno glazbi i muzici, pjevaju već i vrapci. Za tisuću naš puk misli da je izvorna hrvatska riječ, za hiljadu da je srpska. No tisuća je slavenizam, a hiljada grecizam. Kajkavci u značenju 1000 imaju i jezero, pa onda i jezeraču (novčanicu od 1000 jedinica). Ne vjerujem da je sumnjiv franjevac Andrija Kačić Miošić što u njegovu Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga (Mleci, 1756) sve vrvi od iljada.

S muzikom, koju su neki razlikovni rječnici strpali na srpsku stranu, i glazbom stvari stoje ovako: ni jedan ozbiljan rječnik hrvatskoga jezika nije, srećom, napravio ono što su prije dvadesetak godina htjeli nagurati uskogrudni puristi: potpuno izbaciti muziku i uvesti samo glazbu. Da je muzika srbizam, bi li to značilo da se srpski nametnuo njemačkom (Musik), engleskom (music), talijanskom (musica), francuskom (musique), čak i turskom (müzik)? Iz hrvatskoga ne treba izbacivati muziku na račun glazbe. Kako bez nje izreći izvedenice: muzikalan, muzikalnost (sluh, ali i stihovi), muzicirati, muzikologija, muzikolog? Ako riječi i pokrivaju isto značenje, pravih sinonima nema. Uvijek će jedna biti pogodnija u nekom kontekstu od druge, pa su obje potrebne. Muzika ne potječe, naravno, iz srpskoga, nego iz stare Grčke (mousiké), gdje znači sve što je povezano s umjetnostima, odnosno što pripada muzama (grč. moūsa). Muza pak potječe iz ie. *men-, misliti. Da više znamo i mislimo, ne bismo ni muzej proglasili tek odlagalištem starudije, nego bi preko lat. museum bio muzama posvećen kraj, viša škola za poučavanje pjesništva i lijepih umjetnosti. Muza je i umjetnikovo nadahnuće. I mene je neka pohodila kad sam se ovoliko raspisala.