General zauvijek

Vrlo bogatoj i raznolikoj likovnoj ponudi različitih vrijednih izložbi u Zagrebu ovih se dana pridružila još jedna, izložba radova Ivana Generalića u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti. Izložba broji nekolicinu vrsnih radova prikupljenih iz različitih hrvatskih galerija i institucija. Kad kažem nekolicinu, mislim na svega dvadesetak radova postavljenih u dvije prostorije, među kojima se nalaze ulja na staklu i šperploči, crteži tušem ili olovkom, uglavnom nastali kao skice za ulja na staklu po kojima je Generalić i cjelokupna hlebinska škola naivne umjetnosti postala popularna u svijetu. Tih dvadesetak radova dovoljno je da zaokupe pozornost dulje vrijeme. Svjetska popularnost zasnovana je na posebnoj tehnici slikanja na staklu, a potom i kvalitetom minuciozne izrade svakoga detalja; stoga se pred svakom slikom posjetitelj može dovoljno dugo zadržati, a da mu je opet promaknuo neki od segmenata skrivenih u osebujnu mnoštvu svakodnevnih tema i prizora iz dnevnoga seljačkog života koji se ponegdje miješa sa svijetom fantastike po kojoj je Generalić bio vrlo karakterističan. Radovi na zemlji, žetva, berba, bijeli jeleni, volovi i pevci, djedovi i bake skriveni iza golema stabla, seosko veselje, mrtve prirode, portreti... Tek toliko o šarenilu prizora i sadržaja koje tvore temu ove izložbe, opsegom manje, ali nikako i kvalitetom.

Tijekom mog upoznavanja s postavom predmetne izložbe bilo je više nego dovoljno stranaca u posjetu kojima Generalić nije nepoznato ime, što govori u prilog tomu da je njegova titula jednog od vodećih svjetskih majstora umjetnosti naive neupitna.

Ciljano rađena kao druga faza projekta kojim će se zaokružiti cjelokupno stvaralaštvo Ivana Generalića, obuhvaća radove od 1946. do 1961, a uz nju je objavljena i izvrsna monografija, bogata i tekstualno i vizualno. Ozbiljan rad Svjetlane Sumpor s nizom suradnika kao što su Vladimir Crnković i Marjan Špoljar, kao i mnogi drugi nužni za realizaciju ovako opsežne monografije, zaslužuju svaku pohvalu. Sadržaj monografije što obilježava stotu godišnjicu rođenja pripremljen je kronološki, uz niz detalja iz umjetnikova života, s citatima iz pera Ivana Generalića, što nam pružaju uvid i u osobnost autora izvan njegovih likovnih djelovanja. Prije svega, iz tih se tekstova dobro vidi koliko je volio svoju podravsku zemlju, njezine ljude i način života, u njima je objelodanio i svoja vjerovanja.

„Veseli me zemlja koja sve nas je dala i koja će nas isto tako uzeti. Ta crna podravska zemlja dala je mene, dala je moj život, moj svijet kojeg ja danas kroz slike dajem ovom svijetu. Ja ljubim svoju zemlju jer je ona moć i snaga života, ona je jednaka pravda biljki, cvijeću, drveću, ptici, mravu i čovjeku.”

Pomrčina Sunca, 1961.

Iz navedenih se riječi jasno preslikava doslovno uzimanje prizora iz svakodnevne Generalićeve okoline: to je uvijek seoski prizor, mrtva priroda s pevcem na tanjuru, komad sira, krava u polju, jaka tijela podravskoga seljaka i grubo, prošarano lice starice i starca. To je život – veselje i smrt sastavni su dio naše misije – u tome nema nikakve veće mistike no živjeti u skladu s prirodom.

Pevci i pajdaši

Ilustracija Ivana Generalića kao mislioca vidljiva je u njegovu Autoportretu, koji zauzima središnje mjesto na izložbi; jedna vrlo dominantna, gotovo krležijanski masivna figura sučeljena s plavom bojom pozadine (svjetlost dana koju je umjetnik toliko volio), doslovno pojašnjava svaku njegovu besedu u monografiji. Kako je rastao kao umjetnik, tako je rasla i riječ u njemu, a i o njemu. Monografija to samo dodatno naglašava jer nakon što je prvi put 1960. Oto Bihalji-Merin u Njemačkoj objavio Generalićevu prvu, skromnu monografiju, iz sjene nepoznatih počelo je sve više izlaziti na svjetlo dana djelo majstora koji je nakon toga pokorio svijet. Popularnost i interes za njegova djela i djela ostalih majstora hlebinske škole rastu neočekivano i basnoslovno. Možda neočekivano i nije najpogodniji termin jer bi mogao zazvučati kao neopravdano, što nikako nije uporabljeno kako bi umanjivalo kvalitativnu komponentu Generalića i njegovih likovnih pajdaša, samo iznenađuje s kojom se silinom na temelju Generalićeva djela, vrhunca tog pravca umjetnosti, svijet zainteresirao za naivno slikarstvo. Za razliku od umjetnika drukčije likovne retorike koji su svoj put vrlo teško i sporo utirali izvan granica zemlje, a kamoli uspjeli plasirati na tržište, Generalić je to uspio u svega nekoliko godina poput vulkana. Odjednom se cijeli svijet pomamio za njegovim djelima! Razložno je da si postavimo pitanje, kako je to njemu uspjelo. Za razliku od nekih njegovih uzora i bliskih suradnika te učitelja kakav je bio, primjerice, Krsto Hegedušić, Generaliću se uspjeh dogodio preko noći. Onoga trenutka kad se ista, posve iskrena lirika njegovih tema sa šperploče pretočila u naopaku tehniku slikanja na staklu stvorila se atmosfera i platforma za ekspanziju.

Ova promišljanja onkraj su mog vlastitog uvida o tome koliko je Generalić morao biti zadovoljan čovjek i umjetnik, što mislim da je uspio predočiti i radovima: nemala sigurnost poteza i čvrst crtež, suverena mirna ruka i neobuzdana mašta morali su rezultirati zadovoljstvom umjetnika i ljubitelja umjetnosti.

Jednostavan seoski život

Svijet u kojem je snivao svoje snove bio je obični podravski dan, često noć. U polju se ne radi po zvizdanu, pijevac ne kukuriječe u podne. Zato su noćni prizori radova i mjesečina često svjetlo njegovih ambijenata. Pomrčina Sunca vjerojatno je nešto nevjerojatno lijepo proživjeti na livadi, njemu je to bilo lako naslikati jer je tik do sunca sa svojim seljacima. Pomrčina je i dnevna kad slika dragoga prijatelja koji je nažalost skončao svoj put ovozemaljskih livada; odmara se na zelenoj podlozi s bijelim pokrovom preko očiju okružen svijećama s neizostavnim pijevcem koji mu uz grupicu ljudi odaje posljednji pozdrav. Tako Generalić osjeća odlazak svog prijatelja (Smrt Viriusa). Razumijevanje života onak kak’ nam je Bog dal’ jednostavna je linija Generalićeva mnijenja: žao mu je što mora pokazati mrtve pevce, ali to je zdrava logika seljaka. Seljak živi od te iste životinje i ne može pobjeći od svoga načina življenja.

Tu liniju bez većih kompliciranja, simplifikaciju svakog prizora koji nam je predstavio umjetnik je baš živio. Shvatio je svoje poslanje kao nekoga tko treba prenijeti slike koje vidi na staklo ili papir. I za radove koji na ovoj izložbi nisu predstavljeni može se isto to reći. Od dana kad je kao petnaestogodišnjak bio otkriven poput maloga Giotta pastira, preko ratnih i poratnih godina u kojima slika sve što vidi (do obješenih ljudi), i onda kad ga likovi iz Komiteta za kulturu polako uvode u galerije pa sve do smrti ostao je dosljedan vlastitom izričaju; iako se kvaliteta mijenjala sa sazrijevanjem, predstave svijeta koji mu je pred nosom ostale su iste. Pa ako moramo zaključiti, onako kako povjesničari umjetnosti i kritičari često govore o fazama umjetnika, bez obzira koliko faza stvaralaštva Ivan Generalić imao, jedno je ipak uvijek i sveprisutno:

„Doživil sam, vidil sam i zaboravil. Bilo po noći ili danu dolazi jedna slika iz više doživljaja. To se tak dugo kuha u meni, ona mene muči i gnjavi više nego što mislite. Slikanje nije samo veselje i pjesma, to je težnja i strast. Slika me zarobi. Kad ja dođem do čiste slike u sebi, onda je ona gotova. Ne tražim ju nego sama dolazi, to sam vidil i to sam prokuhal. Priroda sama izlazi iz mene. Pevce najviše volim slikati jer su lijepi u boji, a onog bijelog jelena sam zato naslikal jer mi je on trebal u šumi.”