Zid koji je promijenio lice svijeta

Savezništvo zapadnih sila i SSSR-a u Drugome svjetskom ratu bilo je određeno samo jednim interesom: poraziti Njemačku. Nakon ostvarenoga cilja, na površinu izbijaju drugi, privremeno potisnuti interesi, čime ratna suradnja ustupa mjesto sukobu. S obzirom na kompleksnost sukobljenih interesa, koji su se protezali od geostrateških do ideoloških, sraz je bio žestok, no kako ipak nije prešao u oružani obračun, nazvan je Hladnim ratom.

Kao njegov početak navodi se govor britanskoga premijera Winstona Churchilla na sveučilištu u Fultonu (SAD) 5. ožujka 1946, u kojem je uporabio izraz željezna zavjesa, misleći pritom na zatvaranje komunističkog „lagera“ prema zapadnom ili slobodnom svijetu, kako je Zapad sam sebe u to vrijeme nazivao. Sam izraz Hladni rat prvi je upotrijebio Bernard Baruch, savjetnik američkoga predsjednika raspravljajući u Kongresu godinu dana poslije.

Hladni rat najviše se prelamao preko okupirane Njemačke. Naime, na savezničkoj konferenciji u Potsdamu u srpnju 1945. dogovoreno je da se Njemačka podijeli na četiri okupacijske zone: američku, britansku, francusku i sovjetsku. Budući da se Berlin našao u sovjetskoj zoni, i on je podijeljen na četiri područja. Time su Njemačka, a posebice Berlin, postali ploha trenja Istoka i Zapada, koja se povremeno zagrijavala do usijanja. U svrhu obnove Njemačke, zapadni saveznici su na Konferenciji u Londonu u ožujku 1948. dogovorili spajanje svojih okupacijskih zona u jednu državu, a to je bila osnovica na kojoj je na Konferenciji u Jalti 1949. sa Sovjetima dogovoreno stvaranje dviju njemačkih država: (Zapadne) Savezne Republike Njemačke i (Istočne) Demokratske Republike Njemačke. Od trenutka stvaranja SR Njemačke u prvi plan izbija problem Berlina, čiji zapadni dio via facti postaje svojevrsni corpus separatum u odnosu na Istočnu Njemačku. Sovjeti su se s time teško mirili te su kopnenom blokadom nastojali Zapadni Berlin otrgnuti Zapadu i integrirati u Istočnu Njemačku. Prva blokada, od 24. lipnja 1948. do 11. svibnja 1949, bila je prva velika kriza tijekom Hladnoga rata jer su u Berlinu bili „zarobljeni“ i saveznički vojnici. Na kopnenu blokadu Zapad je uspješno odgovorio zračnim mostom. U travnju 1949, kad je količina robe prenesene zrakoplovima nadmašila onu koja je do krize dopremana željeznicom, postalo je jasno da blokada nije uspjela te su je Sovjeti konačno obustavili. Prekidom blokade nisu prestali problemi Zapadnog Berlina. Taj dio grada, kao svojevrsni „izlog“ slobodnoga svijeta u kojem se zrcale viši standardi na mnogim poljima ljudskog života, doživljavan je na Istoku kao trajna provokacija. Osim toga, tek administrativna granica nije priječila prelaske na Zapad, što je na Istoku, u hladnoratovskom nadmetanju, doživljavano kao poniženje jer je Istok  gradio „najbolji od svih mogućih svjetova“.

Računa se da je od 1949. do 1961. iz Istočne u Zapadnu Njemačku prebjeglo više od 2,5 milijuna ljudi. Stoga je komunistički režim duž cijele međudržavne granice (više od tisuću kilometara) izgradio sustav koji je sprečavao bijeg na Zapad. Time je potvrdio pravilo po kojem lijevi totalitarizmi pjevajući Internacionalu (!) grade zatvorena društva, vjerujući u moć preodgoja ljudi u podanike svoje ideologije, nakon čega ih mogu potpuno kontrolirati i usmjeravati. Poseban sustav sprečavanja bijega na Zapad izgrađen je u Berlinu. U gradu je 13. kolovoza 1961, u noći od subote na nedjelju, najprije postavljena žičana ograda sa stražarskim tornjevima. Sljedećih nekoliko godina taj se sustav usavršavao, no kako se nije pokazao dostatno učinkovit, 1965. počela je izgradnja zida duga 156 kilometara, od kojih su 43 prolazila gradom, a ostatak oko grada. Zid koji je prolazio kroz grad bio je visok 3,6 metara i imao glatku cijev na vrhu koja je otežavala prelaženje. Uza zid dolazila je „posebna oprema“, koju su činili žičana ograda, tornjevi (126), bunkeri (20), kanali, pijesak (koji je služio za uočavanje tragova bjegunaca), stražari sa psima.

Simbol Hladnoga rata

Zid je prekinuo svaku nekontroliranu komunikaciju istočnog i zapadnog dijela grada. To je frustriralo mnoge Berlince te dovodilo do raznih duševnih poremećaja pa i samoubojstava. Kolokvijalno to se nazivalo „bolest Zida“. U vrijeme Hladnoga rata, u kojem je bila uspostavljena ravnoteža straha koje je svaki poremećaj prijetio izbijanjem nuklearnog rata, na taj necivilizirani postupak nitko nije ozbiljnije prosvjedovao, a kamoli nešto poduzeo. Amerikanci su prihvatili Zid kao „činjenicu međunarodnog života“. Zapadnim Berlincima preostale su samo neke simbolične geste, poput upaljenih svijeća koje su na Badnjak postavljali u prozore okrenute prema istočnom dijelu grada. (Izvor mi je informacije Glas Amerike, koji sam kao dječak u ono vrijeme slušao na svom otoku. Siguran sam da su upravo te svijeće u prozorima prema Istoku postali moji orijentiri u vrijeme Hladnoga rata.)

Iako jeziv, Zid nije ubio želju Berlinaca za izlaskom iz „lagera“. Računa se da ga je na razne načine „zaobišlo“ više od pet tisuća ljudi. Osim preskakanjem, na drugu stranu prelazilo se i kopanjem tunela ispod njegovih temelja. Godine 1979. dvije obitelji preletjele su Zid u balonu sašivenu od dijelova najlonske odjeće. (Kažu da se nakon toga kupnja najlonske odjeće u Istočnom Berlinu strogo kontrolirala.) Broj ubijenih u pokušajima bijega nije točno utvrđen, a spominju se brojevi između 70 i 200. Posljednji je stradao 6. veljače 1989.

Zapadni čelnici u mnogim su prigodama iskazivali solidarnost s Berlincima. John Kennedy, predsjednik SAD-a, obratio im se 26. lipnja 1963. riječima: „Ich bin ein Berliner.“ Ronald Reagan je s Brandenburških vrata 2. srpnja 1987. (u povodu 750. obljetnice grada) poručio sovjetskom čelniku: „Generalni sekretare Gorbačov, ako tražite mir, ako tražite prosperitet za Sovjetski Savez i Istok, ako tražite liberalizaciju, dođite ovamo, na ova vrata. Gospodine Gorbačov, otvorite ova vrata. Gospodine Gorbačov, srušite ovaj zid!“

Život kažnjava one koji kasne

Dvije godine nakon toga u Istočnoj Njemačkoj započeo je pokret u kojem će u ljudi ubrzano sazrijevati želja da budu građani, a ne podanici jedne partije odnosno ideologije. Središte pokreta koji je predvodila protestantska crkva i intelektualci bilo je u Leipzigu. Počelo je s okruglim stolovima i molitvama za mir, a nastavilo se mirnim prosvjedima svakoga ponedjeljka navečer, u kojima je iz dana u dan sudjelovalo sve više ljudi. Zahtjevi koji su izvikivani bili su posve obični: Hoćemo slobodu!, Hoćemo slobodu putovanja!, Hoćemo slobodne izbore!. Neinventivnost pri formuliranju zahtjeva govori o nevjerici da će se oni tako brzo i ostvariti. Preokret je nastao kad se okupilo pola milijuna ljudi i počelo izvikivati: Mi smo građani!. Ta tvrdnja koja je sadržavala povijesnu težnju naše civilizacije što je u posljednja dva stoljeća rušila režime diljem svijeta, postala je „eksplozivna smjesa“ koja je srušila Zid.

Dogodilo se to 9. studenoga 1989. U paroli „Mi smo građani!“ komunističke vlasti prepoznale su taj ključni pomak u razmišljanju Berlinaca. Povezavši to s riječima da „život sam kažnjava one koji kasne“, koje im je prije dva mjeseca izrekao Mihail Gorbačov prilikom proslave 40. obljetnice njihove države, u strahu od kazne, oni su naposljetku popustili i otvorili prolaze na Zidu. (Obuhvatna raščlamba sigurno bi uzela u obzir i druge čimbenike koji su doveli do rušenja Zida, u prvome redu one iz okruženja poput Mađarske, koja je otvorivši granicu prema Austriji omogućila Istočnim Nijemcima masovno bježanje na Zapad.)

Ljudi s najlon-vrećicama

Na zapadu Njemačke oduševljeno su dočekali istočne sugrađane. Te su događaje zabilježile mnoge kamere i novinska pera, a evo kako je to zapisao britanski „povjesničar sadašnjice“ Timothy Garton Ash u knjizi Mi građani: revolucija iz 1989: „Svatko je vidio slike veselih proslava u Zapadnom Berlinu – gomile ljudi koji zaustavljaju promet na Kurfurstendammu, otvaranje bezbrojnih boca sekta, stranci koji se grle u suzama – bila je to najveća ulična zabava u povijesti svijeta. Da, bilo je tako. Ali nije bilo samo tako. Većina od dva milijuna Istočnih Nijemaca, koliko ih je prema procjeni preplavilo Zapadni Berlin preko vikenda, jednostavno je šetala ulicama u tihim obiteljskim grupicama, često s djecom u kolicima. Čekali su u banci kako bi podigli 100 maraka „pozdravnog novca“ koji je posjetiteljima iz Istočne Njemačke davala zapadnonjemačka vlada, a zatim bi, vrlo oprezno, krenuli u kupnju. Uglavnom bi kupili jednu do dvije manje stvari – svježe voće, zapadne novine ili igračke za djecu. Zatim bi se, čvrsto držeći najlon-vrećice, tiho vratili kroza zid, kroz sive, napuštene ulice Istočnog Berlina, kući.“

Desetak dana nakon pada Zida gledao sam te scene iz automobila na putu iz berlinske zračne luke u zapadni dio grada, gdje sam našim gastarbajterima govorio dokle smo mi u Hrvatskoj stigli u rušenju naših zidova. Sivilo predvečerja istočnoga dijela grada pojačavala je jesenja kiša koja je rominjala po „ljudima s najlon-vrećicama“. Pod tim dojmom tog dana zapisao sam u dnevnik: „Sustavi mijenjaju ljudske fizionomije.“ Pad Berlinskoga zida promijenio je pak fizionomiju svijeta, koji se nakon otvaranja Istoka počeo spontano povezivati. Neusiljenost povezivanja (globalizacije) uskoro će zamijeniti mnogobrojna pravila uniformiranja, te se s pravom pitamo jesmo li na pragu novoga sivila ili „totalitarne dosade“, kako bi to rekao Václav Havel.