Virtuoz kojega je teško imitirati

Slavni književnik i humorist Zvonimir Balog, koji nas je nedavno napustio u 83. godini, u jednoj od svojih posljednjih knjiga, Bonton 3, etičkom priručniku za sve uzraste, mudro je napisao: „Trebamo biti sretni što se imamo!“ S tom krilaticom, koja afirmira život, ljude, stvaranje, Zvonimir Balog, naš najnagrađivaniji pisac za djecu, živio je čitav život, uvjeren da je postojanje čudesno, bogato, nepredvidivo i da smo pozvani svojim emocijama i maštom životu stalno davati novi čar. Životni eros vazda je izbijao iz njegovih knjiga, iz duhovitih nastupa (prošle godine u Društvu hrvatskih književnika promovirao je čak devet knjiga koje su sve izišle u 2013. i opet do suza nasmijao publiku), a i u razgovorima s kolegama i prijateljima uvijek je sipao iz rukava anegdote i nasmijanim licem micao tamne oblake iz tuđih horizonata.

Nominacija za Andersenovu nagradu

Pisao je neumorno, knjigu za knjigom, skakao iz dječjeg svijeta u svijet odraslih, priređivao je i izložbe – u jednoj ruci držao je britko pero, u drugoj kist, i riječju i slikom slaveći sva ljudska i životinjska bića na ovome svijetu. I dok je djeci ostavio blago razigranih stihova i priča, nas, odrasle, ozbiljno je zadužio da proučimo njegov opus koji je stvarao neumorno, iz dana u dan, jer svaki dan za njega je bio kreacija, mali život za sebe. Taj „brzi Gonzales“ bio je svojim duhom i pregrštom ideja brži od kritike, koja je, iako ga je vazda slavila, ostala kaskati za njime.

Zvonimir Balog

Vedar humor uvijek mu je bio najbolji lijek protiv dušobolje. Zvonimir Balog, autor sedamdesetak knjiga za djecu i odrasle, brojnih slikovnica, eseja, romana, aforizama, dramskih tekstova, scenarija, antologija, utemeljitelj specifična humora, začudnih igara riječima, višestruk je dobitnik nagrada Grigor Vitez i Ivana Brlić Mažuranić, dobitnik je Goranove plakete za pjesništvo i nagrade Visoka žuta žita za trajni prinos hrvatskoj književnosti. Ovjenčan je, među brojnim domaćim i inozemnim nagradama, i međunarodnom nagradom, diplomom IBBY Honour List (Časna lista IBBY-a). Odlikovan je redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a bio je nominiran i za najveću svjetsku nagradu za dječju knjigu, Andersenovu.

Odrastanje uz Balogove knjige

Tisuće duša odrastalo je s knjigama Nevidljiva Iva (1970), Pjesme sa šlagom ili šumar ima šumu na dlanu (1975), Veseli zemljopis (1983), Bijesne gliste (1989) ili Pusa od krampusa (1993), Ja magarac (1973), Zeleni mravi (1977), Bonton (1986), Bosonogi general (1988)... Balog se divio djeci jer ona, često je govorio, imaju neposredan, iskren duh, u bližem su dodiru s cijelim svijetom negoli odrasli i stoga se odrasli moraju „uzdići“ na njihovu razinu. Njegove jezične igre usadile su se u svačije djetinjstvo, kao da je vedrinom i djecu pripremao za vedar život. Naspram didaktičkoj dječjoj prozi ili baladičnim, fantastičnim pričama o djetinjstvu, Zvonimir Balog uveo je u književnost za djecu osebujan humor, prepun lirizma, dosjetki, kao dobroćudni buntovnik kršio je vazda sva pravila osim etičkih – u knjigama Bonton (1, 2 i 3) učio je mlade kako u vremenu celebrity-zvijezda ostati strpljiv, mudar, kako preskakati trendove i graditi se kao čovjek za sva vremena.

No Zvonimir Balog još nije dovoljno pročitan kao pjesnik za odrasle (valja spomenuti i njegov izvrstan humoristički roman za odrasle Predživot). Javio se u sklopu krugovaške generacije, tijekom pola stoljeća objavio je pozamašan broj zbirki (Ekvilibrij, Riba na biciklu, Leonardo nad Zagrebom, Preporučena ptica...), a posljednjih deset godina „upalio“ je sve motore i neumorno sastavljao ludističke stihove za odrasle umove (istaknimo samo Pjesme za prvu ruku, Haloo, tko je tamo, U ponedjeljak ne mogu...). U svim tim zbirkama za odrasle dominiraju luckasto sročene pjesme koje tzv. gramatikom nonsensa, igrama riječi, sintagmi, raznoraznim etimološkim igrama, zamjenama subjekta i objekta (kod Baloga objekt pjesme često oživljava i poigrava se zbunjenim subjektom, odnosno autorom) pokazuju izneređeni svijet u kojemu čovjek ne može pronaći uporište, ali ne gubi volju da ga stalno traži. Subjekt se tako pentra po ormarima, po dijelovima svoga tijela, igra se dušom kao lopticom, sav se okreće i preokreće, kotrlja se, uspinje se sebi na glavu, trza se, trči lijevo-desno, rastavlja se, rastače, odnosno apsurd života predstavlja kao komični šou. Balog, umjesto da se se zavlačio u depresivne zakutke, radije se cerio životu u lice, izrugivao izgubljenosti bića, pretvarao čovjeka u ludu s nizom duhovitih improvizacija, u predstavi bez svršetka. Tako je u zbirci U ponedjeljak ne mogu napisao: „idem za sobom / k’o pile za kvočkom / klipsam si za petama / ni trun ne mogu bez sebe / ne mogu sam kad me nema / ja sam manji dio u sebi / manjina sebe.“ U pjesmi Moje ruke u zbirci Pjesme za prvu ruku ovako je opisao obezglavljeni subjekt: „moje ruke se noću / strave za mene / slušaju kako teško / dišem / zabrinjavaju ih noge / koje se s vremena na vrijeme trznu / misle grom je u tijelo udario / munja je oči popila / pa ruke / jedna preko druge legnu / križ od sebe / naprave / misleći da me / nema“.

Balog, istodobno i zapitan pred svijetom i zaigran njime, rado je sipao iz rukava i svoje balogizme (specifične aforizme, ako ih je moguće tako nazvati). Opet se svojom duhovnom gimnastikom bacao na svijet, sugerirao nam današnju brzopletost, nerazumijevanje, apsurd moći, medija, igru gluhih telefona. Već sam naslov jedne od njegovih najnovijih knjiga – Tko me što pita od jabuka otkriva igru homonima, dvoznačnost riječi, naznačuje zbrku u komunikaciji tipičnu za naše vrijeme.

Duhovite minijature

Mogu se njegovi balogizmi shvatiti i kao bezazleno, dječje poigravanje riječima i stvarima bez posebne svrhe, ali iza šarena dječjeg ruha uvijek izviruje i Balogovo ozbiljno, zamišljeno lice. Nisu to samo igrarije – te duhovite minijature namijenjene su „bedastim“ odraslim ljudima kojima u dječjoj formi treba poručiti da je svijet izokrenut naglavačke. Nije li to metafora našega svijeta koji je u svemu i svagdje zbrkan i uneređen? Evo nekih primjera: UGLED / U glavi led / koji štiti / da se to nešto važno / u njoj ne pokvari; FEDERACIJA / Ljuljanje na starom / otomanu kojem su / popucali federi; MITO / Mito? / Ne! Mi to / ne radimo; GLOBUS / Bus u kojem se odjednom / prevozi čitavo / čovječanstvo / a vozač drijema.

Zvonimir Balog bio je mladima i sjajan savjetnik, a njegov niz Bonton i roditelji bi trebali držati na noćnom ormariću kao sjajnu uputu za odgoj. Balog, ljutit zbog današnjega poziva mladima Budi prvi!, mudro odgovara: „Već i mala djeca znaju da je Beethovenova 9. simfonija neopisivo bolja, veća i sjajnija od, na primjer, prve atomske bombe. Ili da je šesto čulo neprocjenjivo veće od Prvog svjetskog rata... da i ne govorim koliko je nedužnije trinaesto prase od Trećeg Reicha.“

Nema te teme, u ovozemaljskom ili onozemaljskom svijetu, koju Balog nije promislio i preokrenuo – njegov književni globus ostat će se vrtjeti još dugo, dugo nakon njegove smrti. Sjajno je znao povezati ovaj i onaj svijet u kakvoj doskočici, pa je djeci koja se pitaju zašto je Bog nevidljiv u knjizi Bonton 3 objasnio: „Bog je nevidljiv iz praktičnih razloga. Jer, da je vidljiv, koliki bi za njim trčali da ga dotaknu. Čitave kolone bi ga slijedile, tražeći autogram. (...) Novinari bi opsjedali dragoga Boga s pitanjima. ‘Hoćete reći nešto za naše gledatelje, za naše čitatelje? Dragi Bože, recite kako ste došli na ideju da napravite svijet? Otkud vam toliki materijal? Tko vam je pozirao kad ste radili djevojčice? Na čemu trenutno radite?’“

Pisao o svakodnevnoj zbilji koju je podbadao i pikao sa svih strana, pisao o svemiru koji je u mašti pretrčavao do kraja svoga života, Balog je uvijek bio i ostao originalan humorist, uvijek s plimom ideja, nikada u stanju melankolije i oseke (svake godine imao je nove knjige). Sjajnoga jezičnog virtuoza nemoguće je imitirati, a nama tek preostaje velik istraživački posao: da proučimo njegov opus, da objavimo hrpu njegovih rukopisa i da slagalicu njegova bogata raspršena duha sastavimo u slikovitu cjelinu.