Viktor Kovačić i njegovo vrijeme

Božidar Brezinščak Bagola, plodan autor mnogih knjiga različitih žanrova, vrlo je siguran upravo u žanrovskome profiliranju pojedinog svojeg djela. To se osobito dobro vidi u njegovoj novoj knjizi pod naslovom U sjeni ljepote, a koju je – baš žanrovski – podnaslovio kao „romansiranu biografiju Viktora Kovačića, hrvatskog arhitekta“. To je, uistinu, romansirana biografija, gdje se pod romansirana zapravo podrazumijevaju sva ona životna nadopunjavanja suhih biografskih i stručnih podataka o velikom arhitektu, inače Bagolinu suzavičajniku iz kraja oko Huma na Sutli. Odrednicom biografija knjiga se opravdano karakterizira kao štivo čvrsto utemeljeno na stvarnim činjenicama koje ni u jednome trenutku ne bivaju žrtvovane radi neke romaneskne, literarne samovolje. Upravo zbog neraskidive ravnoteže i isprepletenosti biografije i romansiranosti, knjiga U sjeni ljepote doista i nije roman u pravome smislu riječi, premda je istina i to da je granice i karakter te najvažnije pripovjedačke vrste vrlo teško precizno odrediti.

Knjizi je, dakle, konstitutivna provjerljiva zbilja, nenamještenost i nepredvidivost jednoga života, njegov otisak u biografičnosti, ali i sva ona nutarnja i vanjska proživljenost, subjektivnost, koje daju romansirani pogled i imanentnu logiku jedne ljudske i umjetničke sudbine. U takvoj dinamičnoj strukturi knjiga U sjeni ljepote složenija je od kakve knjige u kojoj bi se samo ispričao razvoj nečijega života s isključivim osloncem na glavne događaje i njihovo šturo navođenje. Bagolina knjiga, kako bi na potpuniji način evocirala Viktora Kovačića kao umjetnika i kao osobu, kombinira različite književne diskurse kao što su opisno pripovijedanje, vješto uživljavanje u psihološka stanja, mikroesejističnost, dijaloge, historiografske opaske, udubljivanje u stručne probleme arhitekture i graditeljstva, navođenje tuđih tekstova, najčešće programatskih za spomenuta područja.

Izd. Alfa, Zagreb, 2014.

Sve se to, dakako, uklapa u temeljnu kompozicijsku strukturu knjige koja je pravocrtna i kronološki ustrojena naracija o Kovačićevu životu, i to još od njegovih hrvatsko-slovenskih obiteljskih korijena i rođenja 1874. u Ločen Dolu kraj Rogaške Slatine u kući majčinih roditelja, sve do Kovačićeve smrti u Zagrebu 1924. i epiloškim zbivanjima u vezi s tim velikim hrvatskim arhitektom nakon njegove smrti. No složenost knjige U sjeni ljepote, koja je objavljena o 140. obljetnici Kovačićeva rođenja i 90. obljetnici smrti, ne očituje se samo u raznim perspektivama i dimenzijama kojima se osvjetljava osobnost glavnoga lika, već se odnos romansiranog i biografskog prenosi i na odnos između osobnog i društvenog, to jest Viktora Kovačića i vremena u kojima je živio. To je, uistinu, jedan od najzanimljivijih aspekata knjige jer smo svjedoci prijelomnih društvenih i umjetničkih razdoblja od kraja 19. stoljeća do dvadesetih godina 20. stoljeća.

Iznimna dinamičnost Bagoline knjige ipak se u prvome redu temelji na intenzivnome razvoju životnoga puta Viktora Kovačića. On je od djeteta siromašne obitelji s rubnoga područja Hrvatske i Slovenije u svega nekoliko desetljeća postao arhitekt školovan kod vodećih hrvatskih i europskih arhitekta, zatim, praktički, otac moderne hrvatske arhitekture. Sve se to – u stvarnim životom motiviranoj Bagolinoj vizuri – događa zbog Kovačiću usađene genijalnosti. Ona je, poduprta i prihvaćanjem filozofskih ideja o iznimnosti osobne sudbine i potrebi njezina ostvarenja, neprestance i razmjerno brzo i u teškim uvjetima pronalazila načine za svoje što potpunije očitovanje. Tako možemo pratiti uistinu respektabilan razvoj Kovačićeva naukovanja, studiranja i graditeljsko-arhitektonske karijere kod vodećeg graditelja toga doba u Hrvatskoj Hermanna Bolléa te nekih od najvažnijih protagonista (srednjo)europske moderne arhitekture kao što su Otto Wagner i Adolf Loos. Sve to samo po sebi, međutim, ne bi imalo prijelomnu važnost za hrvatsku arhitekturu da Kovačić nije bečke modernističke proboje donio u Hrvatsku i promišljeno ih prilagodio njezinome duhu.

Spomenuta dinamika i zanimljivost knjige, oslonjena na dinamiku Kovačićeva života, dodatno se pak intenzivira osebujnim načinom Bagolina pripovijedanja. Njime se neprestance kombiniraju stvarni ljudi, mjesta i vremena s Kovačićevim nutarnjim proživljavanjima, razmišljanjima i motivacijama, koji se odnose na njegov profesionalni život, ali i na osobni, intimni. Zato je knjiga intrigantna za čitatelja, koji biva uvučen u nutrinu i vanjštinu Kovačićeve osobnosti i njegove sudbine s intenzivnim profesionalnim razvojem, nekonvencionalnim i snažnim domoljubnim osjećajem, suradnjom, ali i sukobljavanjima s kolegama i malograđanštinom tadašnjeg Zagreba te romantičnim, no često kratkotrajnim ili neostvarenim ljubavnim avanturama.

Autor je vrlo promišljen u uporabi stilskih sredstava i načinu pripovijedanja. U prvome redu, oslanja se na razmjerno jednostavan, ekonomičan, ali vrlo precizan narativni stil. Riječ je o sintaksi hotimice svedenoj na bitno, na pažljivo, razmjerno kratko i jednostavno davanje informacija, opisivanje i komentiranje, na izbjegavanje ikakve obavijesne zalihosti, što dinamizira tekst i posve ga oslobađa značenjsko-izraznog praznog hoda. Bagola takav stil nastoji zadržati čak i kad se upušta u Kovačićeva filozofska i teoretska umovanja ili ljubavne trenutke intenzivne emotivnosti. Autor time zapravo ostaje svjestan žanra unutar kojeg piše pa iz romansirane biografičnosti ne prelazi u romanesknu sklonost da se biografija u potpunosti literarizira.

Nakon uspjele i nagrađivane knjige Sanje Lovrenčić U potrazi za Ivanom, koja je vrlo bliska žanru romansirane biografije, dobili još jednu uspjelu knjigu toga tipa. I to knjigu kojoj izrazita biografičnost nipošto ne priječi pripadnost umjetničkoj prozi i ne onemogućava joj dosezanje visoke estetske vrijednosti.