Velika predstava o malim temama

Stih slavnoga pjesnika Petra Preradovića Stalna na tom svijetu samo mijena jest! danas bruji glasnije nego ikad, precizno opisujući stvarnost u kojoj nas tehnologija zasipa stalno novim gadgetima koji život(arenje) znače. Svakodnevno „šamaranje novim igračkama“ utječe na sve nas, no ponajviše na mlade korisnike, nepovratno mijenjajući njihovu životnu sredinu. U tom svijetu stalnih mijena kazalište za djecu počesto se ponaša odveć distancirano od stvarnosti, uživajući u svom okamenjenom životarenju. Susreti s tom okaminom djeci djeluju poput posjeta staroj teti – simpatično, ali ne odveć blisko. Malenim gledateljima ta „čuvarica tradicionalnih vrijednosti“ nerijetko tek pripovijeda poznatu priču, tumačeći im i servirajući na pladnju sadržajni sloj, obilno ga i doslovno začinjavajući zrnjem mudrosti.

Petar Cvirn, Ana Mrak i Arijana Pospišil prenijeli su publici rasplesanu priču

Za razliku od spomenutih okamina, Sanja Tropp Frühwald i Till Frühwald, supotpisnici koncepta, režije i koreografije predstave Minimi, u svojim projektima obraćaju se djeci na njima blizak način, promišljeno, slojevito i suvremeno. Dok su u prethodnom projektu Baja Buf publiku s dudama mudro uključili u sam izvedbeni proces, u Minimiju se obraćaju nešto starijoj djeci koju već muče „mala egzistencijalna pitanja“ poput: Je li moj tata najveći na svijetu? ili  Može li se mama toliko ispružiti da mi doista skine sve zvijezde s neba?

Odnos malo–veliko jedan je od osnovnih vrijednosnih sustava dječjega pogleda na svijet, dobrim dijelom zahvaljujući i utjecaju odraslih. Od metra u kuhinji na kojemu se bilježi dječji rast do vječno prisutnog: kad odrastem bit ću..., djeca žure odrasti, nepromišljeno bježeći od bezbrižnosti djetinjstva. Autori predstave odlučili su stati na loptu i demistificirati taj odnos, na vrlo mudar, duhovit i topao način uspoređujući i relativizirajući veličine predmeta, ljudi i događaja.

Poigravanje veličinama započelo je u uvertiri predstave u kojoj su izvođači Petar Cvirn, Ana Mrak i Arijana Pospišil, ušli među publiku, smanjujući se saginjanjem i „pretvaranjem“ u prste-patuljke te rastući „smanjivanjem“ okoline u poigravanju perspektivom. Sve to činili su uz partnere djecu koja su na vlastitoj koži osjetila relativnost veličine, ujedno postavši sudionici u izvedbi.

Na samoj sceni u obliku kocke omotane bjelinom i očišćene od svih vizualnih viškova (scenografija Zdravka Ivandija Kirigin) izvođači su se poigravali veličinama upravo na primjeru toga geometrijskog tijela. Poigravanje veličinama pretočilo se u natjecanje u najvećem, najvišem, najjačem, stvorivši zgodnu i rasplesanu igru koja je na vrlo suptilan način omatala i preispitivala temu predstave, da bi završnu riječ imala djeca. U tom kolopletu malih dječjih mudrosti tek nam je jedna zaparala uho. Veliki su u toj izjavi političari, dok su mali „normalni“ građani. No nisu nas štrecnule same riječi, već činjenica da je pogled na stvarnost toliko prisutan u svima nama i oko nas, greškom ušetao i u dječju neiskvarenost.

Priču o (ne)bitnosti veličine izvođači su prenijeli publici plesnim pokretom, dodatno obogaćenim djeci bliskim gimnastičkim pokretima poput zvijezde, koluta i skokova. Tim veselim, pokatkad poetičnim, a na mjestima duhovitim pokretima ritmički su odlično gradili predstavu i njezin sadržajni sloj. U tomu im je svesrdno pomagala glazba Damira Šimunovića, pokatkad dječje topla, ponekad simpatično rokerski nabijena te obogaćena duhovitim, no u nekim trenucima nedovoljno razumljivim stihovima Marija Kovača. Verbalni sloj bio je minimaliziran i zadužen za poentiranje. Tu pronalazimo jednu od rijetkih slabijih karika predstave – nešto neuvjerljivije izgovaranje teksta Ane Mrak i Arijane Pospišil, po osnovnoj vokaciji plesačica (plesači počesto imaju problema s govorom na sceni). No zato je Petar Cvirn bio odličan i u tom sloju, kao i u komunikaciji s djecom te pjevačkim dionicama.

Vrlo važan dio predstave činio je video Lea Vukelića, koji nije bio tek u funkciji dekora, već ju je intermedijalno bogatio. U slojevitoj isprepletenosti video je komunicirao sa scenskom akcijom prijenosom uživo te ranije nastalim snimkama. Uživo se poigravao veličinom dijelova tijela izvođača. U posebno zanimljivu i vrlo precizno izvedenu dijalogu dvaju izvedbenih oblika malu ruku Ane Mrak pretvorio je u animatoricu koja je pokretala živoga scenskog lutka Petra Cvirna. Pred sam kraj video nas je putem snimke izveo izvan kazališta, u romantičnu šetnju nešto odraslijih prstiju-patuljaka (što je odlično dočarano čizmicama nataknutim na prste izvođača). Njihov vidokrug zatvarali su đonovi cipela i komadi smeća na podu, no svejedno su, maleni i dražesni u pokretima, uspijevali dohvatiti svoje zvijezde, poput nedostižnih im rukohvata u tramvaju.