Tekst – životinja koja sve upija

Ovom ću prigodom progovoriti o dvjema pjesničkim knjigama – Tko me što pita od jabuka Zvonimira Baloga i Takve se stvari događaju ljudima Stanislave Nikolić Aras. U prvom slučaju radi se o zadnjem, skoro osamdesetom svesku razvedenog opusa upravo preminuloga barda hrvatske poezije za djecu i odrasle, dok je u drugom slučaju riječ o lirskome prvijencu. Te se dvije knjige razlikuju gotovo po svemu – po iskustvima koja tekstualiziraju, lirskim protagonistima, njihovim govornim navikama, korištenim poetskim oblicima, uporišnim postupcima i figurama, najposlije po odnosu njihovih autora spram književne povijesti i suvremenosti. No i jedna i druga knjiga već pri susretu s prvim stihovima obećavaju ulazak u naglašeno individualiziran lirski svijet i užitak čitanja. I obje, barem što se mojih očekivanja tiče, ispunjavaju ta obećanja.

Izd. DHK. Zagreb, 2014.

Riječima iza leđa

Zvonimir Balog (1932–2014) u zbirci intrigantna naslova Tko me što pita od jabuka ukoričio je impresivnih 430 pjesničkih minijatura rasporedivši ih u deset cjelina: Nacija, Ban, Luk, Čaj, Ličani, Cura, Rus, Lija, Moj bosanski lonac i Pita. U tim stihovnim igrarijama od jednog do četiri stiha (rjeđe i duljim) ili „balogizmima“ (kako ih naziva predgovaračica knjige Lada Žigo) pojavljuju se različiti oblici ekskluzivnih jezičnih igara. Oni dakako odreda smjeraju stvaranju komičnih učinaka.

Izd. Algoritam, Zagreb, 2014.

Balogov je ludizam posve suvremen. On se poigrava komunikacijskim stereotipima, diskurzima koji plutaju oko nas i agresivno nas tjeraju da memoriramo neželjene izraze, slogane ili frazeme. Njegov ih karnevalizirani subjekt gestualno destruira, upravo rastvara onako kako to čine mladi ljudi u žargonu i dokolici. Pjesme su mu zbog toga nerijetko usporedive s dosjetkama koje je moguće naći na blogovima i portalima. Oprimjerit ću to na naslovu knjige – Tko me što pita od jabuka. Taj se iskaz naime zasniva na smisaonoj igri riječima i posve je usporediv s dosjetkom koju se može naći na mreži – „Bile dvije učiteljice u školi: jedna pita, a druga kremšnita.“ U oba slučaja krajevi iskaza (od jabuka – a druga kremšnita) uzrokovali su ludičku pretvorbu oblika za treće lice jednine glagola pitati u imenicu pita. U oba slučaja geg se temelji na homonimiji koja uzrokuje „kratki spoj“, izaziva čuđenje pa smijeh, na koncu i simpatično obesmišljavanje iskaza.

Poznato je da je jezik glavno izvorište energije Balogova pjevanja, da je njegovo mišljenje jezično, da je običaj tog pjesnika zaći iza leđa uvriježenim izrazima, oblicima i formulama kako bi prokazao, izigrao, u sretnijim slučajevima uputio na njihovo neočekivano naličje. U zbirci Tko me što pita od jabuka Zvonimir Balog pribjegava ciklizaciji svojih mikrotekstova. Tako se recimo ciklus Nacija sastoji od pjesama kojih naslovna riječ sadrži u sebi i tu riječ – Detonacija, Konsternacija, Eliminacija, Donacija, Hibernacija, Ordinacija, Rezignacija, Iluminacija, Asanacija, Profanacija, Dominacija. Balog ispisuje ludičke vinjete, etimološke igrarije o naslovnoj riječi. Pritom je duhovit, britak i kritičan. Primjerice mikrotekst Hibernacija glasi:

Nacija koja živi samo u zimskom snu

Koja se smrzla od straha

Kad je vidjela tko ju vodi

U sljedećim ciklusima Ban, Luk, Čaj, Ličani, Cura, Rus, Lija pjesnik, prema istom načelu, ispisuje stihovne minijature o riječima koje završavaju, počinju ili pak u sebi sadržavaju te riječi. Izmjenjuju se eksplozivni tekstovi u kojima se odjednom među banovima pojavljuju čoban i Boban, taban i zloban, sposoban i koban, pohaban i banana, bankrot i bankomat itsl. Pjesnik i opet šeretski uspostavlja veze sa stvarnošću koja ga okružuje i koju zapravo komentira na svoj neukrotiv način. Spomenuto ludičko razvrstavanje banova izrazito je evokativno – taban je pritom „Ban koji je sišao / Dolje među narod“, a bankrot „Ban najsličniji / Našem ministru financija“.

Kalamburska imaginacija

Zvonimir Balog se ponaša kao etimolog koji ima smisla za šalu, ritam i metar. Njegove se etimologizacije oslanjaju na zvukovnu asocijaciju, homonimiju, logiku zaumnog jezika, nonsens pa i na pučku etimologiju. „Tumačenja“ riječi koja nudi vođena su kakvom prigodnom aluzijom, u pravilu smjeraju prema okružujućoj stvarnosti i namiguju čitatelju potičući ga na urotničku komunikaciju. Ako se primjerice pitate što je tečaj, Balogov je odgovor: „Škola u kojoj se uči / Kako piti čaj“; ako poželite pojašnjenje riječi natječaj, pjesnik će vam s jednakim entuzijazmom kazati: „Javno natjecanje / U ispijanju čaja“. U istom duhu i prema sličnim ili istim tvorbenim načelima sročena su i sljedeća „pojašnjenja“:

Publika: Pub u kojemu piju / Samo Ličani

Zanatlija: Lija koja zna / Što radi

Lokativ: Naziv za birtiju / Kod starih Latina

Lajanje: Janje koje se uči / Za psa

Pendrek: Jedini drek / koji je član Pena

Zvonimir Balog ima običaj i eksplicitno demonstrirati svijest o tome što zapravo čini. Ta se svijest među ostalim pojavljuje u minijaturi S lijeva i desna oni su isti. Tim se naslovom metajezično opisuje pojava čije primjere nalazimo u tekstu. U pitanju su palindromske riječi, riječi koje se s obje strane čitaju isto i koje uvode zrcalnu perspektivu u jezik (ratar, monom, kisik, radar...). Potom kalamburski karakter njegove imaginacije klija u hotimičnom sastavljanju i rastavljanju riječi kojim se potkopavaju postojeći znakovi, otkrivaju riječi ili izrazi koji čuče iza njih i pod njima (pašteta – pa šteta; kozerija – koze iz Rija; nastupiti – nas tupiti) ili pak u aluzivnoj grafijskoj orkestraciji riječi (prisvaJANJE, unoSAN, podRUM). U središnjem i najopsežnijem dijelu knjige, naslovljenom Moj bosanski lonac, te u završnom Pita pojavljuju se najuspjeliji primjeri „balogizama“ i uvrnute nonsensne gramatike. Navest ći ih tri:

Papa Pio: Papa Pio na eks a / ŽEDAN KAMEN NA STUDENCU

Stomatolog: Zubar mato kojemu su / Morali STO puta / Objašnjavati kako se / Vade zubi

Tko pita: Tko pita / Od jabuka / Taj ne skita / Od mila / Do nedraga

Nađe se naravno među tih 430 stihovnih minijatura i poluuspjelih dosjetki, pa i prizemnih štoseva. Jedan je od takvih, bar za mene, sljedeći tekstić:

KAKO DINAMOVAC

NAVIJA ZA HAJDUK

Hajd u k

Kao angažiran čitatelj mogao bih replicirati parafrazom, kako slijedi: KAKO HAJDUKOVAC NAVIJA ZA DINAMO. Hajd u k. Nego kako!? No ostavimo postrani ritualne navijačke zadjevice. Zbirka Tko me što pita od jabuka Zvonimira Baloga knjiga je koja se čita lako, koja „neredu svijeta“ odgovara „nonsensnom gramatikom“ (Žigo) i koja iznova podsjeća da se u sitnoj jezičnoj diverziji može kriti poezija, dapače da se u dosjetci može oblikovati istančan svjetonazor. Slučaj je htio da je Tko me što pita od jabuka Balogov pjesnički zbogom ovome svijetu. Da je i kanio smisliti bolji i originalniji oproštaj, teško da bi u tome uspio.

Kohabitacija patetike i sarkazma

Zbirka Takve se stvari događaju ljudima Stanislave Nikolić Aras (1972) sadrži 44 pjesme raspoređene u 4 ciklusa: Trnoružičarenje, Krov nad glavom, Wannabe satva i Sedam samuraja. Urednik knjige Kruno Lokotar posve je u pravu kada o ukoričenim tekstovima govori kao o „materijalu eruptivnog podrijetla, heterogenom, ali očito, iz istog uzavrelog grotla“, kada kao tematska čvorišta izdvaja putovanja, „lirsko-sentimentalne posvete piscima“, „iskustva tjelesnosti, putenosti, ali i boli“.

Idiolekt Stanislave Nikolić Aras stilski je i kulturološki bogat i kultiviran. Krase ga izražena sposobnost proizvodnje slika, evokativnost, narativnost i funkcionalno diskurzivno preregistriranje (kada se recimo rječnikom lovca ili rječnikom vestern filma uprizoruje intimna komunikacija). Omiljena su joj stilska sredstva metafora i nabrajanje kojim prikuplja rasuti teret svijesti lirske protagonistice. Prilično je česta i ekspresivna poredba – primjerice protagonistica je „umorna poput zastave“, jutro izgleda „kao sirutka pod željeznim mostom“, nebo „kao hladetina koja se treska neprozirna“, a život je „skroman, jednostavan kao drška metle“. U pitanju je idiolekt koji i najobičniji podatak (kao što je razgovor s prodavačicom ili čekanje autobusa) u trenutku onirizira, i to tako što ga protagonistica uključuje u svoju hipersenzibilnu optiku okružujući ga trenutačnim asocijacijama, korespondentnim prizorima i slikama te različitim poetskim kodovima. Taj je idiolekt lebdeći, privlačan a neuhvatljiv, on istodobno upućuje na moć i nemoć protagonistice i na autoričin književni ukus (dragocjeni su joj sugovornici primjerice Carver, Ginsberg i Calvino, dok ju Tadijanović nagoni na ciničnu polemičku invektivu). Moć izvire iz opsesivne poetizacije svijeta, provedene miješanjem diskurza i diskurznih tipova, a nemoć iz stalne potrage za utočištem koje bi istodobno jamčilo i sigurnost i pustolovinu. Ton te poezije kreće se u rasponu od nostalgičnih storija o ljudima, dragim mjestima i zgodama iz prošlosti do žestokih depatetizirajućih lirskih dijagnoza trenutka u kojemu živimo. Ukratko u koricama iste knjige dobro kohabitiraju patetika i sarkazam.

Intima

Jedan od tekstova Stanislave Nikolić Aras nosi nasov Događaji iznutra, događaji izvana – čine ga četiri fragmenta u kojima se susreću želja i zbilja, emocija i percepcija, šutnja i govor. U izvjesnom smislu poetsko iskustvo autorice obujmljuje unutarnji svijet lirske protagonistice i kaotični pejzaž stvarnosti. Uistinu se može tvrditi da se dva reda događaja i dvije vrste evidencije na nepredvidive načine prepleću u stihovima Stanislave Nikolić. Na jednoj su strani urbana Trnoružica, žudnja, „britak rub straha“, a na drugoj žena u leopard uzorku, lak za nokte, odlazak zubaru i sl. Mjesto susreta dvaju naglašeno udaljenih iskustava i sveopće događajnosti jest tekst, jezična životinja koja upija sve. O važnosti teksta, tojest pisanja i čitanja lijepo svjedoči početak jedne od najuspjelijih pjesama naslova Intimna:

To je taj tekst koji se dogodi kad ostanem bez teksta, tekst kao kapilarna melioracija neartikuliranih dojmova, neartikuliran tekst, tekst tiskan, tekst u fazi sna, tekst što čuči dok pričam, tekst kad sam nezadovoljna, tekst sluškinje, tekst kad pobjegnem, tekst kad progledam, tekst koji se bavi sobom, tekst u umu.

Dodaj mi, molim te, neki tekst jer mogla bih poludjeti od ovih zbunjenih oblaka.

Pokušamo li iz citiranih redaka izažeti moguću poruku, ona je čini se svediva na tezu: sve je u iskustvu lirske junakinje Stanislave Nikolić Aras obilježeno jezikom, sve je tekstualno.

Iako pjesnikinja spominje i priziva različite prostorne koordinate, njezin je matični prostor Mediteran. Ona ga voli, pamti, svjedoči i brine o njemu. U ciklusu Krov nad glavom u pjesmi Svinjac nizanjem retoričkih pitanja pokazuje kako njezin Mediteran nije predio s ljetne razglednice nego autentični prostor življenja, mnogoliki prostor radosti i traume, bremenit raznovrsnim sudbinama, prostor koji ima svoju povijest i svoje paradokse. Uporišni paradoks, koji razvija čitava pjesma, naznačen je uvodnim stihovima:

Jutros je obala puna apartmana izgrađenih na svinjcima

Hoće li turisti osjetiti da tu nešto smrdi

Zbirka Takve se stvari događaju ljudima Stanislave Nikolić Aras ne događa se svaki dan hrvatskome pjesništvu.