Sveti krajolik

Novo je Katičićevo djelo (trinaest cjelovitih studija) logičan nastavak njegovih ranijih triju knjiga o mitskim temama iz naše pretkršćanske starine. Davno započeto istraživanje ovdje je dopunjeno novim motivima, a u cijelosti je na tragu sustavnog i konceptualno domišljena Katičićeva istraživačkog postupka. Katičić je, naime, u obradi tih motiva stvorio vlastitu stvaralačku metodu koju je provodio u prvim trima knjigama, a ovdje ju obrazložio: iz krhotina praslavenske starine promišljenom filološkom metodom, na osnovi jezičnih manifestacija i tekstova usmene književnosti, raščlanjivati „ulomke praslavenske sakralne poezije svetih pjesama naše pretkršćanske starine“ i domisliti njihov stvarno značenje i smisao. Akademik Katičić pronalazi uvjerljive razloge kako se i zašto „u tim obrednim pjesmama kazivao mit i izricali i sveti odnosi u svijetu, skrovita istina o zbivanjima u njemu“.

Izd. Matica hrvatska – Ibis grafika, Zagreb, 2014.

U Vilinskim vratima mitski su slojevi znatno ispremiješani s motrenjem zemljišta, posebice njegove toponimije i konfiguracije, tako da se doimaju kao putopisni žanr, ili još preciznije, esejističko putopisno nijansiranje sakralne interpretacije krajobraza. U tom se krajobrazu, s tipičnim Katičićevim zanosom za prirodu, pokazuje sva njegova raskoš, ali i snažno istaknuta misao o svetosti prostora, gdje je i „naša stara vjera neizostavna sastavnica hrvatske kulture, važan sloj njezine povijesti i vrijednosti“. Katičić upućuje, naravno, i na obilježja te naše stare vjere koja se, posebice po doseljenju, susrela s vjerom koja je na romaniziranom hrvatskom području bila kristijanizirana. Ostali su, dakako, znatni tragovi stare vjere, „one koju su naši stari napustili i u ozračju karolinškoga poretka pridružili se latinskoj kršćanskoj Europi“. Sve to zajedno tvori znatno kulturološko obilježje i daje kulturni identitet, pa su Katičićeve misli znatan prinos našoj identitetnoj kulturologiji. Kako to izgleda u našoj najstarijoj povijesti kulture, pokazala je već njegova knjiga Litterarum studia (Matica hrvatska, 1998), najbolja knjiga o hrvatskoj kulturnoj prošlosti.

Starina upisana u prostor

Katičić je uvijek oprezan u izricanju tvrdnji o identitetima, među ostalim i zato što miješanje dviju vjera nema izravne veze „s generičkim podrijetlom stanovništva i narodâ“ , štoviše upozorava da „uvijek treba razlikovati jezičnu pripadnost, identitet po pripadnosti kulturnom krugu i generičko podrijetlo stanovništva“. Pripadnost Hrvata krugu slavenskih naroda, od praslavenskoga ishodišta, polazna je i neprijeporna Katičićeva tvrdnja, uz uvjerljivo obrazloženje: „Tih Slavena koji su bili narod, odnosno i skupina ustrojenih naroda, već dugo nema“, ali postoje narodi koji su iz njih nastali, i sasvim logično, „ti narodi pripadaju različitim kulturnim krugovima i imaju svoj narodnosni identitet“.

Na takvoj je podlozi Katičić uočavao, pronalazio, motrio, raščlanjivao, valorizirao i vrednovao mitske fragmente usmene predaje. U ovoj je knjizi ponajprije motrio prostor, a glede podataka iz starine uočio da je „prostor doživljen kao božanski“. Štoviše, svaki će naslov njegovih studija u ovoj knjizi biti nastavak jedne rekonstrukcije, s obzirom na zbiljski današnji prostor gdje se još uočavaju mitski slojevi koji se izvode „iz tragova usmene predaje njezina svetog pjesništva i obrednih tekstova“. Kako su tekstovi studija silno vezani za prostor i krajolik, ne neki imaginarni i daleki, već zbiljski i naš, bilo je potrebno još jednom istaknuti da je „naša stara vjera bila jako vezana za prostor doživljen kao božanski“, a to znači respektabilan, dostojanstven, uzvišen, produhovljen, svet (u izvornom značenju ove riječi).

Uzvišenosti prostora pridonijela je i jedna i druga vjera, ona drevna – pradomovinska – i nova – kršćanska – uzvišena i u Starom i Novom zavjetu. Katičić je u svim svojim tekstovima (i knjigama, i istraživanjima) svjestan toga dvojstva, njegova prožimanja i isprepletanja. Nastoji ipak, ponajprije, otkrivati stare slojeve te se „i u ovoj knjizi traže ostatci pretkršćanske tekstovne predaje. Ali ona nam je pristupačna jedino preslojena kršćanstvom“. Katičić je dao niz uvjerljivih dokaza i stilizacija kako je stara vjera preoblikovana, posebice na način da su se „kultovi pojedinih karakterističnih svetaca zamijenili i nastavili kultove napuštenih bogova“. To je sukus njegove koncepcije i metodologije – preinaka i održivost staroga u novim pojavnim oblicima. Kako se vidi ta međusobna isprepletenost i povezanost, Katičić je pokazao u prvim trima knjigama te je i ova logičan nastavak takva istraživanja. Njegovih novih trinaest studija stoga su pravi istraživalački biseri, logični i uvjerljivi, metodološki besprijekorni.

Jednako je to izvrstan tekst Živa predaja o Perunovu liku, s elementima iz ruskog i bjeloruskog usmenog pjesništva, kao i uzoran rad Perunovo svetište u Varešu, kao ogledan primjer gdje je „zemljište isprepleteno u smislu slavenskih pretkršćanskih vjerskih predočaba (…) za ustroj mitske slike svijeta“. Ovdje su deseci i deseci imena planina, mjesta, rijeka, potoka, pećina s mitskim zbiljskim značenjem. Gdje god je moguće, Katičić svoja istraživanja potkrepljuje još živom legendom i predajom koja se može naći na terenu. I uvjerljivo objašnjava „kako su nekršteni Slaveni sakralno doživljavali zemljište“. Raduje se, naravno, autor drevnom tragu i često ushićeno formulira da je taj i taj trag/dokaz „i opet, i opet“... A kad bi na nekom segmentu još trebalo istraživati, tada formulira „i opet: za sada“. I daje poticaj novim istraživanjima.

Od Peruna do Svetoga Vida

Najsloženiji je (pa i najvredniji) tekst Vidova Gora i Sveti Vid , među ostalim i zato što je tu akademik uspio u temeljitoj rekonstrukciji „podvrgavati podrobnoj kritičkoj provjeri Sventovita i svetog Vida“. Upravo je u tome dao temeljitu raščlambu, ali i konceptualnu odredbu kako se može „toponimija i topografija staviti u kontekst slavenske pretkršćanske sakralne interpretacije zemljišta“. Njegova je analiza metodološki uzorak kako bi trebalo raditi sa sličnim lokalitetima, kako ih treba iščitavati i formulirati njihovo značenje. Ono što je osobito važno, Katičić pred sobom ima zbiljske prostore koji su dugovječno tu i tako se zovu, ali ih svako vrijeme i kultura tumači na svoj način i reaktualizira. Na tragu toga je i Katičićeva tvrdnja: „Gore , na vrhu, kao i na drugim vrhovima, Peruna je poslije pokrštavanja zamijenio sveti Vid (Sanctus Vitus)“. Zamjena aktera samo je logična posljedica duhovne klime koja je aktualna u određenom trenutku, a ono bitno ostaje, posebice ovdje na bračkom prostoru, gdje se „Vidova gora svojom toponimijom i topografijom izvrsno uklapa u mitsko ustrojstvo svijeta i sakralnu interpretaciju zemljišta kakva se susreće kod nekrštenih Slavena. Može se tu dakle s velikim pouzdanjem govoriti o kontinuitetu poganskog kulta i nakon konačnog pokrštenja Paganije“. U ovome se tekstu Katičić poslužio i uvjerljivom i dokumentiranom znanstvenom etimologizacijom objašnjavajući imena, „znanstveno utemeljena“ i praslavenskim, staroslavenskim, baltoslavenskim indoeuropskim i inim izvodima. Tu, na ovom prostoru, objašnjena je i stanovita teonimija, koja je „prožeta doživljajem univerzalnosti koji se opisivao pridjevom svętb, još davno prije nego je on dobio svoje, sada svima poznato, kršćansko značenje“. Objasnio je, naravno, i niz drugih etimologizacija, a ponajvažnija je ona da baltički Sventovit nije zamjena za svetog Vida jer je brački (i drugi naš) sveti Vid i „kult sv. Vida na vrhovima gora i uzvisina na cijelom nizu lokaliteta (…) kontinuitet poganskoga slavenskog kulta (i) zamjenjuje kult Peruna, slavenskog boga gromovnika, njegova je interpretatio christiana“.

U tome objasnidbenom dijelu, strogo znanstveno izvedenu, Katičić je doticao i nizove predrasuda koje su se pojavljivale u svezi s ovim kompleksom. Katičić ih samo spominje, ali njegova studija nije išla u obračun s površnim, nedostatnim, nedovoljno obrazloženim i „krivim“ zaključcima niza autora. No, prešutno, Katičićeva je studija to učinila sama jer je pokazala uvjerljivu logiku, a složenim sustavom potkrijepljenih dokaza pokazala kako to (i slično) zemljište ima „neizbrisiv biljeg svoje prvotne slavenske pretkršćanske obredne autentičnosti“.

Isto tako će u drugom radu, Jurjevo koplje i Jurjev mač, autor pokazati kako su se praslavenski bogovi preoblikovali u kršćanske svetačke kultove. „Tako sveti Ilija ili Mihovil predstavlja gromovnika Peruna, sv. Blaž ili sv. Nikola Velesa, a sveta Petka Pareskeva božicu Mokoš, sveti Juraj (…) Peruna ili mladoga boga raslinja Jarila“.

Pokazao je Katičić, nadalje, mitska obilježja Žrnovničkog zemljišta (Na zmijskom kamenu), svezu kulta Velesa sa stilizacijama u starozavjetnom psalmu 23: „Gospodin je pastir moj“ (uz neponovljivu filološku analizu niza jezika: hebrejski, grčki, latinski, indoeuropski, staroslavenski…). Veles je inače čest u zemljišnom mitskom očitovanju, a na osnovi brojne njegove toponimije, zaključuje Katičić, „naša slika o Velesu, stočjem bogu, postaje od toga psalma oštrija i sigurniji smo da je ta slika iz krhotina koje su došle do nas u slavenskoj i baltičkoj predaji dobro i pouzdano složena“.

Svoju je knjigu Vilinska vrata akademik naslovio po istoimenoj studiji o velebitskom toponimu, sa svim elementima mitskoga. U istoj je mjeri rekonstruirao svezu Marijina kulta (u Biskupiji kod Knina) sa starim vjerovanjima, gdje je „na staroj vjeri narodâ slavenskoga jezika (gdje je) postojao mit o zemlji kao majci i da se obdržavao njezin kult kao božice“. Katičić je, inače, oprezan u svim pitanjima koja se tiču vjerskoga i religijskoga, poštujući, naravno, svetost kao takvu. Svaka eventualna sličnost s marijanskim kultom ima neke svoje (pra)slavenske paralele posebice glede čvrste činjenice da je u starini postojao kult da je „majka vlažna zemlja“, s tim da je visoko semantizirana i stilizirana oznaka mokra (= Mokoš). To je pokazao i u studiji Gospa Međugorska i mokra Mokoš, dokumentiravši tezu brojnim usmenim tekstovima u kojima su „mitski emocionalni sadržaji pretkršćanskoga slavenskoga štovanja božice Majke, o značenju mokrine koja je na njoj, božici Mokoš“. U vrsnim rekonstrukcijama napose se poziva na ruske filologe i mitologe Vjačaslava Vsevoldoviča Ivanova i Vladimira Nikolajeviča Toporova, koji su, kao i Katičić, „uz pomoć ulomaka praslavenske sakralne poezije što su ostavili prepoznatljiv trag u usmenoj književnosti svih naroda slavenskoga jezika“ rekonstruirali fragmente slavenskih pretkršćanskih obrednih tekstova.

Našao je Katičić takve fragmente, i vrsno ih rekonstruirao, i u Međimurju (Mokošin vrh u Međimurju i pozojeva glava uza nj) i lokalitet Perinova ljut kraj Širokog Brijega, Vražje oko u Tremi kod Križevaca i Pogani vrh na Papuku. Svagdje je uvjerljiva i argumentacija i logično izvođenje.

Mit u jeziku

Knjigu je autor završio poduljim prikazom Vede Slavena Stipana Verkovića Posavljaka (1821–1894), kao svoje putne zapise iz grčke Makedonije. Pohvalio je, naravno, „ostavštinu njegovih sakupljenih rodopskih pjesama (…) s blizu tri stotine tisuća stihova“, gdje ima dosta mitskih „tragova naše stare vjere“, koji se danas relativno uspješno rekonstruiraju, upravo onako kako je to pokazala cijela ova knjiga. Katičić hvali prinose svih koji su pridonijeli mitskoj rekonstrukciji, pa je u podnaslovu i dodao da je njegov tekst „na spomen i slavu Stipanu Verkoviću Posavljaku“. Na njegovu se primjeru može vidjeti Katičićev odnos prema raznoraznim autorima koji su se okušavali na području mitskoga. Kad god je tko nešto vrsno i logično uočio i učinio, Katičić mu priznaje zasluge (takvih je na desetke, možda u ovoj knjizi najviše nedavno preminuo profesor dr. Tomo Vinšćak – gotovo dobri duh Katičićeve knjige!).

Zaključno, ova je knjiga iznimno vrsna i u mnogim postavkama uzorno izvedena rekonstrukcija fragmenata slavenske mitologije, ovaj put pretežito usmjerene na mitsko u zemljištu, njegovoj mitskoj toponimiji i konfiguraciji. To je mitsko „zapreteno u jeziku“, s kojim Katičić čuda čini. Knjiga vrvi filološkim raščlambama, dokumentiranim i uvjerljivim. I kad su u pitanju stroge i zahtjevne filološke zakonitosti i raščlambe, Katičić i u takav diskurs unosi nevjerojatnu lakoću logike i živosti, da se naprosto čini kao lagana igra u kojoj mogu sudjelovati svi čitatelji. Autor pomno pazi na recipijenta, pa i onoga ne odveć zahtjevna i ne opterećuje tekst hermetičkim izvodima, gdje god je to moguće. Njegov se strogo znanstveni stil upotpunjuje i oplemenjuje esejističkim stiliziranjem, čemu pridonosi i ugodno pripovijedanje i gotovo lirski opisi. Riječ je o iznimno vrijednoj knjizi, punoj dragocjena biserja kojim se gradi sva mitska, drevna sastavnica i hrvatske kulture, kristijanizirane, ali koja se ne treba stidjeti davnih mitskih korijena.