Strah i očaj istine

            Tamo daleko u dubini tajge duboke,
            tamo mi sjenu vode na saslušanje.

                                                           N. Mandeljštam

Svaki put kada po novinskom zadatku posjetim Vukovar u dane sjećanja na pokolj izveden nad njim 1991. godine pod zvijezdom petokrakom, crnom zastavom s mrtvačkom glavom i makabričnom četničkom pjesmom Biće mesa klaćemo Hrvate i kada se odlazeći iz njega, ljudski poražen, još jednom osvrnem, uvijek si obećam da taj grad smrti, koji je veći od geografije sama grada, neću posjećivati u te dane. I stoga jer u meni, a vjerujem i mnogima, budi strah, očaj i mučninu. Ali unatoč tomu, svaki put prekršim obećanje jer ne mogu šutjeti o zločinu koji mnogi zaboravljaju. Ne mogu ga zaboraviti jer bi to značilo izdati ljudsku savjest.

Naći se na mjestima okončanja života brojnih žrtava –  susresti se s preživjelim žrtvama logora, strijeljanja, mučenja i silovanja ili susresti se s potomcima ubijenih i nestalih – smatram svojom ljudskom dužnošću. Na to me obvezuje i smrt djeda koji je 1942. završio u nikad pronađenoj masovnoj grobnici.

Kako zaboraviti zločine dok se zločinci slobodno šeću pred očima svojih žrtava, koje se skrivaju da se ne susretnu ne samo s njima nego i s njihovim pogledima? To se ne smije ni zbog sluganske hrvatske politike koja – bez obzira bila desna, takozvani centar ili lijeva – radi vladanja i fotelja pristaje na međunarodne ucjene koje često uvjetuju izjednačavanje žrtve i agresora.

Marijan ispred zida za strijeljanje

Ovaj posjet Vukovarsko-srijemskoj i Osječko-baranjskoj županiji nije samo ponovni susret s mjestima zločina i žrtvama, nego je još jedan pokušaj da ljude od pamćenja opet podsjetim na zločine, koji se bez obzira na političke ucjene ne smiju zaboraviti. Ne smiju se zaboraviti ni zbog Straha koji su žrtve logora proživljavale. I koji danas, a sutra možda i više, živi na tim prostorima.

Mnogi misle da su logori samo mjesta gdje su bile masovno internirane i mučene žrtve, a malotko zna da su logori bile i brojne privatne kuće u kojima je velikosrpski agresor žrtve držao u zatočeništvu, mučio, silovao, koristio kao roblje i na kraju ubijao. O tim privatnim logorima u Hrvatskoj se šuti. Ne govore ni za to dobro plaćene udruge, poput Teršelićkine Dokumente, koje bi to morale znati kao što znaju svaku sitnicu koju su agresorski vojnici proživjeli primjerice u splitskoj Lori.

Metafora, koju je nedavno u televizijskom intervjuu Nedjeljom u 2 izrekao Bojan Glavašević, da je njegova oca Sinišu ubila puška, relativizira zločin i oslobađa velikosrpske zločince. Aleksandar Stanković, koji ga je intervjuirao, nije ga upitao, a bilo bi logično, a tko je iz puške metak ispalio? Metak se nije ispalio sam! Ma koliko nam takvi majstori „istine“, svaki put kada se žele izbjeći konkretni odgovori, uporno servirali apsurd, više je nego jasno da tako, možda i nesvjesno, ne samo izjednačavaju krivnju nego i pomažu ideologiji velikosrpstva.

Nevjerojatna je količina nemorala i zaborava kojima ti ljudi od javnih funkcija i društvene „svijesti“ pokušavaju izobličiti i preoblikovati savjest i pamćenje svih koji su taj rat osjetili na svojem tijelu i u svojoj duši. Začuđuje besramnost koja ne vidi taj talog neljudskosti, tu bolesnu jugonostalgiju kojoj Hrvati uvijek moraju biti krivi. Čak su joj krive i žrtve koje su podnijele neljudske muke kako bi zaštitile dostojanstvo čovjeka.

Strah jači od smrti

Istina i dostojanstvo, a osobito zatomljeni krik, očaj i patnja žrtava razlog su ovom putovanju po prostorima koji su u ovo doba 1991. bili okupirani agresorskom vojskom, a naročito Strahom. Nad tom srijemskom i slavonskom ravnicom žrtvu je tada uz agresora, poput magle, obuzeo Strah, od kojega je jača bila samo smrt. Osobito u logorima u privatnim kućama otvorenima u svakom srpskom i okupiranim nesrpskim selima. U tim privatnim logorima Srbi su mučili i ubijali sve koje su smatrali protivnicima velikosrpstva, ali i mnoge koji su im se prije rata na neki način zamjerili ili u mafijaškim poslovima ostali dužni. Zbog neraščišćenih mafijaških računa svojeg oca u Zagrebu je primjerice mafijaškom rukom ubijena djevojčica Aleksandra Zec.

Ovaj tekst dar je logorašima koji su prošli i preživjele privatne logore. Posvećen je njima. Osobito djeci žrtvama logora, poput Marijana Gubine iz Dalja, koji je u trenutku zarobljavanja imao deset godina, o čemu je napisao ispovjednu kronologiju 260 dana u kojoj je opisao dio mučenja koje je s cijelom obitelji prošao kao zatočenik velikosrpske ideje.

Prije dvije godine u tekstu Život između zločina i nade, u kojem sam pisao o masovnim grobnicama oko Vukovara, napisao sam i rečenicu „Ne znam je li itko od žrtava srpskih logora napisao nešto poput dnevnika Ane Frank ili Nine Lugovske?“ Nisam bio čuo za Marijanovu knjigu 260 dana, ali nakon što sam je pročitao sada znam da postoji još jedan zapis koji je više od svjedočanstva. To je Marijanov opis mučenja i straha.

Premda je strah teško, pa i nemoguće opisati, jer je svaka racionalizacija nedovoljna da ga se opiše, Marijan je nažalost dosegnuo njegovu dubinu. I danas, kad je odrastao čovjek, iako ga vješto skriva, strah izbije na površinu, prepozna se u njegovu ukočenu pogledu, vidi u grimasi ili čuje u drhtaju glasa. Njegov proživljeni Strah je, iako to ne mogu i tvrditi, ako ne veći, a onda barem jednak strahu Ane Frank ili Nine Lugovske.

No od spomenutih strahova danas je sve moćniji strah od Istine. Osobito u Hrvatskoj, kada se njegovoj moći sudi u Münchenu. Može ga se gotovo opipati, kao aura ovija hrvatsku nesigurnost, straši Istinu. Čak su ga se počeli bojati i zagovornici političke korektnosti koja se u nas često identificira s jednakom krivnjom, koja sve upornije i ustrajnije proizvodi polarizaciju hrvatskoga društva.

Sretan je onaj koji nikada ne upozna strah, ali ne vjerujem da takvih ima, ma čime se bavili. Straha nisu pošteđeni ni njegovi proizvođači. Očito je to i na minhenskom suđenju Udbi. To što ga udbaši osjete kasnije možda je jedini privilegij koji imaju.

Ovo putovanje stoga nisam slučajno podnaslovio meni nezaboravnom mišlju Nadežde Mandeljštam napisanoj u njezinoj memoarskoj prozi Strah i nada. Tu rečenicu zapamtio sam kao nešto najgroznije, urezala mi se u pamćenje kao slika zla, strašnija od svake smrti. Možda je od te slike straha još strašnija u svojoj savršenosti slika s Golog otoka u kojoj je žrtva Udbe i titoizma bila izložena suncu od kojega je sjenom štitila mučitelja. Kako se sunce pomicalo, tako se pomicalo tijelo mučenoga i sjenom štitilo mučitelja. Takva vrst straha prožima život desetogodišnjega Marijana u logoru zvanu Dalj. Ali tako nije bilo samo u Dalju, nego u svim mjestima koja sam posjetio.

Ponedjeljak je, 3. studenoga, dan poslije Dušnog dana, slavonska magla skriva kuće prignute uz zemlju, čini se da su niže i manje nego što uistinu jesu. Malo višima čine se nove, ciglene kuće, napravljene na mjestima na kojima je velikosrpski agresor sa zemljom sravnio stare. Kroz mliječnu emulziju magle jedva se naziru cvijeće i lampioni po grobljima i masovnim grobnicama. Jednako je u Nuštru kao u Marincima, gdje uvrh groblja stoji spomenik žrtvama agresije, crna ploča s golubicom urezanom u crni mramor pri vrhu – djelo je kipara Slavomira Drinkovića – koja je i znak da je na tom mjestu ili negdje blizu masovna grobnica. Na svakom od tih spomenika piše da su velikosrpske žrtve civili i branitelji i uvijek se naježim kada pročitam taj tekst jer pomislim kako nitko za njih ne bi znao da su velikosrbi ostvarili svoj naum. Pri dnu crne ploče piše da je u Marincima velikosrpski agresor ubio 46 civila i branitelja.

Dok sam izlazio iz groblja, naišle su dvije djevojčice i dječak, žurili su u školu. Pitanjem znaju li što znači taj spomenik usporio sam im hod. Začuđeno su i nevino odgovorili da ne znaju. I na pitanje tko je porušio kuće odgovorili su da ne znaju.

„Nitko vam nije pričao?“

Tada se sitnija djevojčica sjetila da je učiteljica jednom pričala da je to srušio neprijatelj. Druga, malo krupnija, upitala je: „I sve su srušili?“

I Bogdanovce su Srbi sravnili sa zemljom kao i Marince. I tu su sve kuće nove. Uništivši stare uništili su i dio arhitekture koju su sa sobom donijeli Švabe. Dok sam gledao mramorni spomenik s imenima žrtava Domovinskoga i Drugoga svjetskog rata, naišao je mlađi muškarac koji mi je, a da ga nisam pitao, rekao da je obilježje masovne grobnice na katoličkom groblju.

„Vi niste Hrvat?“

„Ja sam Albanac, katolik. Ovamo sam došao s dvije godine, moja se obitelj prva doselila.“

Do rata je, rekao je, tu bilo 19 albanskih kuća u kojima je živjelo 80 Albanaca, a sada ih živi 56, neki su se iselili u Švicarsku. Od 147 žrtava ubijeno je i devetero Albanaca, najstarija žena imala je 94 godine. Srbi su ubili osamdesetero, 35 je nestalo, a ostali su poginuli u borbama. Poslije Drugog svjetskog rata četnici zamjenivši šajkače „kapama partizankama, kapama ljubavi“ u Bogdanovcima ubili su 57 mještana. Ježim se od tih kapa.

Odatle žurim u Borovo Naselje, gdje me čeka Danijel Rehak, logoraš i autora knjige Putevima pakla u 21. stoljeće. U središtu Lušca, mitskoga mjesta vukovarske obrane, mještanka mi pokazuje mjesto masovnog zločina. U podnožju velikoga bijelog mramornog križa piše da je tu 2. studenoga 1991. ubijeno 59 mještana i branitelja. Ubrzo stižem do kuće u kojoj je smješten ured Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora. Pred ulazom u kuću s logorašem i kumom čeka me predsjednik udruge Rehak. Iako je sunčan dan, unutra nije toplo.

„Nije vam hladno“, pitam.

„Ni blizu kako nam je bilo u logorima“, kaže Rehak.

„Neću vas pitati je li vas bilo strah.“

Logor, sada obnovljeni Lovački dom u Tompojevcima

Umjesto odgovora stresao se, a onda me uveo u spomen-sobu u kojoj su fotografije logoraša, njihovi crteži logora, odjeća i predmeti koji su im pomagali da prežive. Rehak je zarobljen 25. studenoga, peti dan po zarobljavanju branitelja Borovog Naselja. Prvo je odveden u Dalj, logor u hangarima i zgradama poljoprivrednog dobra, gdje su odvojeni neki koji se nikada nisu vratili. Ostali su odvođeni u Bogojevo, u Srbiju, gdje su opet razvrstavani, premlaćivani i dalje transportirani u Novi Sad, Srijemsku Mitrovicu, Begejce, Stajićevo, Livade, Niš... Nakon Begejaca i S. Mitrovice zadnja dva od devet logoraških mjeseci proveo je u Vojno istražnom zatvoru u Beogradu.

„Svaki dan su nas premlaćivali. U strahu i pod torturom ljudi su priznavali i ono što se nikada nije dogodilo“, kaže Rehak.

„Je li bilo privatnih logora po kućama“, pitam.

„U svakom selu! U njima su ljudi prolazili iste torture kao u logorima koje je organizirala vojska i policija. U Negoslavcima znamo lokacije dva privatna logora, jedan je bio u kući s fasadom od žutih cigala na ulazu iz Vukovara, a drugi blizu škole. Logore su imali i u svakom hrvatskom selu kada bi ga okupirali. To ćete vidjeti u svakom selu. Samo je u Klisi jedan Srbin stavio na kuću logor spomen-ploču na kojoj piše da je u njoj ubijeno pet Hrvata. Ni u jednom drugom srpskom selu neće vam reći gdje su mučili, silovali i ubijali Hrvate.“

„Jesu li osuđeni vlasnici tih kuća?“

„U Trpinji je ubijeno 70 branitelja i nitko nije osuđen. Eto, umro je i Veljko Kadijević, a da se na vrijeme nije podnio zahtjev za izručenje. Na sudu više vjeruju Srbima nego nama. Zato ljudi sve manje žele svjedočiti. Da su oni dobili rat sve bi nas pobili, to su mi govorili u zarobljeništvu. A potpukovnik Živanović mi je rekao i da bi za tri dana na Vukovar bacili napalm i sve spalili da ga nisu osvojili.“

Odatle, preko Vukovara, stižem u Negoslavce. Pokušavam prepoznati kuću sa žutom fasadnom ciglom, ali nije jedina takva. A i koga god želim upitati taj čim vidi ZG-registraciju na autu okreće glavu i skriva pogled, čak i djeca. Kad sam izgubio svaku nadu, u sredini sela zaustavim se kraj bradatog starca, prvo ga upitam koji put vodi u Berak, a onda za kuće u kojima su bili logori gdje su mučeni i ubijani Hrvati.

„Nisu tu Hrvati ni mučeni ni ubijani“, kaže on.

„Pa tko ih je onda tu mučio i ubijao? Sami sebe?“

„Nemoj to nikoga ovdje pitati. Bolje ti je idi za svojim poslom. Ja sam sedam godina odležao u zatvoru.“

„Zašto?“

„Zato što sam bio kuhar.“

Poslušao sam ga i krenuo prema Berku, a onda na obzorju, gdje se spajalo kasno popodnevno rumeno nebo sa sivim i ravnim poljima, ugledao crnu mramornu ploču s imenima 19 ubijenih. Zamišljam kako li je užasno tu bilo 1991, kada su žrtve bile prepuštene kamama i mecima ubojica kojima je iz Beograda zapovijedao, prije desetak dana u Rusiji umrli, general Veljko Kadijević. Ili možda baš tu njegovi pobočnici, iz Haaga pušteni neosuđeni zločinac, četnik Vojislav Šešelj i njegov podređeni Tomislav Nikolić, sadašnji predsjednik Srbije.

Produžio sam u Berak. Od potoka Savak, koji teče sredinom močvarnoga rita, počinje Berak, do rata selo u kojem je živjelo 956 stanovnika, od kojih oko 600 Hrvata i ostalo Srba. Prvi dan rata, 2. rujna 1991, u selo dolaze arkanovci koji s domaćim Srbima odvode i ubijaju petero Hrvata. Mjesec dana poslije, 2. listopada, u dvije hrvatske kuće, ispred kojih danas stoji veliki križ, ulogorili su 110 osoba. Od 14. listopada iz tih kuća danima odvode i likvidiraju po pet osoba. Na obilježju masovne grobnice nasuprot crkve piše da je ubijeno 46 mještana, iako se zna da je ubijeno 56 i da će se ta brojka zaustaviti na 67, jer se još traži 11 mještana. Dosad su otkrivene tri masovne grobnice u ritu i četvrta u bunaru nasuprot kući Tatjane Penović, koja mi je to ispričala.

Penzije četnicima

Drugo jutro na putu sam u Tovarnik. Ljepotu krajolika ne nagrđuje ni nekoliko bradonja koji se jedva povlače po cesti u Banovcima, ni njihove polurazrušene kuće, koje nisu obnavljane otkada su nakon Drugoga svjetskog rata iz njih otjerane Švabe kako bi se uselili Kordunaši, koji su život provodili u čekanju „boračke penzije“. To su mi pričala dvojica mještana susjedne Ilače, koji su rekli i da su tu lakše penzije dobivali četnici nego partizani iz Ilače. Bila su dovoljna dva, a često i jedan svjedok i prase na ražnju.

S mislima na takve partizane stigao sam do centra Tovarnika, do spomen-kuće A. G. Matoša ispred koje su stajala trojica muškaraca, koji su mi rekli da su Srbi tu Hrvate zatvarali i mučili u kući doktora Cvejića, koji je umro prije rata. Ispred ruševne kuće nalazi se ploča koja podsjeća da su tu Hrvati bili ulogoreni, mučeni i ubijani. Ploča je okrenuta od ulice prema kući i sadržaj mogu pročitati samo oni koji pješice prođu između kuće i ploče. Masovna je grobnica na groblju, kao i spomenik ubijenom svećeniku Ivanu Buriku.

Sunce je visoko na nebu kada sam ušao u Mikluševce, mjesto u kojem su do rata živjeli Srbi, Hrvati i Rusini, a nakon rata svih je manje, a najmanje Srba. Mladić koji boji željeznu crkvenu ogradu grkokatoličke rusinske crkve ne zna za kuće logore jer je iz Tompojevaca.

Crtež logoraškog života

Usred Tompojevca, ispred trgovine i općine, četiri muškarca ispijaju pivo. Kada sam im rekao da tražim kuće u kojima su bili logori, uskomešali su se i časak zašutjeli, a onda me jedan od njih počeo nagovarati da odem u općinu da mi oni kažu. Kada sam rekao kako iz novinarskog iskustva znam da političari često ne govore istinu, oglasio se Mrtvi Steva, tako su ga zvali i velikosrbi, koji su ga proglasili vođom ustaša.

„Iako na školi piše da je logor bio u školi, bio je i u Lovačkom domu, u sadašnjoj Ulici Stjepana Radića, koja se u doba srpske okupacije zvala Cara Dušana, a prije u komunizmu Maršala Tita. Možda je bio i u školi, ali mene i mnoge mučili su i prebijali u Lovačkom domu“, kaže Mrtvi Steva.

U Čakovce su me ispratili njihove šaljive doskočice, a na ulazu u selo opet, kao na mnogim mjestima prije, dočekala masovna grobnica na čijem je vrhu stajala roda. Jedna od onih koje nisu odletjele na jug, nego tu čuva mir desetero ubijenih. U selu, ispred pošte na kojoj je bila ploča da je tu bio logor, upitao sam mladića gdje se nalaze kuće logori, na što je odgovorio da je iz Mikluševaca. Ni poštarica nije znala ništa o logorima, ni ona nije odatle. Izišao sam iz pošte i dok sam fotografirao poderanu hrvatsku zastavu na pošti motorom se dovezao poštar koji mi je rekao da je četnički štab bio u pošti, a logor u kući preko puta pošte i školi na čijim ruševinama je izgrađena nova.

Odatle idem u Sotin, u čijem središtu godinama stoji natpis na kojem piše: ZLOČINCI ŠEĆU, A NAŠIH NAJMILIJIH NEMA! HOĆEMO ISTINU! Kao i prije dvije godine, još se traže nestali, a domaći Srbi i dalje šute. Vjerojatno i zbog straha!?

Kuća doktora Cvejića

Svrativši na Ovčaru, susreo sam četiri mladića iz Varaždina koji su došli pokloniti se ubijenima i Vukovaru. I koji su mi rekli da bi to trebao svaki Hrvat i građanin Hrvatske. U sebi mislim, poteći će Dunav uzvodno prije nego se to dogodi. Da je sreće da se prevarim kao zločinac Tito, koji je rekao da će Sava prije poteći uzvodno nego Hrvatska postane samostalna država.

Petrovci su sljedeća postaja s dvjema kućama logorima. Imena vlasnika tih kuća znam, ali lokacije ne, pa pitam čovjeka ispred pravoslavne crkve. Trgnuo se, a onda začudio da je toga tu bilo i na kraju rekao da je iz Vukovara. To je čula prolaznica i pokazala kuće pokojnog Kirila Burčaka i Janka Čordaša. Na zidu Burčakove stajala je i ploča udruge logoraša na kojoj je pisalo da su tu zatvarani, mučeni i ubijani zatočeni, dok na Čordaševoj nije.

Imena zločinaca se znaju

Dan je na izmaku pa žurim u Stare Jankovce, gdje na katoličkom groblju također stoji obilježje masovne grobnice. U blizini obilježja starija žena čistila je grobnicu moleći se. Na nadgrobnom kamenu pisalo je Badžek: Božo, rođen 1938, umro 1992. i Marija, rođena 1940... moli se. Da ne prekidam molitvu, produžio sam do masovne grobnice s osmero ubijenih, a onda se vratio do Marije.

S mužem Božom ostala je u selu jer mu je majka bila stara i bolesna kada su u selo istovremeno došli JNA, četnici, teritorijalci, arkanovci i šešeljevci. U listopadu je umrla svekrva, osim Bože i vojske nitko nije smio biti na sahrani. U strahu su preživljavali do 14. siječnja 1992, do srpske pravoslavne Nove godine, kada su ih domaći četnici odveli u Nove Jankovce, gdje su ih mučili i od čega je mužu na dva mjesta napukla lubanja. Ubrzo su ih protjerali u Vinkovce, odakle je muž odmah odvezen u bolnicu u Slavonski Brod, gdje je umro 19. ožujka, dvadeset dana nakon protjerivanja.

„Muž je bio zidar i navodni prijatelji umjesto da su ga zaštitili najviše su ga tukli. Kada sam svjedočila u Osijeku, pokazali su mi knjigu s fotografijama zločinaca, među kojima sam prepoznala dvojicu: Milorada Nonkovića, zvanog Milenko, i Mirka Čolovića, koji je napravio kuću na vašarištu u Šidu. Taj Čolović najviše je tukao, a kada nas je vraćao kući pretučene i krvave, još je govorio: Htjeli su vas zaklati, a ja sam vas spasio. Pobjegli su tamo, a naša vlast ne traži da ih se izruči“, s gorčinom kaže Marija.

Treći dan u traženju kuća logora zaputio sam se u Ćelije, u velikosrpskoj agresiji prvo spaljeno hrvatsko selo. Prošao sam kroz susjednu Bobotu, gdje ni na jednom zidu nema natpisa da su tu Hrvati zatvarani, mučeni i ubijani. Ali zato na istočnom ulazu u Ćelije na groblju stoji crna mramorna ploča na kojoj piše da su tu ubijena 32 civila i branitelja. Poslije će mi branitelj Anđelko Kralj reći da treba pisati 33, jer je nađeno tijelo još jednog ubijenoga. Također će reći i da još nije pronađeno tijelo Ivana Mikca, kojega su Srbi iz Bobote zavezali za kauč, polili benzinom i zapalili. Zločinci se šeću slobodni. Đoko Lukić, zapovjednik tzv. Mlade Bosne, kao i glavni zapovjednik u Boboti, Rade Bogojević, zvani Taško, žive na relaciji Bobota–Srbija.

I na zapadnom ulazu u Ćelije također stoji spomenik trojici tu poginulih branitelja.

Tordinci su sljedeće mjesto mramornoga spomenika s golubicom i kućama logorima. Na sjevernoj strani račvanja ceste za Antin u žuto obojenoj kući zatvarani su i mučeni Tordinčani. U kući Adama Ferića do 1994. bilo je zapovjedništvo srpske milicije, rekao mi je Adam, koji je u kući našao popis imena Srba kojima je milicija davala pokućstvo, izvađene prozore i vrata, crijep i ciglu njihovih kuća. Iako su arkanovci tu ubili i troje Srba, jer nisu htjeli s njima, nekoliko ih je ratovalo zajedno s njim. Na istočnom izlazu iz sela, ispred katoličke crkve, mramorni spomenik podsjeća da je tu ubijeno 85-ero mještana.

Na kraju pohoda mrtvim i živim žrtvama velikosrpske agresije idem u Dalj, mjesto u kojem je Marijan preživio kliničku smrt. Nazvao sam ga u trenutku ulaska u Borovo Selo, kada sam prolazio ispred obilježja mučenim i ubijenim hrvatskim policajcima. Pa iako smo se dogovorili, čim se javio, rekao je da zbog neodgodivih obveza ne može doći. Instinktivno sam rekao da smo se dogovorili, a onda se sjetio Straha.

„Nazvat ću te za minutu“, rekao je prije prekida veze.

Kada me nazvao, zamolio je da ga čekam pred policijom, da će doći sigurno do 11 sati. Za dvadesetak minuta stajao sam pred policijskom postajom, ispred spomen-obilježja na kojem su ispisana imena 20 ubijenih policajaca, 15 pripadnika ZNG-a i četiri djelatnika Civilne zaštite. Ubijeni su 1. kolovoza 1991. Poviše obilježja na zidu postaje stoji ploča kakvu sam već viđao na brojnim zidovima.

„Smijem li fotografirati?“ pitam policajca.

„Naravno, samo nemojte mene.“

Marijan je stigao prije nego sam se nadao. Bio je nervozan, pogledom je tražio nešto što ja nisam vidio. Bez riječi me poveo u obilazak mjesta na kojima je ostalo 260 dana njegova života koji, iako je mrtav, živi od ubrzanog disanja kojim nastoji istisnuti sjećanje. Čim smo krenuli, pokazao mi je kanal u kojem su ležali ubijeni policajci i gardisti koje je, iako dijete, morao skupiti na hrpu i kolicima odvesti na drugo mjesto. Odatle me nevoljko poveo do parka ispred ulaza u patrijaršijski dvor i stao na mjesto gdje je klinički bio mrtav, nakon što su ga pretukli njegovu vršnjaci iz osnovne škole. Zatim me odveo do velike kuće logora, obložene crvenom fasadnom ciglom, i prošaptao:

„Vlasnik kuće jedan je od prvih sestrinih silovatelja, koje je naručio njezin bivši dečko koji je godinama obučen u kockasti dres hrvatske reprezentacije prosio ispred osječkoga HNK-a.“

Nakon što mi je rekao da je sestra Nena 18 mjeseci silovana po logorima u Srbije i da je rodila sina kojemu je rekla da mu je otac rat, kupio je kiflu da se smiri, a onda odveo do kuće u koju je svaki dan iz svoje, pet kilometara udaljene, kuće u Novom Dalju dolazio na prisilni rad. Zatim mi je pokazao i put kojim je pješačio, strahujući da ga netko ne ubije.

Na uporno inzistiranje da mi pokaže logor u kojem je boravio njegov otac na kraju me uveo do mjesne zajednice i doveo pred sivi zid s nacrtanom mrtvačkom glavom, uz koji su stajali živi prije strijeljanja. Pokazao mi je i mjesto gdje je bila i dva metra duga i metar široka betonska kocka u kojoj su pekli njegova oca.

Kao podsjećanje na logor tu nema ploče kakvu sam viđao na drugim takvim mjestima, nego je ploča sa stihovima Ivana Gundulića: „Slobodo! Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi, ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!!! U spomen svim hrvatskim braniteljima i civilima zatočenim u Dalju 1991.-1993. HDLSKL, podružnica Osječko-baranjske županije. Dalj, 16.08. 2009.“

Sa strahom iz Dalja putovanje sam završio u Osijeku. Tamo sam u predstavi 260 dana još jednom vidio Marijanovu kalvariju, muku i patnju. I strah koji će sigurno nadživjeti njegov život.