Sjećanje na Vukovar

Pitanja koja se tiču sjećanja, kolektivnog sjećanja i kulture sjećanja potkraj dvadesetog stoljeća privukla su veliku pozornost kako znanstvenika iz društvenih i humanističkih znanosti tako i šire javnosti. Svetlana Boym je to dojmljivo izrazila tvrdnjom da je dvadeseto stoljeće započelo futurističkom utopijom, a završilo nostalgijom. Osim brojnih razloga koji se obično navode kao poticatelji tog vala interesa za sjećanje kao što su ubrzanje vremena ili sjećanje na dva svjetska rata, kada je u pitanju Hrvatska, treba dodati još jedan važan razlog: Domovinski rat. Suočena sa znatno bolje opremljenim neprijateljem te ravnodušnošću međunarodne zajednice, Hrvatska je u prvim mjesecima rata izgubila kontrolu nad gotovo trećinom teritorija. Napad na Vukovar koji je započeo potkraj kolovoza 1991. trebao je prema planu Jugoslavenske narodne armije i tadašnje Jugoslavije voditi daljem osvajanju teritorija Republike Hrvatske te njegovu naknadnom pripojenju Jugoslaviji, odnosno Srbiji. U mjesecima trajanja vukovarske bitke mnogi su imali dojam da se u Vukovaru rješava budućnost Hrvatske. Pokazalo se da su bili u pravu, premda ne onako kako su oni to očekivali. Vukovar je potkraj studenog okupiran, ali je svojom obranom dao vremena ostatku Hrvatske za bolju organizaciju obrane, a doveo je i do preokreta u odnosu međunarodnih aktera prema ratu u Hrvatskoj. Značenje bitke, njezin tijek i dužina, ishod i posljedice, sve je to utjecalo na to da Vukovar zadobije posebno mjesto u tumačenju Domovinskog rata i sjećanja na rat. Putem niza kulturnih sadržaja upravo se prikazom vukovarske bitke nerijetko pokazivalo ključno značenje tog rata, da je za Hrvate to bio obrambeni rat.

Simboličko oblikovanje grada

Nakon niza godina progonstva početkom 1998. započeo je proces povratka protjeranih stanovnika u grad koji nije trebalo samo fizički obnoviti nego i simbolički oblikovati. Dakako da je niz kulturnih sadržaja koji su oblikovani u progonstvu odigrao važnu ulogu u održavanju sjećanja na Vukovar, poticanju želje za povratkom stanovnika u grad i grada u granice Republike Hrvatske. U tom kontekstu osobito se skreće pozornost na pet individualnih poetičkih modusa, i to mitski grad Siniše Glavaševića, dokumentarnu epopeju Alemke Mirković, citatnost u pjesništvu Antuna Šoljana, intertekstualnost na ratištu Nedjeljka Fabrija te autobiografija u pozadini Pavla Pavličića.

Osim toga, u tom razdoblju objavljivale su se i znanstvene i stručne knjige koje su tematikom skretale pozornost hrvatske javnosti na Vukovar, a promocije tih knjiga nerijetko su bile prilika da se prognani Vukovarci okupe i sjete svoga grada. Takve su knjige Stanovništvo Vukovara i vukovarskog kraja (1993) Alice Wertheimer-Baletić, Načelo Vukovar (1997) Vlade Šakića  te napokon, vrlo važan projekt, monografija grada iz 1994. Vukovar – vjekovni hrvatski grad na Dunavu, koju je uredio Igor Karaman. Ne treba zaboraviti ni knjige Vukovaraca koji su pisali o svom ratnom iskustvu, među koje se ubraja i knjiga poznatoga vukovarskog liječnika dr. Jurja Njavre. Navedene knjige kao i brojne druge bile su dio nastojanja da se ne zaboravi povijest grada te da se održe sjećanja prognanih Vukovaraca na grad. Sve to utjecalo je da Vukovar zadobije posebno mjesto kada je u pitanju kultura sjećanja na Domovinski rat. Pa opet, sam povratak značio je još nešto više, značio je da se sada razrušeni grad mora oblikovati na licu mjesta. Do povratka prognanoga stanovništva u grad dolazi nakon završetka procesa mirne reintegracije 15. siječnja 1998, kada i Republika Hrvatska zadobiva puni suverenitet na cjelokupnom svom teritoriju. Dugoročno mogu se izdvojiti tri elementa koja su posebno istaknuta u resimbolizaciji prijeratnog grada: predodžba grada kao grada heroja, izgradnja spomenika koji se odnose na Domovinski rat te organizacija Dana sjećanja na žrtvu Vukovara.

Vukovar kao „grad heroj“

Pojedini branitelji Vukovara često su izražavali nezadovoljstvo oznakom „grad heroj“. Činilo im se da u njoj ima nešto apstraktno i da bi bolji izraz bio grad heroja. Tim bi se izrazom, po nekim interpretacijama, bolje izrazila aktivna uloga onih koji su branili grad, svoje ulice, obitelji i Hrvatsku. Ipak, grad heroj u konačnici je pojam koji se u hrvatskoj javnosti uvriježio za označavanje Vukovara. Po rezultatima istraživanja provedena 2006. na uzorku građana Hrvatske pokazalo se da i građani Hrvatske dobro prihvaćaju ovaj pojam. Naime, pokazalo se da je najveći broj ispitanih, njih 34 posto, odgovorio da pojam „grad heroj“ najbolje ocjenjuje Vukovar. Istraživanje pak provedeno u Vukovaru 2012, kojim se istraživao simbolički identitet grada, pokazalo je da je vukovarskim Hrvatima ta značajka bitna u određenju identiteta grada. Naime, uz značajke grada na Dunavu, baroknoga grada i grada vučedolske kulture, to je značajka koju drže najvažnijom za identitet grada. Devedeset posto ispitanih Hrvata tu značajku smatra izrazito važnom za identitet grada. Kao i prema drugim rezultatima istog istraživanja, Hrvati su za identitet grada izrazito važnim ocjenjivali motive vezane za događaje iz 1991. Iz podataka bi se moglo iščitati da događaje iz te godine drže najvažnijim u gradskoj povijesti. To ne treba čuditi, riječ je o događajima koji su im obilježili živote. Visoko vrednovanje značajke „grada heroja“ od strane stanovnika hrvatske etničke pripadnosti sugerira da se oni u velikom broju u njoj dobro „pronalaze“. Premda se ona načelno fokusira na grad, mnoge fotografije, priče, snimke grada iz 1991. nisu prazne. Na njima su branitelji, tenkovi, srpski vojnici koji odvode kolone zarobljenih civila. Grad heroj kao simbolička oznaka svojom asocijativnošću mnoge koji se sjećaju rata podsjeća kako na razrušeni prostor tako i na događaje, ljude i uloge koje su tada odigrali.

Vukovarski spomenici
i Domovinski rat

Obnova Vukovara, kada je jednom krenula, pokazala je niz slabosti i mogle su se često čuti brojne kritike na njezin račun. Ipak, kada su u pitanju važna mjesta sjećanja, ponajprije spomenik na Memorijalnom groblju i Spomen-dom Ovčara, ocjenjuje se da je riječ o vrlo primjerenim i dobrim objektima. O simboličkoj važnosti tih mjesta sjećanja svjedoči i činjenica da su mnogi stanovnici grada prilikom prvih najava o uvođenju dvojezičnosti u grad izražavali nevjericu da bi Memorijalno groblje i Ovčara mogli biti označeni i ćiriličnim natpisima. Vukovarski Hrvati kao vrlo važan za identitet grada ocjenjuju i kameni križ koji se nalazi na ušću Vuke u Dunav. Od svih ostalih objekata koji se vezuju za događanja iz 1991. jedan posebno privlači pažnju. To je novi Vodotoranj. Riječ je naime o objektu koji se može pronaći na nizu razglednica, fotografija, bedževa, majica koje se mogu nabaviti u Vukovaru, a naslikan je i uz ulice u Zagrebu i Splitu koje nose naziv Vukovara. Za mnoge upravo je vukovarski Vodotoranj simbol Domovinskog rata. Opet, radi se o objektu za koji i pripadnici srpske etničke pripadnosti drže da je važan simbol Vukovara. Budući da u svim drugim slučajevima znatno manje vrednuju motive vezane za vukovarsku bitku za identitet grada čini se da se u ovom slučaju mora uzeti u obzir značenjska slojevitost Vodotornja. Naime, objekt je sagrađen u razdoblju 1962–1965. te je u to vrijeme bio jedan od najviših te vrste u Europi. Na vrhu objekta visoka 50,3 metra nalazio se restoran s kojeg se pružao lijep pogled na cijeli kraj. Premda je već tijekom sedamdesetih prestao obavljati svoju temeljnu funkciju reguliranja opskrbe vodom Vukovara i okolice, zadržao je mnoga značenja iz svoje zanimljive prošlosti. On zauzima istaknuto mjesto u vizuri grada premda se posljednjih godina dosta lutalo s rješenjima na koji način taj simbol obogatiti sadržajima. U svakom slučaju, pomalo paradoksalno danas je Vodotoranj jedan od simbola otpora agresiji, ali se uz njega možda vežu i neka od značenja koja su teško spojiva s tim. No u tom smislu čini se da nije iznimka, već dosta podsjeća na višeznačnost Eiffelova tornja kakvim ga je prikazao Roland Barthes.

Obilježavanje Dana sjećanja
na žrtvu Vukovara

U organiziranjima obilježavanjima nerijetko postoji napetost između sjećanja na žrtvu i promišljanja značenja žrtve u današnjem vremenu. Nije uvijek lako izgraditi most između ta dva težišta. Upravo je 2013. došlo do izražaja koliko neke sudionike može razočarati obilježavanje koje ne uspijeva u pravom pronalaženju takva mosta. U svakom slučaju rezimiranjem dosadašnjih obilježavanja može se reći da je usporedno s isticanjem žrtve žarište obilježavanja bilo na težnji za istinom u smislu prikazivanja prave istine iz 1991. te težnji za pravdom u kontekstu uspostave pravednoga poslijeratnog poretka. Te su se težnje pojedinih godina ponajprije usmjeravale prema pripadnicima srpske etničke pripadnosti ili Srbiji, recimo traženjem podataka o nestalim osobama, prema međunarodnoj zajednici, zahtjevom za procesuiranjem i primjerenim kažnjavanjem počinitelja zločina u Vukovaru, da bi na koncu u prvi plan došao odnos prema samoj hrvatskoj državi na temelju onoga što se najčešće naziva borba protiv relativizacije istine. Tri naziva obilježavanja vrlo su znakovita sama po sebi u tom aktualiziranju obilježavanja: Gdje da nađem sina svoga (2005), U Vukovar za istinu i pravdu (2007) i Vukovar – mjesto posebnog pijeteta (2013). Mnogi stanovnici Vukovara hrvatske etničke pripadnosti drže to obilježavanje najvažnijim događajem koji se tijekom godine organizira u gradu. Premda mnogi od njih izražavaju nezadovoljstvo što ih se „hrvatska javnost sjeti samo jednom godišnje“, često se može čuti zadovoljstvo zbog toga što toliko ljudi dođe u grad, uloži priličan trudi da bi taj dan bili u Vukovaru i zajedno se prisjetili događaja iz 1991. To je po mnogima dobra prilika da svjedoci događaja prenesu mlađim generacijama ono što su doživjeli tijekom rata. Mnogima je obilježavanje „dokaz“ da Hrvati prepoznaju Vukovar kao ključno mjesto Domovinskog rata te potvrda da grad zauzima posebno mjesto u hrvatskoj kulturi sjećanja.

Vukovar je tako od 1991. do danas prošao put od opkoljenog, opljačkanog i okupiranog grada kojeg se građani Hrvatske sjećaju iz daljine do ključnoga mjesta sjećanja na Domovinski rat. Upravo taj simbolički naboj čini grad osjetljivim na dalje, odveć brze resimbolizacije. Opet, činjenica da se u hrvatskoj politici posljednjih godina o Vukovaru govori kao o ispitu sugerira da postoje trajni nesporazumi oko širega pitanja konsenzusa kada je u pitanju važnost Domovinskog rata i sjećanja na njega. Sve to ostavlja nas u iščekivanju odgovora na pitanje: u kojoj se mjeri mogu graditi kompromisi oko simbola?