Remek-djelo žanra

Ugled britansko-američkoga filmskoga autora Christophera Nolana zasigurno se potvrđuje i novim ostvarenjem Interstellar, znanstvenofantastičnim uratkom pustolovnoga konteksta i epskoga predznaka. Nolan se u žarištu pozornosti našao 2000. filmom Memento, izrazito promišljene i inovativne strukture. Ako pritom ustvrdimo da je kriminalistička drama Nesanica (2002) uspjeli remake istoimenoga norveškoga uratka (1997), posve je jasno da je Nolan ponajveće tržišne uspjehe dosegnuo trilogijom filmova o Batmanu (2005, 2008, 2012) te znanstvenofantastičnim trilerom Početak (2010). Već površan pregled stvaralaštva Christophera Nolana pokazuje da taj filmaš većinom zagovara sveobuhvatan stvaralačko-producentski nadzor, a to je slučaj i s Interstellarom, u kojem je Nolan ne samo redatelj nego i koscenarist s bratom Jonathanom, kao i koproducent.

Interstellar je smješten u distopijsku blisku budućnost. Zemlja je opustošena, a čovječanstvo prepolovljeno i svedeno na razinu agrarnoga. Neprestane i vrlo pogubne klimatske promjene ugrožavaju preostalo pučanstvo u čijoj se središnjici nalazi bivši pilot NASA-e koji je postao farmer. Njegova je obitelj okrnjena preranom smrću žene i majke, a uz dvoje maloljetne djece sačinjava je i ostarjeli punac. No kada kći javlja da je u njezinoj sobi duh, protagonist znanstvenim postupkom utvrdi da je posrijedi gravitacijska anomalija. Ustanovljeni ga obrazac dovodi do tajno očuvanih ostataka institucije NASA i pokušaja da se svemirskim putovanjem otkriju galaksije i planeti pogodni za nastanjivanje jer su na matičnom planetu ljudi izloženi izumiranju.

Film prikazuje potragu ljudi za novim planetom

Dijalog s tradicijom žanra

Interstellar je izrazito složeno ostvarenje, njegova građa nudi niz mogućih propitivanja. Promatramo li ga kroz prizmu žanrovskoga određenja znanstvene fantastike, jasan je njegov postmodernizam. Christopher Nolan nije skrivao referencije i utjecaje prijelomnih radova, ne samo znanstvenofantastičnih. No Nolanov osvrt na tako znamenite filmove kao što su Metropolis (Fritz Lang, 1927), 2001: Odiseja u svemiru (Stanley Kubrick, 1968) ili pak Istrebljivač (Ridley Scott, 1982) nije jednoznačan. Razvidne su poveznice s Kubrickovim filmom, čijem je stvaranju pridonio i glasoviti pisac Arthur C. Clarke, a složena mreža mjestimičnih posezanja Interstellara za motivima Odiseje široka je raspona i uključuje i kasnije Clarkove nastavke prvobitnoga djela, 2010. i 2040. Te su poveznice najizraženije upravo u završnim segmentima obaju filmova, ali Nolanov oslonac o Kubrickovo remek-djelo nije epigonski, već potpuno stvaralački i samosvojan. Podjednako, za razliku od Odiseje i niza uradaka znanstvenofantastičnoga žanra, Interstellar ulogu napredne tehnologije ne razmatra s negativnoga stanovišta, pa računala i roboti nisu pogibeljni za protagoniste, već su im nužna pomoć u izvršenju zadatka i očuvanju egzistencije.

Odnos prema Metropolisu i Istrebljivaču znatno je prigušeniji i doima se poput promišljene inverzije postulata tih uradaka. Nolan nije izostavio ni Zvjezdane ratove (George Lucas, 1977) ni Osmoga putnika (Ridley Scott, 1979), poglavito u rekonstruiranju produkcijskoga dizajna, a naglašene su i veze s Putom u svemir (Philip Kaufman, 1983), filmom koji je percipirao početke svemirskih istraživanja. Protagoniste tih uradaka, povijesnoga pilota Chucka Yeagera te fikcijskoga Coopera sagledavamo zamalo kao odraz istovrsnih težnji i odslike postignuća.

Odnos prema stvaralačkome pristupu Arthura C. Clarkea u razmatranju svemirskih prostranstava produbljuje se zasigurno i u činjenici da je vjerodostojnosti filma pridonijelo i sudjelovanje fizičara Kipa Thornea, koji je znanstveno potvrdio gotovo sve fizikalne i astronomske postavke poput crvotočina, crnih rupa, zemaljskoga i svemirskoga protoka vremena te glasovite Einsteinove teorije relativnosti. Mogli bismo ustvrditi da je znatan i utjecaj dostignuća znamenitoga astronoma i astrobiologa Carla Sagana, a pogotovu televizijske znanstvene serije Kozmos: Odiseja u prostoru i vremenu (1980) u čijem stvaranju je sudjelovao. Ipak, posve je jasno da ni braća Nolan, kao ni Thorne, nisu uspjeli riješiti poteškoću s kojom se uglavnom suočavanju fikcijska djela s temom putovanja kroz vrijeme. Kako je Interstellar tek završno motivacijski oslonjen o putovanje kroz vrijeme središnjega lika, procjep mjestimičnih nelogičnosti nije pritom nimalo naštetio dojmljivosti i vjerodostojnosti građe.

Interstellar dio dojmljivosti duguje izraženoj složenosti konteksta, koji osim filmskoga ili pak znanstvenoga dodiruje i interpretaciju povijesno-mitskih sadržaja. Agrarno stanje društva u distopijskoj bliskoj budućnosti zapravo je inverzija teza o neprestanome napretku suvremene civilizacije. Dojam filmskoga osvrta prema agrarnim društvima prošlosti osnažen je i izravnim izrijekom o poljoprivrednim krizama u Irskoj 1848. te u SAD-u 1930-ih. Referencija na tzv. Dust Bowl u SAD-u izravno je slikovna, jer su oluje koje prijete usjevima i ljudima u Interstellaru poput odraza oluja što su naštetile ekologiji i poljoprivredi toga povijesnoga razdoblja. U ovome uratku percipiramo i jasno autorsko stajalište prema tvrdnjama da je američko slijetanje na Mjesec 1969. zapravo bila obmana s namjerom zastrašivanja hladnoratovskoga neprijatelja Sovjetskoga Saveza. I taj je stav kritički proveden odbacivanjem izmijenjenih povijesnih podataka iznesenih u školskim udžbenicima devastirane budućnosti.

Temeljna pitanja civilizacije

Odlazak u svemirska prostranstva pustolovnoga je karaktera i svjedoči o iskonskoj ljudskoj težnji za istraživanjem. Takvo pak istraživanje bogato je povijesnim konotacijama kao i mitskim razmjerima očuvanja ljudske vrste. Pogibelj ne dolazi tek iz nepoznatih svjetova, nego je i posve unutarnja, u temeljnim postavkama samoga zadatka i nekolicini likova kojih djelovanje može naštetiti očuvanju zemaljske populacije. Na prvo zatečenome planetu skupina se protagonista susreće s vodenim prostranstvima. Značenje je vodenoga prostranstva poput postanka svijeta i u biološkom i u religijskom očitovanju, dok su u mitološkome vode odraz podsvjesnoga i straha od smrti. Drugi je planet nalik ledenome dobu, bez ikakvih tragova ljudske vrste ili bilo kakva života. I ako u nazivu prvotne svemirske misije Lazar i crne rupe Gargantue uočavamo izravne simbole opstanka i destrukcije, upravo je završnica u kojoj protagonistova kći, uz očevu pomoć, otkriva kako spasiti čovječanstvo, bremenita višestrukim značenjima. Tim postupkom civilizacija se u mitskome odrazu vraća u iskonsko stanje matrijarhata, ali istodobno u neizravno religijskome značenju postaje rekonstrukcija spasiteljskoga zasigurno i zbog toga što se egzistencija čovječanstva nastavlja izvan zadanih postulata Zemlje. Pritom ne treba zaboraviti ni nenametljivu nazočnost američke zastave u završnome kadru filma, koja postaje simbolom ekspanzije čak i u udaljenim svjetovima, a dijaloški se izjednačava s našim novim domom. Ipak, ekspanzija nije vojnoga predznaka, već očuvanja vrste, što potvrđuje i prisutnost ženskih likova, unutarprizorna i izvanprizorna.

Vrsnim redateljskim postupcima uz primjerenu uporabu računalne grafike Christopher Nolan nadograđuje scenaristički temelj i uprizoruje višeslojan kontekst. Film je to izražena suspensa, evokativan u svakoj sastavnici, s tek jednom predvidljivom sekvencom. Naglašene emocionalnosti sklon je i sentimentalnome, ali bez otkliznuća u patetiku. Ritmu je filma pomogla i montaža Australca Lee Smitha, a iznimnoj slikovnosti kamera nizozemsko-švedskoga snimatelja Hoyte van Hoyteme. Ne treba zaboraviti ni glazbu Hansa Zimmera, kao ni odlična tumačenja većine glumaca, koji su uvjerljivost karaktera podigli na višu razinu. Christopher Nolan dokazuje da i blockbusteri mogu sadržavati znatno više stvaralačke mudrosti i razvidnoga svjetonazora. Potvrđuje to i Interstellar, u čijoj je središnjici propitivanje ljudske prirode, ali i obitelj kao temeljna društvena zajednica. U složenome očitovanju odnosa vremena i prostora provučenome kroz udjel gravitacije Nolanov se stav percipira zamalo romantičnim upravo zbog činjenice da sve zadane fizikalne postavke naposljetku nadilazi ljubav kao presudna sastavnica očuvanja čovječanstva, čime se diskretno uspostavlja veza sa znanstvenofantastičnim filmom Peti element (Luc Besson, 1997). No ako je taj film ipak tek zagrebao značenje ljubavi ostavši na simbolu opstojnosti, Interstellar je neizravni filozofski traktat o ljudskoj egzistenciji pa i žanrovsko remek-djelo, podjednako značajan kao i prošlogodišnji uradak Alfonsa Cuarona Gravitacija.