Rat i mir doktora Drage Prgometa

Nije rijetka iznimka da ljudi koji su u svakodnevnoj profesiji okruženi latentnom smrću, ona ih neprestano prati, gledaju joj u lice, pružaju otpor – brane se i traže bijeg u onoj djelatnosti koja ih ničim ne obvezuje. Bijeg iz realnosti u apstrakciju, u umjetnost, pobuda za pisanjem, slikanjem ili nekim drugim umjetnosnim porivom poništava krutu zbilju. Mnogi su liječnici stoga bili pisci ili su barem pokušavali okusiti život pisca. Berlinski liječnik, dermatolog, i pjesnik ekspresionist Gottfried Benn, o besmislu vlastite epohe omeđene ratovima tridesetih i četrdesetih 20. stoljeća piše u autobiografiji Doppelleben (1950): „U ratu i u miru, na fronti i u pozadini, kao časnik i kao liječnik, među krijumčarima i među ekscelencijama, pred gumenim i pred zatvorskim ćelijama, u trijumfu i u padu, nikad me nije napustio zanos da ova zbilja ne postoji.“

Izd. Večernji list, Zagreb, 2014.

I dok je Gottfried Benn klasik njemačkoga ekspresionizma, kojemu su se divili i nisu mogli odoljeti Krleža i Stanko Šimić, postoje i hrvatski pjesnici, liječnici, koji su hrvatskoj čitateljskoj javnosti poznati ili ćemo ih tek otkrivati. U našoj ne tako bliskoj prošlosti to su bili Dimitrija Demeter, Đuro Deželić, Milivoj Dežman Ivanov. Među našim suvremenicima kao autori i liječnici objavili su zbirke pjesama diplomat i veleposlanik Drago Štambuk, akademik i saborski zastupnik Željko Reiner, liječnik i haiku-pjesnik Tomislav Maretić.

Zbirka novela Sakupljači gelera književni je prvijenac liječnika Drage Prgometa. Otorinolaringolog i kirurg glave i vrata, profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, predstojnik Klinike za bolesti uha, nosa i grla i kirurgiju glave i vrata KBC-a Zagreb za sebe ne želi reći da je pisac! Razlog je dovoljan: pisac je profesija i liječnik tu činjenicu prihvaća s punim uvažavanjem te si ne laska. U uvodu novelama stoji poput obavijesti konstatacija: „Očigledno ste svladali strah od nepoznatog koji je morala izazvati spoznaja tko je autor. Namjerno nisam upotrijebio riječ pisac.“

Spašavanje suboraca

Trinaest ratnih novela jesu autorski zapisi dobrovoljca Domovinskog rata od kolovoza 1991. do kasne jeseni 1992. na bojištima Slavonije i Posavine. Kao mladi liječnik stažist u bolnici u Slavonskom Brodu vrlo brzo će biti dio tima „na terenu“ organizirane Narodne zaštite. Novela I tako je počelo…, kojom se otvaraju memoari s ratišta mladoga liječnika, dokumentarna je slika kako se branila Hrvatska tih ranojesenjih danas početka rata. Sve počinje u kvartu, među zgradama, u lovu na snajperiste, donedavno dobre susjede, a završit će u vihoru rata na bojištima podno Majevice, u susretu s četnicima. Prvo je oružje lovački karabin. „Lovački karabin. O njemu znamo samo čiji je i da nam je predan uz uvjet da ga ne upotrebljavamo. (…) u krajnjoj nuždi bilo bi dovoljno da ga koristimo kao hladno oružje.“ Događaji su pripovijedani kao kontrapunkt, prividan mir smjenjuju strahote ratne zbilje. Liječniku Prgometu na stažu rat otpočinje kao akcijski film, a kako se dani budu odbrojavali, tako će smrt koja straši i pustoši postajati svakodnevicom. „Pomalo smo se dosađivali, nestrpljivo čekajući da uletimo u kreševo rata, spasimo ranjene suborce, pokažemo svoje znanje. I da se, osim gelera, pohvalimo i ponekim spašenim životom. Nadvladava li to avanturizam domoljublje?“ Rat je stvaran život, no ispunjen ironijom. Ironija je i stil pripovijedanja kojim autor želi ostati neposredan i neformalan. Smisao je – pišući za sebe, pišem za prijatelje i o njima; Adiju s kojim je bio na straži, vozaču saniteta Gigi, medicinskim tehničarima Mrđi i Dariju, fotoreporteru Brezi. Novela Prvi ranjenik ironična je slika u kakvim uvjetima su spašavani suborci, kako je improvizacija često bila jedini način preživljavanja. „Po sredini kombija je postavio ležaj, na visinu oko metra. U obližnjoj šupi našao je stara dječja kolica. Skinuo je kotače i postavio na noge ležaja. Tako je postao pomičan i bez problema smo ga mogli izbaciti i ubaciti u sanitet. Oko ležaja police s lijekovima, zavoji, infuzije… Jedino mi nije bilo jasno zašto je Mrđa inzistirao na tome da maska za disanje visi s krova kombija, i to vezana nekakvim komadom žice…“

Filmični zapisi

Zbirka novela kompozicijski je zamišljena kao niz filmskih sekvenci za sinopsis. Povezuje ih rat i ranjenici. Njih treba spasiti jer su suborci, civili ili neprijateljski vojnici ostavljeni nakon povlačenja jugovojske. Svaki liječnik, sigurni smo, smatra uspjehom spasiti i izliječiti pacijenta. No, što je gore nego činjenica da mladi stažist toliko želi biti na ratištu od pomoći, a prvi teži ranjenik podleći će ranama. „Na neki bolestan način radovao sam se svom prvom ranjeniku. Kojeg ću spasiti. I dočekali smo ga. A on je umro! Na našim rukama. Na mojim rukama.“ S tom novelom nestaje avanturizam, kako je dotad možda zamišljan rat, i otpočinje život liječnika u ratu. Prolazak cestom miniranom protutenkovskim minama, izvlačenje ranjenih jugorezervista dok četnici imaju na nišanu bolničare i liječnika (Malo minsko polje); prvo ranjavanje liječnika Prgija na cesti okovanoj ledom i protutenkovskim minama (Veliko minsko polje); želja za snimanjem poprišta rata iz neposredne blizine koja je ispunjena opasnostima (Uskrs); rat u Bosni u proljeće 1992, izvlačenje najtežih ranjenika preko Modriče, rijeke Bosne, kroz vrleti Majevice (Put u Bosnu); sprovodi (Pogreb); obavještajci i protuobavještajci u vlastitim redovima (Špijunska posla); kasna jesen 1992, povratak u brodsku bolnicu te kraći odlazak bratu u Njemačku (A tako je završilo).

Geleri kao simboli mraka

Kada netko komu pisanje nije struka te piše prvi put intuitivno ili piše povremeno, kada nađe prigodan trenutak, mjesto i vrijeme, ne planirajući da će od pisanog materijala nastati zbirka, svoje „prve mačiće“ ne baca u vodu. Među navedenim novelama čvrste kronološke strukture sve ih objedinjuje autorsko ja. Pripovijedanje iz pozicije svjedoka događanja i aktera dakako nosi subjektivnost u pristupu. Neke među navedenim novelama zbirke Sakupljači gelera zaslužuju biti odabrane kao primjer ratne proze Domovinskog rata. Primjerice, novela Pogreb jedinstvena jer se u njoj prožimaju introspekcija vraćanja u djetinjstvo, nježno je prisjećanje na baku koju će sahraniti na gradskom groblju između dvaju granatiranja Slavonskog Broda. Sprovodima nije kraj. Oni su motivska nit. Vraćanje u sadašnji trenutak. U istoj noveli još jedan pogreb, apsurda li, branitelju kojega i ne poznaje. Sprovod kao manifestacija društvenosti, običaja.

Stil koji je odabran za prezentiranje građe „kratka je daha“, toniran poput reportaže: površni opisi, škrte rečenice u kojima je liječnik sam svjedok smrti ili mu je smrt jako blizu. „Glavom mi se vrte slike sela u plamenu, mrtvi, ranjeni… Tutnji mi u glavi. Otvaram oči i vidim nadvijene krošnje drveća i nebo iznad njih. Ležim na cesti. Oko mene dim, smrad. Zapomaganje. Brišem čelo. Na ruci ostaje krv. (…) Doktor Renato dva je dana s dečkima iz svog saniteta skupljao dijelove tijela naših prijatelja.“  Sklonost autora da svaka novela ima dostojan i nagli obrat radnje, kao i humor koji olakšava mučne slike rata, nadrastaju pojam obične priče. Autor tvrdi da je svaki događaj koji je povod pripovijedanju u stvarnosti imao ironičan kraj.

Tko su skupljači gelera? „Na početku rata, u svojoj naivi, skupljali smo gelere i odnosili ih doma kao suvenire.“

Kraj je dostojan filmskoga kadra za scenarij ratnog filma. Istim motivom završava zbirka. Na radnom stolu liječnika Đanića staklena posuda ispunjena gelerima. „Ovo nisu suveniri s bojišta. Svaki od njih ima svog vlasnika. Koji ih mrzi kao i svi oni koji su ih vadili iz njihovog tijela.“ Mladi liječnik razdužuje opremu u brigadi, na odjelu otorine pije kavu s kolegom, slika bolničke mrtvačnice u kojoj leže ubijena djeca, s radija se čuje Bono Vox: Sunday, Bloody Sunday. Autobus odvozi liječnika bratu u Njemačku. Ostaju sjećanja i antiratni stihovi frontmena U2. „Tijela rastu duž slijepih ulica / Ali neću se obazirati na zov bitke / To me tjera uza zid.“