Programski usmjerena budućnost

Najvrednije što donosi Glazbena tribina u Opatiji jest nastojanje i njegovanje, promišljanje o nečemu tako osjetljivom i krhkom kao što je suvremena umjetnička glazba. Ona je sam vrh glazbenoga postignuća, kao dio truda da se svjesno probiju granice, da se iskušava ono još nepoznato, pa makar to ne bilo uvijek uspješno i ne nailazilo tako lako na odobravanje. Upravo inzistiranje na novome, na poticanju novoga, na poticanju na promišljanje o tome što ono znači u današnjem društvu, bili su zacrtani ciljevi rasprava i programa ovogodišnje 51. glazbene tribine u Opatiji.

Najveća je zasluga Tribine to što je provela suvremenu glazbu kroz zaista najrazličitije vremenske prilike i neprilike te održala i prenijela na mlađe generacije skladatelja, izvođača, muzikologa i teoretičara interes da se ta glazba voli, potiče, pa čak i da joj se pokuša predvidjeti budućnost i raskrčiti nekakav put u džungli današnje kojekakve umjetničke, a još više komercijalne glazbene ponude. Upravo to bila je tema Tribine ove godine, sažeta naslovom Suvremena glazba u loopu na hrvatskoj sceni. U tom loopu – petlji – zatvoreni su čimbenici koji utječu na stanje suvremene glazbe, domaće i strane, na hrvatskoj sceni, a to su edukacija, produkcija, kritika, publika – odnosno u raspravi se ispostavilo: nedostatak svega toga, barem nedostatak u tolikoj mjeri da je upitan opstanak ne samo suvremene glazbe nego uopće glazbe umjetničke, klasične ili ozbiljne u svakodnevici jednog običnog pojedinca. Protiv takva teškog osiromašenja duha masovnim priklanjanjem često nekvalitetnoj komercijalnoj glazbi, sustavnim uništavanjem glazbene naobrazbe u općem školovanju, nestašicom novca, ali i bezidejnošću samih predstavnika glazbenih institucija i glazbenika samih, tijekom jutarnjih termina Tribine sudionici rasprava, poput dirigenata Mladena Tarbuka i Tončija Bilića, kritičara Branimira Pofuka, saksofonista i skladatelja Gordana Tudora, skladateljice Mirele Ivičević i drugih, uz vodstvo moderatorica muzikologinja Petre Pavić i Davorke Begović, pokušali su doista entuzijastično predložiti neke moguće poteze ili barem ustvrditi postojanje problema na različitim razinama glazbene struke i općeg stanja duha, koje ne ide u prilog nikakvoj kulturi, a kamoli afirmaciji suvremene glazbe u svakodnevici.

Simfonijski orkestar HRT-a pod vodstvom Aleksandra Markovića u Opatiji / Foto Luigi Opatija

Tematika Tribine, vrlo široka i složena, vrlo izazovna i od vitalne važnosti za suvremenu glazbu, neizbježno se onda preslikavala i na programe koncerata u poslijepodnevnim i večernjim terminima, koji su listom bili, što je pohvalno, usredotočeni na predstavljanje sasvim novih ili recentno pisanih skladbi.

Programsko vodstvo, skladatelji Silvio Foretić i Vanja Lisjak, ove su, 51. godine Tribinu odlučili okrenuti budućnosti, s brojnim praizvedbama, čineći oštar kontrast prema prošlogodišnjoj Tribini, koja je bila okrenuta prošlosti. Kako su se problemi suvremene glazbe u nas, izneseni na raspravama, ogledali u koncertnim programima, uglavnom se ticalo pitanja kvalitete same glazbe, kvalitete izvedbe i – kvalitete publike.

Drukčiji pristup glazbi na programu gdje glazba nije bila u prvom planu bio je glumačko-plesno-glazbeni performans, zapravo na sceni uprizorena radioigra. Program nazvan Zvučna gesta zamišljen je kao sjećanje na Antuna Gustava Matoša u povodu 100. obljetnice njegove smrti. Glazba se ovdje pojavila u obliku pratnje odabranim Matoševim tekstovima, ali je vrlo uspješno odgovorila toj zadaći – posebno skladba La danse des masques Tomislava Babića, ali ništa manje i zanimljive skladbe Mire Kadoića, Stanka Juzbašića i Ane Horvat. Odabrani tekstovi A. G. Matoša, njegovi pariški zapisi, svjedočanstva o glazbi, o plesu, ispunjeni snažnim mislima, kritikama umjetničkog snobizma i komercijalizacije umjetnosti navode na razmišljanje današnjega slušatelja Zvučne geste, koju je osmislila redateljica Katja Šimunić, a izveli glumac Boris Bakal, plesačica Silvia Marchig te glazbenici Radovan Cavalin, Mia Elezović, Vlatka Peljhan, Branimir Pustički, Miro Kadoić i Tomislav Babić.

Od koncerata klasičnih sastava održan je na večeri otvaranja koncert Simfonijskog orkestra HRT-a pod ravnanjem Aleksandra Markovića, sa čak četiri praizvedbe, djela Dubravka Palanovića, Frana Đurovića, Ante Knešaureka, Sanje Drakulić, i jednom polupraizvedbom, Triju pjesama na stihove Charlesa Baudelairea Dragana Plamenca, sada u novom ruhu odnosno orkestraciji Silvija Foretića, sa solisticom Martinom Gojčeta Silić. Za svaku od tih skladbi, od Palanovićeve In medio ignis, koja se potpuno vraća tonalitetu i tradicionalnoj emocionalnoj napetosti, preko asketske partiture ispunjene nekim lunatičnim, pomalo sanjarskim ili mjesečarskim, igricama više komornim nego simfonijskim u skladbi Mjesec Ante Knešaureka, preko teško shvatljiva glazbenog svijeta u skladbi Stani, Atalanta Sanje Drakulić, bilo bi dobro da ih se negdje uspije ponovno čuti, da opatijska Tribina ne bude prva i posljednja prilika za to. Za skladbu Frana Đurovića Deep Sea Baby gotovo je sigurno da će ostati na repertoaru, jer je Đurović u njoj uspio dobiti ono nešto što se teško može opisati, doprijeti do publike, a da nije banalan ni jednostavan, niti podilazi. Možda je u njoj privlačna određena programnost, nešto što bi bilo blisko filmskoj glazbi, ali skladba se ističe i razinom orkestracije koja nije dosegnuta u drugim skladbama, kao i skladnom i zaokruženom formom.

Ovogodišnja je Tribina uspjela jer je većinu sudionika potaknula na razmišljanje o mjestu suvremene glazbe u životu pojedinca glazbenika, usko specijalizirana, kao i njezinu mjestu u životu društva, gotovo potpuno neupućena u suvremenu glazbu. Zbog toga o samoj glazbi predstavljenoj na koncertima Tribine možda zasad ne bi trebalo ništa zaključiti, nego dati većini skladbi priliku da se još ponegdje predstave i čuju, da ih se sluša i pokuša uho malo ugoditi prema njima, te tako ostvariti želje Tribine da suvremena glazba ne ostane dijelom zatvorenih glazbenih kružoka, nego da dopre do širega kruga društva, koje definitivno treba oplemeniti.