Ni osjećaja ni drame

Ako se u posljednjem nastavku tetralogije o zgodama mladoga Koka u kvalitativnom smislu nešto ne promijeni nabolje, serijal o pustolovinama jednog od najpoznatijih likova hrvatske dječje književnosti u okvirima domaće kinematografije ostat će zapamćen ponajprije kao kuriozitet. Štoviše, kao jedinstven pothvat realizacije četverodijelnoga serijala primarno namijenjena djeci i s ritmom premijere novoga filma svakih godinu i pol. Iako se već i time producentska tvrtka Kinorama agilne Ankice Jurić Tilić upisala u povijest hrvatskoga filma, ostaje žal što je osrednjost ipak glavno obilježje dosadašnjih filmova, odnosno što je riječ o redateljski i glumački korektnim, ali i nepoticajnim djelima koja (osobito film Koko i duhovi) uspijevaju ostvariti zavidne komercijalne rezultate, no prilično razočaravaju na planu ambicija, koncepcije i cjelovitije osmišljenosti.

Ne može se reći da iznimno šarmantna i zasluženo trajno popularna Kušanova proza ne posjeduje potencijale za kreiranje maštovitijih, razigranijih, suvremenim (ne samo mlađim) gledateljima atraktivnijih, bližih i poticajnijih adaptacija, no činjenica jest da i Koko 3: Ljubav ili smrt, baš kao i prethodnici, pate od niza iz filma u film istih, tek manje ili više izraženih nedostataka. Nije posrijedi samo vrlo statična režija, bez obzira bila riječ o scenaristu i redatelju prvog i ovog nastavka Danielu Kušanu ili pak o redatelju prethodnika Draženu Žarkoviću, kao često neuredna dramaturgija s pretjeranom uporabom elipsi te prikazivanjima nevažnih detalja, dok ono bitno gledatelju ostaje nevidljivo. Problematično je štošta, od nepostojanja izrazitije drame i gotovo isključiva uprizoravanja dijaloških scena pukom izmjenom planova i kontraplanova s upadljivim nepostojanjima drugih planova, tj. zbivanja u pozadini, preko posvemašnjeg zanemarivanja likova odraslih, koji su redom svedeni na karikature te u redom slabim nastupima starmalih glumaca, što je osobito zamjetno u najnovijem filmu u kojem svi upadljivo glume „drvenije“ i s više treme nego u prethodnicima. Srećom pa je Ljubav ili smrt svojevrsno zaključno poglavlje trilogije, jer se u sljedećem nastavku, Uzbuna na Zelenom vrhu, priča vremenom zbivanja vraća na početak, prije Kokove selidbe u Zagreb, te će se izmijeniti kompletna dječja glumačka postava.

U novom Koku mladi glumci glume s više treme nego u prethodnicima

Kao što je vidljivo i iz naslova, u ovom su filmu Koko i njegovi prijatelji već stariji tinejdžeri, pa su u središtu njihova zanimanja ljubav, nogomet i glazba. Dok su dečki posvećeni nogometu, pri čemu se dramska napetost traljavo pokušava graditi na rivalstvu Kokove i protivničke momčadi, u kojoj je najglasniji njegov prijevarama sklon vršnjak Miki (glumački najuvjerljiviji Filip Mayer), cure među kojima su temperamentna Melita (vrlo dobra Tesa Litvan) i tiha Ema okrenute su glazbi i sviranju u ženskom bendu. Obje skupine dakako povezuje ljubav, redom nesretna i pogrešna, pa je tako Kokov najbolji prijatelj Zlatko, u interpretaciji Kristijana Bonačića, predstavljen kao vječno smrknut dosadnjaković koji neprekidno tupi o važnim stvarima i pravom životu, zaljubljen u Melitu koja pak voli Koka zbog čega pogrešno tumači neke njegove postupke, dok je on slijepo zaljubljen u nepoznatu i u filmu bezimenu djevojku koja se u romanu zove Ana. Za nevolju, ljubavne zavrzlame nevjerojatno inertnih i zapravo katatoničnih tinejdžera nisu nimalo uvjerljive, o osjećajima se samo verbalizira i sluti iz primjerice Kokova slijeđenja zagonetne djevojke, dok s minimalnom iznimkom u odnosu Melite prema Koku nikakve „kemije“ nema ni u tragovima. Dok se u prethodnom nastavku kao najzanimljiviji segment izdvojilo upravo buđenje nesvjesne seksualnosti u i među protagonistima, ovdje je ona potpuno zanemarena te je sve svedeno na platonske osjećaje i beskrvna deklamiranja o njima.

Deklarativno dramski vrlo bitne sekvence igranja nogometa posve su nefilmične i slabo režirane, a svojevrsna epistolarna forma romana, koja se manifestira u dosjetci da Koko piscu sam piše o svojim zgodama da bi ovaj poslije na marginama ispravljao njegove zapise, riješena je dvojako. S jedne strane Kokovim prepričavanjima svojih doživljaja Zlatku, a s druge protagonistovim fantazijama i nekovrsnim snovima u kojima on slijedi zagonetnu djevojku da bi naposljetku i u mašti doživio ljubavno razočaranje, koje će pak inicirati njegovo osvješćivanje i spoznaju o pravim osjećajima koje gaji prema Emi. Nju pak ranije tijekom filma gledatelj jedva da i registrira, a zbog toga ni rasplet ni naznačena romantična katarza ne posjeduju intenzitet koji bi trebali imati.

Ipak, scenografu Ivanu Veljači valja priznati efektno scenografsko rekreiranje razdoblja sredine 80-ih, s plakatima koji najavljuju koncerte bendova Prljavo kazalište i Ekatarina Velika, te uobičajeno visoke dosege snimatelja Marija Sablića i Filipa Tota, montažera Slavena Zečevića i dizajnerice zvuka Dubravke Premar. No za film koji će makar po inerciji u kina privući velik broj mladih gledatelja to je svakako premalo.