Mislima u sivim

Ovo pišem oko još jednih Sisveta. Dani su sivi, sjetni i biva sve jesenije. No ja takve dane volim. Više od blještavih, sunčanih, kada žmirkam usprkos fotosenzitivnim naočalama. Tmurni i nujni dani ne bacaju me u sive misli, kao ni taj zadnji frčak godine. On mi je i najljepši. Koliko su puta Sisvete i Dušni dan još blještali šarenilom babljega ljeta?! Crvena, žuta, smeđa, zelena – sve su još bile na lišću u neopisivim nijansama. S promjenom klime i poludjelošću prirode, znalo je u te dane biti još tako toplo, za kratke rukave. Behar u listopadu? Već viđeno. Bergenije cvatu više puta u godini? Nikakva novost. Druga cvatnja jaglaca? Još malo pa će postati pravilo. Dakle, sve su to pojave koje me ne bi spravljale u crne misli. Ili možda ipak? No ne pišem ja ovo ni zbog globalnoga zatopljenja, ni zbog poludjele prirode, sve češćih poplava, odrona, suša i sličnih nedaća, premda je promjena klime očita. Mene je snašla promjena jedne druge klime: kako se nositi s vremenom u kojem (naravno, kao i dosad) svi deklarativno rade za dobrobit čovjeka (zaboga, ČOVJEKA), produljuju mu životni vijek, a u općem diktatu neobazrive mladosti lišavaju ga i takvih običnosti kakve su neki odjevni predmeti? Oko tih „sretnika“ titraju cijeli reklamni timovi samo da oni stubokom promijene neke svoje cjeloživotne navike. No koji bi to odjevni predmeti bili nekom toliko važni da mu mijenjaju životnu ugodu, životni stil? Naravno to nije ni kićenka ni rojta. Meni je to jedan važan predmet, a više ga nigdje nema. Gdje god ga tražila, svuda dobivam isti odgovor: to se više ne proizvodi. S druge strane (licemjerno, kao i uvijek), proizvodi se jedan drugi artikl, koji bez ovoga „prognanoga iz proizvodnje“ postaje bes­predmetan.

Kad vam otkrijem što je to, shvatit ćete da problem nije (samo) u izostanku jednoga predmeta. Stvar je u diktatu jedne druge (mlađe) generacije koja vidi samo sebe i svoje potrebe, ne mareći pritom da bi možda i oni kojima društva „farmaceutski“ produljuju život voljeli proživjeti svoj vijek „po starom“, bez prisilne prilagodbe na nešto što im cijeli život nije (bilo) ugodno. Pa se na to nisu naviknuli, misleći (i opet pogrešno) kako će u nekim malim blagodatima svoje garderobe moći uživati doživotno. I nije to nešto što je nestalo s tržišta prije sto godina, što bi trebalo obnavljati kao drevne iskopine. Nastavak proizvodnje u malim serijama ne bi tražio nikakva „ulaganja“. A društvo bi moglo – demagoški jeftino – reći: evo, ovo je samo zbog vas, jer ste vi to tražili! Naravno, to nisu mobiteli (pa da idu s nama kroz život, doduše samo dotle dok nam ne izmame novac, a nakon isteka garantnog roka mrtvi smo za te kompanije kao i svaki stariji model njihovih proizvoda), to nisu ni sve noviji tableti (bez kojih smo mogli, pa možemo i dalje). Ukratko, predmet mojih i skrivenih i neskrivenih želja zove se halter. Lasteks. Mider. Steznik. Onima koji su ga „ukinuli“ (jer „to“ se više ne proizvodi) treba objašnjenje što je to. Ulazila sam u mnoge prodavaonice s donjim rubljem, u onima gdje su još posluživale starije prodavačice nailazila sam na sućutan pogled pun razumijevanja: „Eh, gospođo, to se više ne proizvodi. Koliko god mi signalizirale tvornici da starije žene za haltere još pitaju, oni glase ‘s terena’ ne slušaju.“ Mlađe me nisu pravo ni pogledale. Sraz i jaz generacija. Pogled kroz mene, preko mene. Prvi je odgovor bio kao iz topa: nemamo. Poneka bi me uputila na seksi rublje, gdje se pod tim nazivom krije jedna okolotrbušna špagata s koje vise četiri duga rezanca za kopčanje isto takvih izazovnih čarapa. Te sam curice poželjela poslati okulistu (zar ne vide da pred sobom imaju staru debelu ženu, a ne Charlotte Rampling u njemačkoj oficirskoj knajpi?). Gledajući s njihova radnog mjesta, i to je dovoljno da zasluži ocjenu: potrudile su se.

Dakle, moj je žuđeni halter držač čarapa. Riječ potječe iz njemačkoga (halten, držati) i znači držač. To je dio odjeće koji nešto pridržava. A što? Sve što bi bez toga držača visjelo ili lelujalo na sve strane, a ti su držači držali sve te možebitno razbacane dijelove tijela na okupu. Buznhalter je pridržavao njedra, dojke, grudi (Busen), kao i njegov brat blizanac brusthalter (njem. Brust, dojka, sisa, prsa). I ti su se grudnjaci, kao i halteri (kao i badekostimi, kupaći kostimi) nekoć ručno šivali, bili su svilenkasti, svijetlih boja, ali neelastični. Jedan takav lokal bio je Kurešević, u Dugoj, tj. Radićevoj, ulici u Zagrebu, i – ne biste vjerovali! – iskusne današnje prodavačice, nemajući artikl koji tražim, upućuju me opet, nakon 60 godina, „privatniku“ da mi to sašije. Jer takvi su nekoć šivali i steznike, midere (njem. Mieder), korzete (fr. corset), predmete koji su stezali i pritezali ženski struk. No ništa ni od privatnog biznisa. Krojačicā koje bi to znale sašiti još bi se i našlo, ali nema više sirovine. Iz istoga steznog korijena izvija se i stezulja. No tko bi si je želio?! To je ona košulja koju vam drugi zatežu otraga, „luđačka košulja“ za vezanje duševnih bolesnika.

Ako mislite da su halteri bili samo u ženskoj garderobi, varate se. Bili su i u muškoj. Naravno, pritom ne mislim na transvestite nego na gospodu koja si nije mogla dopustiti da im sokne „plodraju“ (neuredno vise), pa su ih žabicama kvačili za male nožne haltere ispod koljena, soknhaltere (njem. Socke, sokna + halter). Jer, ni sokne nisu smjele „žuljati“ niti se prečvrstom elastikom urezivati u nogu, pa je soknhalter služio i estetici i zdravlju. 

Danas svi više znaju o zvučno sličnom holteru nego o halteru. Taj prijenosni uređaj nosimo na sebi da bilježi električnu aktivnost kardiovaskularnog sustava ili mozga (24 h i dulje). Holter je dobio ime po Normanu Holteru, koji je 1949. otkrio telemetrijsko mjerenje srca. Pa premda je u kliničkoj upotrebi još od ranih 1960-ih, u hrvatskim rječnicima stranih riječi holtera nema! A haltera nema u prodavaonicama. Uvijek nečega važnog nema. Klasične čarape još se proizvode i prodaju. Što će ih držati?