Ministar

Službeno sam za ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske postavljen 3. svibnja 1991. (ostao sam i dalje ministar pomorstva pa sam neko vrijeme bio „dvostruki“ hrvatski ministar). Prije mene diplomaciju je vodio kirurg Franjo Golem, poštenjačina, veliki patriot i čovjek blage naravi. Desetak godina poslije, nakon povratka iz Rima, posjetio sam ga u bolnici u kojoj je obavljao poslove glavnoga kirurga. Predsjednik Tuđman već je godinu dana počivao na Mirogoju. Ostala mi je u sjećanju njegova tvrdnja, da je on liječio predsjednika Tuđmana, i danas bi bio živ!

U predsjednikovu uredu, kasno poslijepodne, razgovarali smo uz kavu o vanjskopolitičkome položaju Hrvatske i prioritetima: odnosima s velevlastima posebice. Pridružio nam se Hrvoje Šarinić, najprisniji suradnik predsjednika Tuđmana, kojega sam zvao Rišelje, prema prezimenu svemoćnoga francuskog ministra Luja XIII, Armanda Richelieua. Šarinić je bio upućen u sve minijature i labirinte hrvatske politike (bio je neko vrijeme i predsjednik Vlade). Prisno smo surađivali. Razilazili smo se pak u pogledima na osobine i ponašanja državnika u malim zemljama. Jednom sam rekao predsjedniku kako pod jastukom držim Machiavellija, koji je ustvrdio da vladar mora biti pola lav pola lisica. Dodao sam kako ta pouka nije primjerena vladarima malih zemalja, jer nemaju moći, vojne ni gospodarske. Bolje je: devedeset posto lisica, a deset posto lav. Šarinić je skočio: „U ovoj džungli valja biti pola lav, pola lisica! Nikako drukčije!“ „Dobro“, složio sam se. „Neka bude pedeset posto lav, ali devedeset posto lisica!“

Predsjednik je snažno podupro svoga Rišeljea.

Na grobu Ante Trumbića

Nakon što sam postavljen za ministra vanjskih poslova, čim sam ugrabio malko slobodnoga vremena, sjeo sam u automobil i odjurio u Split. Bilo je kasno poslijepodne, vruć kasnoproljetni dan, približavao se večernji smiraj, pa sam pošao u „mali hrvatski panteon“, crkvu sv. Franje na splitskoj rivi. Tu počiva uz brojne znamenite Hrvate Splićanin Ante Trumbić. Na pokrovu Meštrovićeva sarkofaga leži isklesan u kamenu, onako mrk, duboko izbrazdana čela, teških brkova, i motri nekakvu hrvatsku listinu. Stajao sam uz grob i razmišljao o tome velikom domoljubu i velikome tragičaru, koji je iz plemenitih pobuda stvarao Jugoslaviju i postao potkraj 1918. prvi jugoslavenski ministar vanjskih poslova. A onda je došlo razočaranje, grizodušje, pakao. U Rapallu, ljetovalištu na sjeveru Italije, dogovorio je 1920. razgraničenje s Italijom, tako da su Italiji pripali Istra, Cres, Lošinj, Zadar, Lastovo i Palagruža. U Splitu je izjavio da je tim dogovorom svoj posao završio, pa je dao ostavku. Sljedećih su ga godina srpski državni vrh i kralj Aleksandar u svemu iznevjerili, ponizili i razjarili antihrvatskom politikom i diktaturom. Za engleske novine Manchester Guardian priredio je Elaborat o hrvatskome pitanju u kojemu je, među ostalim, napisao: „Nastupila je hegemonija Srbije koja se nametnula Hrvatskoj i ostalim zemljama na zapadu te traje i danas pod diktaturom još silovitije… Ideja ‘amputacije’ Hrvatske nije se nikada ugasila, još od godine 1919. Dok su Hrvati proglašeni za ‘separatiste’, ‘antidržavne’ i slično samo zato što se ne mogu prilagoditi ovomu nepodnošljivom stanju, oni u Beogradu glasno poručuju i s visokih mjesta: ‘Neka Hrvati odu, povucimo vojsku do srpskih granica (koje misle da bi oni sami mogli povući), pa što im bude!’“ Taj tekst koji se doima svjež i aktualan, napisan je 3. studenoga 1932! U drugoj prilici francuski novinar Henry Pozzi upitao je Trumbića može li se povjerenje u Srbiju povratiti? Odgovorio je: „Čak kad bi ljudi iz Beograda i željeli ublaživanje prilika i pomirenje, nijedan Hrvat, nijedan Slovenac ne bi na to pristao nakon svega što smo podnijeli… Jednoga će dana prilike dopustiti da se s njima borimo kao ravnopravni u oružju. Tog će se dana izravnati računi.“ To su bile proročanske riječi čovjeka koji je srcem i dušom služio državi koju je stvarao i zamišljao vrhuncem južnoslavenskoga zajedništva. Intervju s Pozzijem objavljen je u La Guerre revient (Rat se vraća), u Parizu 1933.

Tijek posjeta Trumbiću ispričao sam predsjedniku Tuđmanu. Branio sam Splićanina. Prema pisanju njegova biografa Ive Petrinovića Trumbić je u Rapallu bio razapet između onoga što je htio i onoga što je mogao. Pritisak Francuza i Britanaca bio je nesnošljiv, jedva je sačuvao Dalmaciju. Predsjednik Vlade Srbin Milan Vesnić, koji je također bio u Rapallu, znao je da se s Talijanima ne može na kraj, pa je oprao ruke i sve prepustio Trumbiću, Hrvatu, eda bi se razbilo uvjerenje kako su Srbi žrtvovali hrvatski i slovenski teritorij. Emocije u vanjskoj politici ne znače ništa. Samo pojačavaju razočaranja jer su kompromisi obično nepravedni. Jugoslavija je, pak, klasična priča o hrvatskoj naivi, koju smo svi zajedno skupo platili. Rekao sam Predsjedniku da bih u Splitu, usprkos svemu, na najistaknutijim mjestima, postavio spomenike Trumbića i Woodrowa Wilsona, predsjednika SAD-a u vrijeme Prvoga svjetskog rata. Wilson je učinio više za Hrvatsku od bilo kojega drugog američkog predsjednika. „Za Wilsona bih se složio“, odgovorio je Predsjednik.

Osnove hrvatske vanjske politike

Nakon preuzimanja Ministarstva vanjskih poslova izložio sam osnove hrvatske vanjske politike u dugom razgovoru s urednikom zagrebačkoga Vjesnika Krešimirom Fijačkom. Intervju je objavljen 12. svibnja 1991. Osobito je bila zapažena moja izjava tiskana u naslovu: „Nesumnjiv je interes Hrvatske da druge jugoslavenske republike, i sada i ubuduće, napreduju na svim područjima. Meni je svrha postizanje dobrobiti za Hrvatsku, a ne loših učinaka za neku našu susjednu republiku“.

Evo nekoliko ulomaka iz toga intervjua koji kazuju na kojim načelima smo gradili vanjsku politiku:

Vjesnik: Po vašemu mišljenju, je li dobro došlo uvećavanje broja malih država u Europi, i s tim u vezi, kakvu su vanjsku politiku u stanju takve države ostvarivati?

Rudolf: U naše se vrijeme na mnogim mjestima raspravlja o vanjskoj politici zemalja koje se prema jednoj klasičnoj kategorizaciji svrstavaju u skupinu malih i srednjih država. Te rasprave u nas izazivaju poseban interes zbog očekivane preobrazbe jugoslavenskih republika u samostalne, suverene države unutar saveza država, ili konfederacije, ili neke specifične alijanse razdruženih federalnih jedinica, koje će u međunarodnoj zajednici izravno ostvarivati svoja prava i udovoljavati obvezama.

Odmah bih želio reći da pojava sadašnjih republika na jugoslavenskom prostoru, kao nosilaca međunarodnopravnog subjektiviteta, ne bi unijela nikakve novine u fizičku strukturu, tako da kažem, europske međunarodne zajednice. U Europi, zapravo, dominiraju male i srednje države. Republika Hrvatska je veća od Švicarske, veća je i od Nizozemske, a gotovo je dva puta prostranija od Belgije. I Republika Bosna i Hercegovina po površini je veća od Švicarske.

Vjesnik: Mogu li male i srednje države voditi svoju vanjsku politiku neovisno, samostalno?

Rudolf: (…) Poslije Drugoga svjetskog rata male i srednje države vodile su u najvećoj mjeri neovisnu vanjsku politiku: Švedska, Švicarska, Austrija, Finska primjerice, dakako i Jugoslavija.

Vjesnik: Kako gledate na međunarodnopravno priznanje?

Rudolf: Međunarodna zajednica će vrlo brzo priznati novonastalo legitimno stanje. Držim, ako je o Hrvatskoj riječ, da će težište vanjskopolitičkog djelovanja biti u stalnom promicanju naših vrijednosti, finog kozmopolitizma sadržanog, zapravo, u našoj političkoj tradiciji, zatim u području međunarodnih političkih, gospodarskih i kulturnih odnosa, zaštiti prava čovjeka i u pitanjima zaštite, očuvanja i unapređivanja čovjekova okoliša.

Vjesnik: Suvremena tehnološko-tehnička revolucija i gospodarski odnosi integriraju svijet u kojemu živimo. Hoće li se u tome grandioznome postupku male države i narodi izgubiti?

Rudolf: Naši vanjskopolitički djelatnici, naravno, morat će strogo paziti na očuvanje identiteta Hrvatske i u ‘Sjedinjenim Državama Svijeta’ i u svijetu bez granica.

Vjesnik: Kakva, po vama, mora biti vanjska politika malih država?

Rudolf: U vanjskoj politici malih država valja izbjeći zamke koje nastaju iz kompleksa inferiornosti ili iz tendencija megalomanije. Politika ‘koraka ispred’, koju je dugo provodila Jugoslavija, imala je svoje mjesto u ideologiji, a iscrpljivala se u stalnoj borbi za primat u socijalističkome svijetu, u stalnoj potrebi za novitetima. Između ostaloga, zbog toga su mnoge zamisli i reforme jednostavno prekinute i nikada nisu ostvarene. Vanjska politika male zemlje po meni je racionalna ako je smirena, uravnotežena, prihvatljiva za partnere, racionalno kreativna. Mora, naravno, uvijek biti podložna nacionalnim interesima, kao što je i u svim drugim državama.

Vjesnik: Na koji će način i s kakvim ciljevima voditi vanjsku politiku sadašnje jugoslavenske republike kada se nađu u savezu država, ili u konfederaciji, a neke možda i sasvim izvan bilo kakvoga zajedničkoga okvira?

Rudolf: Moje je uvjerenje da takvo djelovanje mora biti korektno i komplementarno, ako hoćete čak i sinkronizirano, bez obzira na oblik njihova zajedništva. Recite mi, molim vas, jedan valjani razlog zbog kojega bi morali djelovati u međunarodnim odnosima nelojalno jedni prema drugima, da ne upotrijebim neki drugi izraz.