Kvartet LeKap u Travnom

U pretrpanu jesenskom programu jazza u Zagrebu, koji je i ovaj put pokazao izostanak koordinacije organizatora, vrijedi se osvrnuti na kvalitetni koncert koji je nažalost prošao bez šireg odjeka. U organizaciji KC Travno održan je prvi put u velikoj dvorani jedan od ne baš rijetkih koncerata jazza u posljednjih šest godina. Taj je centar poznat i kao organizator godišnjih manifestacija New Zagreb Jazz Meeting.

U lijepoj dvorani, koja posjeduje sve potrebne tehničke i akustičke mogućnosti za izvođenje i najzahtjevnijih koncerata, 27. listopada nastupio je kvartet LeKap naše, ovog časa najprofiliranije jazz-pjevačice Lele Kaplowitz. Taj je nastup trebao biti i promocija najnovijega diska tog kvarteta – Kvarnerska rapsodija. No koncertni je program samo u prvom dijelu sadržavao nekoliko izvedbi s tog diska, dok je u drugom bio sastavljen od poznatih jazz-standarda. Dobar je to zapravo bio izbor, jer smo u sličnim prigodama navikli slušati isključivo skladbe i primjerene izvedbe predstavljene na diskovima koji se promoviraju. Suprug Lele Kaplowitz američki je pijanist, orguljaš, aranžer pa i tubist Joe Kaplowitz, koji se vrlo dobro snašao na našoj jazz-sceni, postavši uz ostalo nedavno i članom Jazz orkestra Hrvatske radiotelevizije. Na tom koncertu pokazao je kako se iz nekih šlagera popularne glazbe mogu napraviti sasvim dobre i prihvatljive jazz-izvedbe. Bračni par Kaplowitz neko je vrijeme nakon povratka iz Sjedinjenih Država proveo živeći na Kvarneru te se oko izbora tih i takvih pjesama nije baš mnogo dvoumio, odlučivši im podariti džezističko ruho, i to ne bez razloga.

Učinio je to ponajprije zbog njihove melodioznosti, a potom i zbog toga što su te skladbe u originalu bile napisane kao šlageri s logičnom formom te s odgovarajućim melodijskim i harmonijskim sljedovima inspirativnim za improvizacije. Pa smo tako u prvom dijelu koncerta slušali nekad poznate i popularne pjesme poput Riječko veče, Jedna noć u Kostreni, Serenada Kvarneru, a sve su one u aranžmanima Joea Kaplowitza, u izvedbenom smislu, dobile jasnu džezističku dimenziju. U tim je izvedbama imponirao suveren vokal Lele Kaplowitz, potpomognut harmonijski prikladnom pratnjom glasovira, te solističke dionice i tipično američko melodijsko i harmonijsko shvaćanje improvizacije pijanista Joea Kaplowitza, obogaćeno nerijetko i za jazz karakterističnim funky harmonijama. Sve su to na najbolji mogući način pratila i u tome sudjelovala dvojica stalnih i istaknutih članova ritam-sekcije iz Rijeke, kontrabasist Damjan Grbac, diplomant Muzičke akademije u Trstu, koji je odsvirao i nekoliko vrlo zapaženih solističkih dionica, te vrlo pouzdan i za jazz nadaren bubnjar Tonči Grabušić, poznat i priznat iz već brojnih jazz-projekata.

Drugi dio koncerta donio je nekoliko vrlo dobrih izvedbi iz mape američkih jazz-standarda, pri čemu se još zornije moglo zaključivati o jazz-afinitetima članova kvarteta LeKap. Članovi su se sastava u tim izvedbama osjećali „kao kod kuće“, odsviravši vrlo uigrano i s mnogo ukusa te, što je za interpretaciju jazza neobično važno, invencije i osjećaja, nekoliko poznatih skladbi. Između ostalih Nature Boy, koja je još davno proslavila legendarnog Nata Kinga Colea ili pak on nju, dok je izvedbi poznatoga jazz-standarda I Can’t Give You Anything But Love Lela Kaplowitz, uz već poznat smisao za vokalize, posegnula i za jednostavnim instrumentom poznatu u jazzu starih džezista kao kazoo. U izvedi teme poznatoga vokalista i skladatelja Jona Hendricksa Silly Little Cynthia kvartet je oduševio u efektnoj svingerskoj ritmičkoj formuli američkih džezista crnaca, koja slušateljstvo inspirira za lupanje nogama ili pucketanjem prstima. Kao zasluženi dodatak, sastav Lele Kaplowitz LeKap izveo je i vrlo poznat i efektan blues Bobbyja Troupa, Routte 66. Riječju bio je to kvalitetan koncert jazza koji je ponajprije zbog domaćih jazz-snaga vrijedilo poslušati, premda je iste večeri (!?), nešto kasnije, u ZKM-u nastupao trio poznatog američkog kontrabasista Christiana McBridea.