Između Salone i Narone

Nakon povlačenja s terena i arheoloških iskopavanja te završetka mandata ravnatelja Arheološkog muzeja u Splitu 2004, Emilio Marin je mogao sagledati rezultate svojih nastojanja i angažmana sa stanovitim odmakom, vremenskim i prostornim, u kontekstu novih saznanja i razmišljanja, objavljenih u ovoj knjizi. Pritom navodi kako su to njegova stajališta i osobna promišljanja o područjima kojima se bavio i koje razmatra i sada, a utemeljena su na podacima, dokumentima, istraživanjima i saznanjima koja se tiču arheološke struke i njezine percepcije danas, prezentacije nasljeđa i važnosti spoznaje o njezinu značenju za budućnost.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2013.

Salona, Narona i XIII. međunarodni kongres za starokršćansku arheologiju održan 1994. u Splitu i Poreču te objava Radova s toga kongresa 1998. tri su teme o kojima Emilio Marin piše u knjizi Moji rimski papiri, nastaloj za vrijeme njegove dužnosti veleposlanika Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici od 2004. do 2011. Ta dva lokaliteta i razdoblje ranoga kršćanstva ujedno su i temeljne odrednice istraživanja i proučavanja u Marinovu dugogodišnjem i predanom radu arheologa, profesora, znanstvenika, voditelja arheoloških istraživanja, izložbenih i muzeoloških projekata, urednika brojnih knjiga i autora stručnih i znanstvenih radova i članaka te idejnog autora i postava Muzeja Narona u Vidu in situ.

Glava carice Livije iz Opuzena

Dakle, Salona i Narona ključne su točke i projekti u radu Emilija Marina i arheološki lokaliteti od najveće važnosti ne samo na ovom prostoru nego i kontekstu europskog nasljeđa. Iz njih se iščitava poveznica s Rimom u svakom smislu, od urbanizma do epitafa.

Tako se ističe važnost zbornika salonitanskih natpisa iz razdoblja od 4. do 7. stoljeća čija su četiri skraćena priloga objavljena u ovoj knjizi. Brojni natpisi u Saloni, njih 825 (742 latinska i 83 grčka) uz Rim su najbogatije natpisno blago na cijelom Zapadu antičke starokršćanske civilizacije. Time je predstavljen dosad malo poznat udio hrvatske epigrafske baštine u kontekstu Zapada i predočena veličina i značenje grada Salone. Natpisi su uvid u život metropole rimske provincije.

U poglavlju Solinska crkva – i njezini mučenici: istraživanja i otkrića potvrđeni su rezultati istraživanja don Frane Bulića na groblju u Manastirinama, koje postaje glasovito s ukopom biskupa Domnija, odnosno Sv. Dujma u 4. stoljeću. Spominje se i pitanje tzv. bazilike Pet mučenika na lokalitetu Kapljuč te basilica discoperta u Marusincu i njezine datacije po danskom arheologu E. Dyggveu. Bulićeva saznanja o starokršćanskim spomenicima u Saloni preuzeta su i sintetizirana te je potvrđena njihova važnost na međunarodnoj razini. Ostaje samo pitanje Sv. Venancija i njegova argumentiranog lociranja u salonitansku ili neku drugu (dalmatinsku ili istarsku) topografiju i kronologiju. Iako je i sam autor sudjelovao u tim istraživanjima, ostavlja to pitanje otvorenim.

Skulpture iz naronitanskoga hrama Augusteuma posebno su poglavlje u kojem autor obrađuje njihovu dataciju i atribuciju te obradu i obnovu. Od ukupno dvadesetak skulptura od kojih je petnaest velikih, dvije fragmentarne manje veličine, baza jedne velike skulpture te fragment mramornoga torza iz stare arheološke zbirke, tu je i skulptura Livije, odnosno statua Oxford-Opuzen-Livije, koja je još predmet rasprava i neriješeno pitanje, ponovo aktualizirano izložbom Antički Rim na tlu Hrvatske u Klovićem dvorima, gdje statuu vidimo u cjelini, spojena torza iz Opuzena i glave iz Oxforda, što je otkriće i zasluga Emilija Marina. Skulptura je nazvana Oxford-Opuzen-Livija u čast dva grada zaslužna za njezino očuvanje. Kako autor navodi, ako se taj spoj razbije, skulptura iz Opuzena samo je jedna od brojnih anonimnih rimskih skulptura, što je i bila do njegova otkrića. Glavu je u 19. stoljeću u Englesku odnio arheolog Arthur Evans, zamijenivši je, po anegdoti, za šešir sa jednim mještaninom. Od tada se nalazi u Ashmolean Museumu u Oxfordu, iz kojega se posuđuje za potrebe velikih izložbenih projekata. Želja i nastojanje Emilija Marina da se glava vrati u Hrvatsku i da statua carice Livije bude postavljena cjelovita u Muzeju Narona in situ ostaje neostvarena.

Posebno poglavlje u knjizi autor posvećuje Dioklecijanovoj grobnici, odnosno tezi u kojoj pomno razmatra i obrazlaže da je današnja katedrala Sv. Dujma bila mauzolej cara Dioklecijana.   Suvremenost arheologije, odnosno pitanje arheologije i globalizacije, u kojem ističe važnost međunarodne suradnje, sagledava na temelju iskustva Splitskog arheološkog muzeja i vođenja te institucije nastavljajući poticajno djelo don Frane Bulića te na osnovi osobnog iskustva u očuvanju Salone i Narone.