Guercino osvijetlio Zagreb

Možete legitimno tvrditi da vam je draže lutati Galerijom Tate ili Beaubourgom negoli Louvreom ili Kunsthistorisches Museumom. Možete obožavati Veneru Milosku i istovremeno imati glavobolju od same pomisli da se raznorazni performansi slave kao umjetnost. Isto tako vrlo je moguće da poželite boraviti u pariškoj kapeli impresionizma Orangerie, ali da vam se rijetko pojavi želja da uopće stupite u njezinu blizanku po vanjštini Jeu de Paume. De gustibus et coloribus... No bez obzira na vašu orijentaciju i na vaše preferencije postoji jedno svjetlo u umjetnosti pred kojim se pada ničice. To je svjetlo koje isijava iz baroknih platna i koje božanskom moći oplemenjuje naš vidni organ.

Kakva li uzbuđenja uživati to svjetlo u našem glavnom gradu i to zahvaljujući začudno lijepoj izložbi naslovljenoj Guercino, svjetlo baroka. Zagreb je naprosto čeznuo za takvim kulturnim događajem. Valja reći da zagrebačka publika napokon dobiva potrebnu dozu izložbi – od impresionista u Klovićevim, preko Miróa u Umjetničkom paviljonu do Knifera u MSU-u i Boureka u Modernoj galeriji – posljednji je mjesec vrvio izložbama. Zagreb se napokon budi iz lošeg sna u kojem se tu i tamo uhvati nakratko odsjaj neke izložbe.

Iz postava izložbe / Snimio Mirko Cvjetko

Nikada se u zagrebačkim muzejima nije istovremeno prikazalo više djela nekog starog majstora čiji se opus smatra vrhunskim ostvarenjem. Naprosto zadivljuje spoznaja da možete ušetati u zagrebački Muzej za umjetnost i obrt i izaći oplemenjeni do one razine kojom to bivate nakon što ste se nauživali neke izložbe u recimo pariškom Grand Palaisu. Guercino, svjetlo baroka inspirativna je i hvalevrijedna inicijativa koju će vjerujem prepoznati mnogi naši sugrađani, kao i oni koji tek prolaze kroz Zagreb. Ovakvi događaji udare pečat prestiža na grad i čine ga primamljivim i ugodnim za život. Kao što priroda obnavlja život i odnosi sa sobom brige i terete, tako i Guercinova platna čine da zadrhti u nama sva senzibilnost našega bića, uključujući i onu za koju nismo znali da postoji. Ta umjetnost odmara i tješi, zadivljuje i liječi.

Slikar topline i snage

Zapitat ćete se možda s pravom čemu ovaj hvalospjev kad za lik i djelo Guercina (nadimak duguje mani koju je imao na oku zahvaljujući kojoj je postao „škiljavac“ što dolazi talijanske riječi guercio – razrok, škiljav) nerijetko nisu čuli ni oni sa zavidnim znanjem iz umjetnosti. Riječ je ovdje o fenomenu poznatosti koji nipošto ne podrazumijeva fenomen važnosti. Ukratko, ako je netko poznat, ne znači da je važan, što implicira činjenicu da ukoliko je netko važan, ne mora nužno biti i poznat. Kultura u kojoj živimo savršeno je jasan primjer za to. Hiperprodukcija poznatih u golemu se postotku definitivno ne slijedi kriterij njihove važnosti za evoluciju bilo koje domene u kojoj djeluju. Jednako je i s baroknim slikarima. Dok se netko ne posveti proučavanju određenog slikara kao što je to učinio najveći istraživač Guercina Denis Mahon, opus tog slikara strpljivo čeka da na temelju svoje važnosti postane konačno poznat široj javnosti.

U suradnji s Pinakotekom u Centu, Guercinovu rodnom gradu, te Talijanskim veleposlanstvom i Talijanskim kulturnim centrom u Zagrebu otvorena je 28. listopada u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt izložba velike ljepote. Nakon lanjskoga programa u sklopu kojega je publici predstavio Carravaggiovu sjajnu Večeru u Emausu, Muzej za umjetnost i obrt otišao je nekoliko koraka dalje i servirao nam 35 djela Giovannija Francesca Barbijeria zvanog Il Guercino (Cento, 1591–Bologna, 1666). Guercino, svjetlost baroka izložba je nastala iz potrebe Pinakoteke u Centu oštećene u potresu 2012. Kako bi se namaknula sredstva za obnovu muzeja Guercinova rodnog grada posegnuli su njegovi upravitelji za metodom kojom se mnogi muzeji danas koriste kako bi se obnovili ili održali na životu. Riječ je dakako o posudbi djela i stvaranju „putujuće izložbe“ koja je u Zagreb došla nakon boravka u Varšavi, a na put u Tokio kreće po završetku zagrebačkoga razdoblja odnosno početkom veljače sljedeće godine.

Sibila, 1620.

Zahvaljujući pročelniku za kulturu Bologne, dr. Luigiju Ficacciju, posjetitelji zagrebačke izložbe imaju jedinstvenu priliku vidjeti i Guercinova djela iz nekoliko crkava i privatnih zbirki koje su inače zatvorene za javnost. Iz Pinakoteke je tako posuđeno ukupno 25 djela, a upotpunjuju ih slike iz crkve sv. Sebastijana u Renazzu, Fundacije Cassa di Risparmio u Centu, Nacionalne pinakoteke u Bologni, Fundacije Cassa di Risparmio u Bologni te iz privatnih kolekcija i vlasništva banki. Neka od djela izloženih u Zagrebu, poput Uskrsli Krist ukazuje se Djevici Mariji i Katedra Svetog Petra smatraju se remek-djelima. Ta dva platna tipično velikih baroknih dimenzija prva su s kojima stupamo u kontakt po ulasku u svjetlom prigušene izložbene prostorije MUO-a. One su kao dva domaćina koja nas najljubaznije primaju u svoj vrli dom u kojem će nam se poslije prikazati sva sila topline i svjetlosti.

Navedena djela odišu mladenačkim snažnim stilom koji je Guercino razvijao 1618–1621, i to upotrebljavajući zagasitu paletu punu toplih odsjaja i vidljivih poteza kistom. Slike vjerskog sadržaja kao što su oltarne pale Majka Božja sa sv. Franjom, sv. Antunom i sv. Bovom iz 1614. ili Bogorodica u adoraciji djeteta sa sv. Karlom Boromejskim, anđelom i darovateljem iz 1618. otkrivaju Guercinu svojstven naturalizam na kojem je inzistirao po uzoru na Ludovica Caraccija. Spomenuta Bogorodica u adoraciji dio je narudžbe iz 1617, koja se sastojala od 12 oltarnih pala i 11 slika za Ludovisija (budući papa Grgur XV) i ostale. Guercino majstorski vješto gradi figure i stvara perspektivu sofisticiranim odnosom svjetla i sjene. Treptavost površine slike postiže pomno birajući boje i njihov intenzitet. Razdoblje njegova stvaranja od 1623. do 1632. naziva se prijelaznim stilom. Majstor se tada koristi hladnijim nijansama koje rezultiraju zaglađenim i ujednačenim načinom slikanja koje je prakticirao nakon preseljenja u Bolognju 1642. Te godine umro je Guido Reni, a Guercino, nadahnut njegovom klasičnim sintaksom i vokabularom, uselio se u njegovu radionicu i proslavio kao najveći autoritet bolonjske slikarske škole. Kasna slikareva faza obilježena je dodatnim pročišćavanjem od baroknoga načina slikanja, koje rezultira klasičnim crtama. One su vidljive u smirenijim draperijama, koje se ne vijore onako dramatično oko tijela svetih ljudi. Ritam kompozicija smiruje se, poze u veličanstvenosti postaju graciozne, dok ledeno svjetlo uspostavlja čvrst monumentalan izgled platna oduzimajući primat u baroku tako obožavanu chiaroscuru. Sada monumentalnim kompozicijama vladaju oplemenjene geste, lica ispolirana do savršenstva i spokojna mirnoća.

Osim platna za poznate naručitelje, među kojima se ističe spomenuta rimska obitelj Ludovisi, iz Pinakoteke u Centu dobili smo ni manje ni više nego freske prenesene na platna. Freske iz kuće Pannini u Centu koje je Guercino izradio s Lorenzom Gennarijem 1615–17. prenesene su tehnikom strappo na platna. Antonio Conti početkom 18. stoljeća izumio je ovu tehniku prvi put odvojivši freske sa zida i prenijevši ih na platno kako bi sačuvao oslikani sloj. Nanoseći nekoliko slojeva platna s posebnim ljepilom na fresku odvojio bi od zida oslik zahvaljujući ljepilu koje sušenjem otvrdnjava i zateže platno, na koje se priljepljuje tanki sloj žbuke sa zida. Potom je potrebno takav proizvod staviti u ruke restauratora kako se se sloj žbuke odstranio i sačuvao samo oslik. Oslikavanje fasada i dekoracija interijera freskama bila je onodobno uobičajena. Kupači na rijeci Reno, Ribari na škampe s mrežama u gradskoj okolici, Pripreme za doručak na otvorenom u vrtu gospodske kuće samo su neki od prizora iz prostorija plemićke kuće koju je Guercino oslikao fresko-tehnikom. Riječ je o vrlo ranim prikazima pejzaža koji uključuju rijetke genre-scene u tadašnjem talijanskom slikarstvu. Osim toga prikazi su realni te možemo predočiti ambijent gradske okolice Centa u kojoj je boravio i sam slikar. Nakon 1623. Guercino ne slika više fresko-tehnikom.

Realist i idealist

Izložba je sjajna mogućnost obrazovanja u području barokne umjetnosti, koja bez lika i djela Guercina ne bi bila potpuna. Stjecajem različitih okolnosti taj majstor iznimne važnosti za razvoj baroknoga slikarstva nije publici poznat u istoj mjeri kao drugi barokni slikari. Guercina međutim možemo bez mnogo propitivanja staviti uz bok Caravaggiu, Carracciju i Reniju, i to na temelju na njegova avangardnoga pristupu slikarstvu koji spaja najvažnije izraze svoga vremena. „Guercino je bio vrlo moderan slikar za svoje doba, a svoj stilski jezik pronašao je na pola puta između Caravaggiova realizma i idealističkoga klasicizma Guida Renija“, riječi su direktora Pinakoteke iz Centa Fausta Gozzija, koji je uz Luigija Ficaccija i Miroslava Gašparovića, ravnatelja MUO-a, jedan od kustosa izložbe.

Caravaggio je slikao stvarnost i realistično prenosio prizore poput onoga na slici Madonna dei Pelegrini iz 1604. U tom prizoru dvoje hodočasnika klanjaju se pred Djevicom koja drži malog Isusa. Njihova stopala okrenuta prema promatraču te smještena u prvi plan prikazana su posve realno, onako kako zaista izgledaju stopala čovjeka koji je bos hodočastio. Guercino pak slika likove koji poziraju ili glume stvarajući scenografiju unutar okvira slike.

Propovijed svetog Ivana Krstitelja, 1650.

Usporedimo li ga još jednom s Caravaggiom, postat će nam jasnije zašto je Caravaggio postao (premda tek sredinom 20. stoljeća na globalnoj razini) jedno od općih mjesta u umjetnosti talijanskoga baroka. Naime Guercino je živio u malom gradiću Centu, iz kojega je rijetko odlazio. Posjetio je Rim 1621. na poziv pape Grgura XV. U Rimu si je dao oduška radeći zahtjevne kompozicije i neobične perspektive, ali se istodobno oduševljavao klasičnim slikanjem Domenichina. Njegova Djevica koja uči malog Isusa blagoslivljati iz 1629. savršen je primjer njegova klasičnog poimanja slikarstva koje se udaljava od baroknih promišljanja pojednostavnjenim kompozicijama, kontroliranim gestama i smirenom aristokratskom atmosferom. Taj prizor jedan je od mnogih za koje se Guercino koristi živim modelima, prenoseći sakralne prizore u svakodnevicu, što ih je približavalo suvremenicima koji su jako cijenili umjetnikov rad od kojeg je on lijepo zarađivao.

Vrhunska produkcija

Od 1629. brat mu vodi „knjigu računa“, iz koje vidimo da veliko platno naplaćuje 100, malo 50, a jednu glavu 25 škuda. U toj knjizi precizno je naveden popis svih djela koja su prodana od 1629. do 1666. Slikar nije prodavao crteže koji su mu služili samo kao skice za slike. Današnji kolekcionari te crteže smatraju umjetničkim djelima. O njegovoj slavnoj radionici, najsavršenijoj umjetničkoj industriji od Raffaellova doba, kako je naziva talijanski povjesničar umjetnosti Vittorio Sgarbi, u eseju Guercino, umjetnik i obrtnik napominje: „Nitko nije doprinio više od Guercina pobijanju opreke između umjetnika i obrtnika na kojoj je romantična vizija toliko inzistirala da je postala stereotip... U integraciji umjetnosti i industrije, kakvu su prakticirali Giotto, Raffaello, Tizian i Caravaggio, a na kojoj se temelji i moderna koncepcija umjetnosti, trebali bismo uočiti veliki doprinos Guercina.“

Na zagrebačkoj izložbi posjetitelji će dobiti uvid u cjelokupno Guercinovo stvaralaštvo. Osim Guercina, koji slika velike uzburkane kompozicije za crkvene naručitelje, publika će upoznati Guercina koji sa svojom radionicom slika nevjerojatno emotivnu Večeru u Emausu, Guercina koji slika prizore iz Tassova Oslobođenog Jeruzalema, ali i onoga koji je izvrstan crtač sa zanimanjem za karikature i zanimljive teme poput one prikazane na slici Krajolik s konjanikom iz 1615. Izložen je i izvrstan portret umjetnika, djelo njegova nećaka Benedetta Gennaria. Djela neprijepornoga baroknog majstora osvjetlala su obraz zagrebačke kulturne scene.  Treba ukazati i na humanitarni karakter izložbe – odlukom organizatora: MUO i Talijanskog veleposlanstva, cjelokupni iznos od prodanih kataloga bit će doniran Crvenom križu Vinkovci za stanovnike poplavljenog sela Đurići. Vrlo kvalitetna produkcija s opsežnim legendama na hrvatskom, engleskom i talijanskom pridonosi dojmu ozbiljnosti i veličine projekta, koji bez imalo kolebanja možemo nazvati jednom od najvećih zagrebačkih izložbi posljednjih godina.