Djelo koje nas je sve zadužilo

Kao jedan od najistaknutijih intelektualaca i javnih djelatnika svojega vremena, Franjo Marković u svom se plodnom životu istaknuo na mnogim područjima stvaralaštva. Iako se u brojnoj literaturi navodi kao pjesnik, dramatičar, kritičar, filozof i političar, značenje njegova životnoga djela i dalje nije adekvatno valorizirano, a u nekim segmentima stvaralaštva ni dovoljno istraženo. Iz tog razloga 7. studenog u Velikoj vijećnici grada Križevaca održan je znanstveni skup Život i djelo Franje Markovića, na kojem se u povodu 100. godišnjice Markovićeve smrti s dvadesetak izlaganja pokušalo prikazati i približiti bogati opus velikoga mislioca. Skup su zajedno organizirali Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad HAZU Koprivničko-križevačke županije, Ogranak Matica hrvatske u Križevcima i Društvo hrvatskih književnika.

Sudionici skupa

Na početku skupa pozdravne govore uputili su voditelj Zavoda HAZU-a u Križevcima akademik Franjo Tomić, gradonačelnik Križevaca Branko Hrg te predsjednica Ogranka MH Renata Husinec, koja je poručila kako je potrebno daljnje temeljito iščitavanje i proučavanje Markovićeva djela jer nam on ima mnogo toga poručiti. U tu su se tvrdnju uvjerili i sami predavači skupa – predstavnici ključnih znanstvenih, kulturnih i obrazovnih ustanova, zaključivši na kraju skupa kako se ni nakon devetnaest predavanja nisu „dotaknuli“ nekih od njegovih zasluga.

Sažetu biografiju i širok opseg djelovanja Franje Markovića na različitim područjima hrvatske kulturne, političke i znanstvene povijesti, te obilježja doba u kojem je živio predočila je Jelena Borošak-Marijanović istaknuvši važnost i utjecajnost Markovićeva rada. O najmanje poznatu području Markovićeva djelovanja govorio je Ante Bežen, a riječ je o obuhvatnoj pedagoškoj ostavštini koja sve do danas nije cjelovito objavljena, već se nalazi pohranjena u rukopisu u HAZU-u. Bežen je napomenuo kako je Markovićeva zasluga za pedagogiju od povijesne važnosti jer je on bio prvi predavač pedagogije i metodike na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu te je napisao opsežne rukopise Pedagogika i Gimnazijska pedagogika, što ga čini začetnikom tih disciplina u Hrvatskoj. Iako je Marković od mladih dana bio politički aktivan, njegov politički angažman često se izostavlja u navodima literature, unatoč Markovićevu žustru branjenju hrvatskih interesa protiv mađarskih presezanja u 19. stoljeću. O tom obliku djelovanja govorio je Ladislav Heka, rekavši kako je Marković kao član umjerene oporbe u Hrvatskome saboru djelovao kao „tipičan predstavnik hrvatskoga malog plemstva“ založivši se za zaštitu ustavnosti, političke slobode, ali i „duševni napredak i materijalni razvoj“ pučanstva. O političkoj aktivnosti govorila je i Mira Kolar-Dimitrijević istaknuvši Markovićevo zalaganje za očuvanje Križevačke županije sugestivnim, objektivnim, kritičkim, ali i dobronamjernim radom u Saboru, pri čemu je Marković često govorio ono što se drugi nisu usudili, a sve u svrhu poboljšanja gospodarskoga, socijalnog i političkog života Hrvatske te osobito mu bliskih Križevaca.

Renata Husinec

Marković i Matica

Potpredsjednik Matice hrvatske Stjepan Sučić i predsjednica Matičina ogranka u Križevcima Renata Husinec podsjetili su na Markovićevo književno i znanstveno ostvarenje u sklopu Matice hrvatske, gdje je stekao ugled pišući o Gunduliću, Ivanu Mažuraniću, slaveći Marulića, kao i prinosom u Spomen-knjizi Matice hrvatske iz 1892. Kao odbornik i potpredsjednik Matice bitno je pridonio njezinu novom ustroju, a njegovo djelo ostalo je živjeti u nekolicini Matičinih izdanja u kojima su zapisane njegove umjetničke i znanstvene poruke. Kao dopuna predavanja o djelovanju u Matici odlično se nadovezao Vinko Brešić detaljno opisavši Markovićevo urednikovanje u Viencu – središnjem hrvatskom književnom časopisu 19. stoljeća. Brešić je napomenuo kako je upravo on uz Gjuru Deželića, Ivana Trnskog i Augusta Šenou bio najneposrednije zaslužan za pokretanje časopisa, a bio je i jedan od njegovih prvih urednika (od broja 20/1872. do kraja 1873). Prije i tijekom urednikovanja u Viencu objavio je nekoliko pjesama i članaka te tragedije Karlo Drački i Benko Bot. Nakon uredničke faze ostao je Vienčev suradnik sve do 1902, pri čemu su se, zaključio je Brešić, Vienac i Marković međusobno afirmirali – Vienac kao generator šire hrvatske kulturne scene, a Marković kao pjesnik, pisac i kritičar.

Dok je Pavao Pavličić dao detaljnu analizu Markovićeve pjesme Zvono iz dubine, poglavlje Markovićeva života povezano s kazališnom umjetnosti približio je Ivan Peklić, istaknuvši kako je njegov prinos tom području mnogo opsežniji i važniji nego mu se danas pripisuje. Osim što je bio autor drama: Zvonimir, Karlo Drački i Benko Bot, istaknuo se i kao jedan od prvih kazališnih kritičara, pisao je prikaze dramskih tekstova i nekoliko prigodnica, autor je libreta Zajčeve opere Mislav.

Proučavanje balada

Važan podatak otkrio je Alojz Jembrih, koji je proučavao Markovićevo bečko studijsko razdoblje i doktorski studij te je ustvrdio kako ne postoji zapis njegova doktorskog rada zato što je tadašnji bečki studijski program podrazumijevao samo usmeno polaganje. Nazvavši Markovića vrsnim komparatistom, Ante Stamać govorio je o njegovoj opsežnoj studiji balada pod naslovom Prilog estetičkoj nauci o baladi i romanci u kojoj je dao pregled pisanih balada u Europi, od skandinavskih do srednjoeuropskih književnosti, a posebno slavenskih. Među njima uspostavio je zajednička estetička načela, a Stamać tvrdi kako su ta načela vidljiva i u njegovim književnim djelima, što potvrđuje kako su mu teorija i praksa pisanja bile sukladne, što je rijetkost u hrvatskoj književnosti.

Stipe Botica približio je Markovićev rad o etičkom sadržaju narodnih poslovica, u kojem je pomno razradio i prokomentirao veliki broj poslovica iz Vukove, Stojanovićeve i Daničićeve zbirke, pri čemu je pokušao „sastaviti sliku etičkog mišljenja naroda“. O vrsnoj Markovićevoj filozofskoj misli govorili su Goran Sunajko i Željko Škuljević, a na Franju Markovića kao putopisca osvrnuo se Željko Vegh.

Znanstveni skup otkrio je dosta novih podataka o tom iznimno marljivu i britku velikanu hrvatske kulturne povijesti, a u sklopu programa postavljena je izložba u Likovnoj galeriji Gradskoga muzeja Križevci s predmetima iz ostavštine plemenite obitelji Marković. Program je svečano zaključen izvedbom nekoliko Markovićevih izabranih tekstova i vrsnim budnicama u izvedbi Hrvatskoga pjevačkog društva Kalnik kojih je vrhunac na kraju bila U boj, u boj, čiji je tekst napisao sam Franjo Marković.

Neumornim djelovanjem, cijeloga radnog vijeka – u književnosti, filozofiji, kazalištu, politici, pedagogiji i ostalim kulturnim područjima – Franjo Marković ostavio je opsegom i vrijednošću monumentalan trag, zaključeno je u Križevcima, te ga stoga s razlogom ubrajamo među vrhunske pojedince i ličnosti naše povijesti, koji su marljivim i predanim radom zadužili čitavu hrvatsku kulturnu povijest.