Cvjetovi riječi

Antologija Ane Horvat odabrani su cvjetovi riječi (anthos+logos!) obuhvata 662 stranice u monumentalnom vremenskom trajanju u kojem je sastavljačica ili antologičarka obuhvatila gotovo cijelu hrvatsku književnost, počevši od godine 1434, kada djeluje Ivan Česmički, pa do najmlađe pjesnikinje Marije Certa.

Samo primjera radi istaknut ću pjesničko ime koje znamo pod imenom: Tadija i čudesnu pjesmu Veličanstvo mora, koja je i do danas sačuvala svježinu i Tadijin ironijski način komuniciranja: „Sedam dječaka u košuljama zelenim, / Prestaše da osluškuju šumorenje mora / Da bi čuli glas učiteljice koja zna sve / O moru: i kako se talasa, i kako se pjeni / A nije u nedoumici, kao ja koji sjedim / na bliskoj klupi u zavjetarju i ne znam, / Premda su mi usta otvorena, kazati / Ni riječi pred veličanstvom mora, / Pred modrim šumorom vječnosti.“

Izd. Naklada Đuretić, Zagreb, 2014.

Doista, pred antologičarkom Anom Horvat bio je zahtjevan zadatak pronaći nadahnute pjesme o moru, otevši ih fenomenu prolaznosti u lijepom i poštovanja dostojnu slijedu godina (1434–1982). Svojevrsna hrestomatija mogla bi se koristiti i u obrazovnim, edukativnim centrima, posebno danas kad smo okruženi globalnim i konzumentskim tendencijama koje nam nameću profitersko koristoljublje, zatvarajući i oči i uši pred sve jačim naletom tuđica, posebno anglizama kao što su šop, šoping i lajkati. (Posljednju „izmišljotinu“, lajkati, koja je gotovo nasilno zamijenila našu lijepu riječ svidjeti se, trebalo bi spaliti na lomači zaborava). Mlade bi generacije, a i odrasli, mogli obogatiti svoj rječnik i izraz čitanjem stihova u antologiji More mora. Ta sintagma zvuči simbolički otkrivajući svu dubinu i raskoš odabranih pjesama, gotovo nemjerljivu univerzalnost. Osebujna, tjeskobna pjesma Nikole Milićevića Gorko more upravo je na tom tragu: „Kada gorčina prilegne odasvud / široka gorka voda, / šta da poduzme čovjek, / šta da poduzme čovjek / kud da pliva / gorak / u gorkome moru?“

Vrsni pjesnik (kojeg već pomalo zaboravljaju!), začudni Jure Kaštelan, zapisao je: „Lako je moru biti more. I nebu blistati. I livadi cvasti. / Ti si nošen morem nosio more ljubavi“ (Konjic bez konjika). Tako poetski i ljudski raste i ova antologija donoseći nam tugu i tjeskobu prolaznosti, ali i radost života i užitak stvaranja. Posebnost ove stihozbirke zanimljiv je podatak da su se u njoj ravnopravno našli koncizni, lapidarni haiku-stihovi koji s esencijalna dva, tri stiha kazuju sve. Duhoviti Pajo Kanižaj to potvrđuje: „Kamen po kamen / bacali po plićaku, / Ukrali more!“ (Krađa), „Zadnji se redak / Utopio u moru“ (Morski haiku). Pjesnik, književni kritičar i esejist Zvonimir Mrkonjić napisao je za More mora studiozan pogovor More u čistopisu.

Za sam kraj citiram autoricu: „Ovaj izbor pjesama hrvatskih pjesnika o moru posvećujem Jadranu.“