Bez zaborava i mržnje

Drama 260 dana, praizvedena 7. studenog u osječkom HNK-u, u režiji Dražena Ferenčine više je od premijerne izvedbe. S publikom, koja ju je nagradila snažnim i dugotrajnim pljeskom, s pozornice je izišla u stvarni život i tamo će živjeti. Ne samo zato što govori o nekažnjenim zločincima i zločinima velikosrpske agresije na Hrvatsku i o dugoročnim posljedicama te agresije, nego stoga jer govori i o hrvatskoj političkoj amneziji koja rat, unatoč žrtvama i živim svjedocima, pokušava relativizirati i potisnuti u zaborav kao nešto što se jest i nije dogodilo. Jer, da nije bilo hrvatstva, sve se to tobože moglo izbjeći.

Predstava uvjerljivo prikazuje preobražaj dojučerašnjih susjeda u mučitelje i tamničare / Snimio Igor Beljan

Ta predstava, nastala na autobiografskom proznom zapisu Marijana Gubine u dramatizaciji Ane Prolić, samo je jedno od bezbrojnih grozomornih civilnih iskustava rata, koje je u liku desetogodišnjeg dječaka proživio dječak Marijan na području Dalja. I najtvrdokorniji gledatelj predstave teško može ostati ravnodušan gledajući na pozornici dramu obitelji Gubina (oca, majke, triju sestara i Marijana), koja je mržnju, okrutnost, bestijalnost i strah za život platila ne samo danima provedenim na „krivom mjestu i u krivo vrijeme“ nego i mučenjem, gladovanjem, ponižavanjem i silovanjem.

Bez političkih kalkulacija i literarnih pretenzija Gubina je opisao život svoje obitelji od trenutka kada velikosrbi i četnici postaju vlasnici njihovih života, od 1. kolovoza 1991. pa do njihova protjerivanja 16. travnja 2002, kada su izručeni u Osijek. Napisao je istinu koja se ne može zaboraviti jer je to istina o strahu za život; koji je bio svakodnevno čekanje glasa o smrti oca, proživljavanje silovanja sestre, odlazak u pet kilometara daleko selo na prisilni rad, strah da će ga svakoga trenutka netko ubiti zato što je Hrvat ili zato što je pogledao gdje nije smio. Napisao je  istinu o komšijama koji su do rata sa žrtvama sjedili za istim stolom, ispijali ista pića, jeli ista jela, a onda su preko noći „ovčje runo zamijenili vučjom kožom“, postali „kuhari“ i zamrzili sve ono zbog čega su ih nekoć voljeli.

Predstava 260 dana „kroz iskustvo desetogodišnjaka prikazuje baš taj kafkijanski preobražaj susjeda u gnjevne tamničare i mučitelje, govori o Golgoti obitelji koja na najmučnije, najšokantnije načine kroz kolektivno (a opet kroz oči djeteta) spoznaje najmračnije zakutke ljudske prirode“, piše u afiši predstave Ivana Šojat-Kuči.

Ratna tema dostojna ne jedne nego niza predstava, ali ne kakve smo često gledali u hrvatskim kazalištima, kojima je davano medijsko značenje jer su rađene više iz politikantskih nego umjetničkih pobuda. U kojima su se autori pokazali dostojne sluge politike kojoj je od istine zanimljivija laž. U kojima su kao pokriće i alibi svojem nemoralu nudili neuvjerljive dramske konstrukcije ili, kao Oliver Frljić, dokumentarnost utemeljenu na jednakoj krivnji žrtve i agresora.

Na sreću ovom predstavom ni dramaturginja Prolić ni redatelj Ferenčina ne nude tu vrst kazališne „uvjerljivosti“. Oni su se potrudili i u tome uspjeli – biti moralni, stati su na stranu žrtve – patnja i strah žrtve okosnica su predstave, koja je napokon progovorila i o svemu onome što je bilo nebitno onima koji su svojim „ratnim“ predstavama to mogli učiniti davno prije, kada je to bilo itekako bitno ne samo žrtvama nego i Istini. I što je najvažnije, predstava 260 dana pokazuje da ni svi Srbi nisu bili samo zločinci.

Stoga su sve scene mučenja prvo dramaturginja, a onda redatelj i suradnik za scenski pokret Alen Čelić oslobodili scenskog naturalizma pretočivši doslovnost realizma u stilizirani, koreodramski efekt, koji su na mjestima masovnih pokolja naglasili neutralnim maskama, a u trenucima beznađa popratili moljenjem Očenaša. Time su iskoračili iz nezahvalne dokumentarnosti u kazališnu uvjerljivost dostojnu tragičnosti dokumentarne dramske strukture, koja ni u jednom trenutku nije lišena emocija i glumačkoga dramskog proživljavanja.

Znak kao temelj redateljske koncepcije provlači se tijekom cijele predstave. Na scenu (scenografija Deni i Martino Šesnić) sa stolom i stolcima na njemu te bijelim plahtama na štriku, u tišinu seoske idile, ulaze glumci s kutijama iz kojih će tijekom predstave i uz reski, odsječeni zvuk bajsa (glazba Mate Matišić), kao iz skladišta, vaditi neki znak nekog dijela života svojih likova. Stol će biti i zatvorske rešetke i liječnički stol i krevet na kojem će kalašnjikov postati silovatelj i na kojem će otac umirati. Na stolu će se na kraju predstave pojaviti komšiničina nepojedena krafna donesena dječaku Marijanu na početku predstave, koju Marijan naposljetku jede kao da guta muku i žuč proživljenoga ratnog iskustva. Kulminacija predstave dogodi se na kraju, u trenutku kada glumci kažu kako je završio svaki član obitelji Gubina.

Glumci Aljoša Čepl, Vjekoslav Janković, Tatjana Bertok-Zupković, Marea Grabić, Ivan Ćaćić, Zorislav Štark i Neven-Lucian Davidović, bili su uvjerljiviji od svake glume. Njihov odnos prema zlu nadjačao je svaku glumačku vještinu.