Arhitekt zavičajnog izričaja

Nakon zapaženih izložbi u Splitu, Parizu (palača UNESCO-a), Bruxellesu, Strasbourgu i Ljubljani, retrospektivna izložba arhitektonskog opusa akademika Dinka Kovačića tijekom studenog postavljena je i u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU. Opsežan postav zauzima tri velike dvorane u kojima je prezentirana cjelina Kovačićeva djela sa stotinjak realizacija i projekata nastalih za pola stoljeća njegova plodna djelovanja, počevši od 1965. Ideju postava sam je autor na otvaranju ovako objasnio: „Kao crtom podijelio sam izložbu na dvije cjeline – na sretne i nesretne kuće. Sretne su one koje su imale priliku nastati, a nesretne one koje su ostale samo u crtežima i u mojoj mašti...“. Uz lijepe fotografije, autentični su eksponati izložbe brojni rukom (a ne računalom!) crtani projekti i unikatne makete. Izložbu prati opsežan katalog monografijskoga formata i opreme.

Detalj iz hotela Bretanide

Dinko Kovačić rođen je u Splitu 1938, diplomirao je 1963. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu u klasi prof. Vladimira Turine, a od 1994. na istom fakultetu djeluje kao redoviti profesor kolegija Zgrade za turizam i slobodno vrijeme. Karijeru započinje radeći u projektnim i građevinskim poduzećima u Splitu (Tehnogradnja i Lavčević), a 1979. prelazi u Zavodu za arhitekturu zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta. Kao izdanak te škole u prvim radovima drži se strogih modernističkih linija i tada dominantnih postulata funkcionalizma, razvijajući s vremenom vlastiti izričaj s prepoznatljivim oblicima i materijalima preuzetim iz lokalne tradicije. Njegov jedinstveni pristup projektiranju počiva na misaonom procesu u kojemu izostavlja za arhitekte karakteristično višeslojno skiciranje te nakon „odsanjane“ ideje izravno prelazi na iscrtavanje konačnoga projekta.

Tijekom pedeset godina rada Kovačić je ostvario zavidan broj realizacija (prema katalogu ih je 66), pretežito djelujući u Splitu i bližoj okolici. Među radovima izdvajaju se: Hotel Ruskamen (Omiš, 1966), stambeni neboderi na Gripama (Split, 1966), Opskrbni centar Dalma (Split, 1974), Osnovna škola (Žrnovnica, 1985–90), stambeno-poslovna zgrada Dvornikovi dvori (Split, 1991), Srednjoškolski centar (Split, 1992), Studentski dom Spinut (Split, 2000), Komercijalno-distribucijski centar TDR (Split, 2001), Ekonomski fakultet (Split, 2001) te veći broj obiteljskih građevina, poput antologijske vile Stupalo (Split–Meje, 2000). Posebno mjesto u Kovačićevu opusu imaju velike urbanističke geste kojima je bitno utjecao na razvoj svoga grada, poput projekata cijelih ulica u Splitu 3 (novoizgrađenom naselju za koje je temeljne urbanističke postavke svojedobno definirao slovenski tim na čelu s Vladimirom Mušićem). Za jednu od njih, stambenu Ulicu braće Borozan (koautor M. Zorić, 1970–73), tijekom iste godine biva nagrađen čak trima nagradama (8. zagrebačkog salona, Republičkom nagradom Borbe i Godišnjom nagradom Vladimir Nazor, 1974). Laureat je Nagrade grada Splita za Ulicu Dinka Šimunovića (Split, 1976), a temu velikih stambenih kompleksa arhitekt Kovačić zaokružuje i trećim autorskim pothvatom, Ulicom Mertojak (Split, 1980).

Iako je djelovanjem ponajviše obilježio vlastiti grad stvarajući nove splitske siluete i likovno snažne urbane dominante, Kovačić je u paleti tipološki i programatski različitih projekata osobito dojmljiv dio opusa ostvario na otoku Braču. Ondje se ističu četiri nezaobilazne realizacije: hotel Bretanide u Bolu (1986), aerodrom Brač, te kuće Kraljević i Šore u Supetru. Tu je i niz manjih, neizvedenih ili tek djelomično realiziranih bolskih projekata poput rekonstrukcije i dogradnje hotela Elaphusa i Borak, plažnih objekata na Zlatnom ratu i Potočinama, restorana Vidovica, arhitektonsko-urbanističkog projekta Centra Studenac… Unatoč dugogodišnjem projektantskom djelovanju sam Kovačić među bitnim profesionalnim dometima visoko valorizira svoje pedagoško remek-djelo – Ljetnu školu arhitekture Bol – koju je osnovao i dugo godina vodio s namjerom da u mladima razvije želju za stvaranjem kontekstualne arhitekture „s dušom“.

Za svoj rad dobio je niz javnih priznanja i nagrada, uz spomenute također: godišnju nagradu UHA-e Drago Galić (2001), Nagradu HAZU (2004), Nagradu grada Splita za životno djelo (2004) te Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo (2011). Godine 2006. primljen je u HAZU kao redoviti član. Neugasivim entuzijazmom i kreativnim stvaranjem Dinko Kovačić realizirao je izniman arhitektonski opus osobenoga stila i zavičajne prepoznatljivosti.