Antički mjuzikl

Talijanska drama riječkoga HNK u novu je kazališnu sezonu krenula s novom ravnateljicom – glumicom Leonorom Surian. Njezina je namjera da u predstavama do izražaja dođe umjetnička svestranost članova ansambla Talijanske drame, koji – osim što glume – pjevaju, plešu, sviraju i pišu vlastite tekstove. Ta je nakana, donekle, izražena već u prvoj ovosezonskoj premijeri Talijanske drame, Pseudolusovim mukama (Le fatiche di Pseudolus). Predstava se temelji na dijalozima preuzetim iz Plautovih komedija Hvalisavi vojnik, Lažljivac i Avet.

Plautovi likovi i danas su aktualni / Snimio Dražen Šokčević

Redatelj i autor adaptacije Giovanni Battista Storti, gost iz Italije, povezao je likove i zaplete spomenutih Plautovih komedija, stavljajući u prvi plan lukava roba Pseudolusa, koji postaje glavni pokretač radnje. U liku Pseudolusa sažeta je i osnovna ideja predstave, težnja za slobodom, koja će u završnom prizoru glazbene komedije ujediniti predstavnike različitih slojeva nekadašnjega rimskog društva. Plautove komedije s tematikom iz građanskog života imaju stereotipne fabule i tipizirane likove. Takva je i radnja Pseudolusovih muka. Kako bi zadobio slobodu, Pseudolus nudi pomoć svom mladom gospodaru Calidoru kako bi osvojio srce lijepe robinje Philije. No robinja je već prodana bogatom i hvalisavom centurionu, koji ju je došao otkupiti od prodavača. Premda je Pseudolus vješt u spletkama, događaju se razne peripetije na putu do stjecanja toliko željene slobode. Moglo bi se reći da je posrijedi komedija lukavstva i Fortune, u kojoj lukavstvo plete radnju, a Fortuna određuje rasplet.

Riječ je o tipičnoj plautovskoj komediji, za koju je karakteristična komika situacije – iz prizora u prizor izmjenjuju se smiješne zgode i nezgode, komika je povezana s jezičnim šalama, dosjetkama, aluzijama i podrugljivim karakterizacijama, dok su likovi nositelji ljudskih slabosti, poput hvalisavosti ili škrtosti. U Pseudolusovim mukama prisutan je i motiv prerušavanja, što također dovodi do niza komičnih situacija. Kod Plauta likovi su uglavnom određeni radnjom: njihova ih djelatnost najbolje ocrtava, a slabosti i mane naglašene su čestim ponavljanjima. Plaut se u komedijama, u kojima ne bježi ni od grube poruge, pokazao i kao jezični majstor, oslanjajući se na elemente pučkoga govora.

Plaut se koristio motivima, književnim postupcima pa i cijelim prizorima iz djela ranijih grčkih komedija, no njegova je originalnost u jeziku, stihu, vještini zapleta i jednostavnosti prilagođenoj ukusu rimske publike. Predstava Pseudolusove muke žanrovski je određena kao glazbena komedija, što je već na neki način sadržano u Plauta. On je, naime, u svoje prerade grčkih komedija ubacivao pjevane dijelove, što slijedi i Stortijeva predstava. Originalnu glazbu, s elementima džeza, skladao je Zvjezdan Ružić, a glazbenici živom svirkom prate zbivanja na sceni. No budući da se scenografija Tonija Plešića i kostimi Sandre Dekanić stilski temelje na vremenu staroga Rima, glazbene sekvence djeluju dekontekstualizirano i začudno u odnosu na predložak. U predstavi se miješaju različiti žanrovi, pa Pseudolusove muke kao da se ne mogu odlučiti hoće li biti komedija ili mjuzikl.

Neki od Plautovih likova u predstavi uobličeni su groteskno i karikaturalno. Giuseppe Nicodemo solidan je u naslovnoj ulozi roba Pseudolusa, dok je na liniji karikaturalnosti dosljedno ulogu drugog roba – Hysteriuma – ostvarila dojmljiva Rosanna Bubola. Uloge Calidorovih roditelja, Senexa i njegove supruge Domine, s osjećajem za komično tumače Bruno i Elvia Nacinovich. Njihova sina, zaljubljena Calidora, igra mladi glumac Alessandro Maione. Galeriji slikovitih likova staroga Rima treba pribrojiti i trgovca robovima Marcusa Lycusa, kojega glumi Mirko Soldano, dok je razmetljiva centuriona (Miles Gloriosus) utjelovio Lucio Slama. U ulogama Eronija i Stražara pojavljuje se Anton Plešić, Pjevačicu i Domininu majku igra Alida Delcaro, a glumcima Talijanske drame pridružio se glumac Hrvatske drame Denis Brižić, u ulogama Vojnika i Igrača. Nova je snaga u ansamblu mlada glumica Andrea Slama, koja igra robinju Formosu. Svestrana Elena Brumini pojavljuje se u dvostrukoj ulozi – kao robinja Philia i kao koreografkinja. Uloga Autorova glasa, koji se s komentarima obraća publici, povjerena je Leonori Surian.

U predstavi sudjeluju i članovi Riječkog baleta: Svetlana Rasskazova, Svetlana Andrejčuk, Marina Grgurić, Danijela Menkinovski, Dimitrij Andrejčuk, Vitalij Klok, Daniele Romeo i Joseph Cane. Glazbu uživo izvode Zvjezdan Ružić, Filippo Orefice, Luka Veselinović i Adriano Bernobić. Oblikovatelj svjetla je Boris Blidar, a asistent režije i autor stihova pjesama Giuseppe Nicodemo. Redatelj Giovanni Battista Storti poštuje sve zadanosti plautovske komedije, ali predstava Pseudolusove muke u cjelini ostavlja dojam režijske neujednačenosti i zbrkanosti. Talijanska drama proteklih je sezona imala i umjetnički ambicioznijih predstava, poput Nagradom hrvatskog glumišta ovjenčane predstave Kafka Project, pa se Pseudolusove muke u usporedbi s tim čine kao korak unatrag ili tek kao predah do nekog „ozbiljnijeg“ komada.