Zamorno scensko pripovijedanje

Postavljanje na scenu 35 godina stara i često igrana komada vrlo je rizičan potez za koji opravdanje eventualno pronalazimo u novom konceptu ili pristupu, odnosno scenskoj polemici s originalom. Ideja postaje još rizičnija ako je riječ o komadu Amadeus Petera Shaffera, ovjenčanu brojnim kazališnim i filmskim nagradama, posebice u svima dostupnom klasiku sedme umjetnosti Miloša Formana. Nažalost, već na samu početku moramo istaknuti kako redateljica Dora Ruždjak Podolski u koprodukciji zagrebačkog i budvanskog kazališta nije pronašla novi ključ čitanja ni valjano opravdanje za ponovno scensko buđenje slavnoga komada.

Novi Amadeus ne nudi ništa više od vizualno raskošna prepričavanja poznate priče, tek začinjena dijaloškim umecima. Antonio Salieri posljednje sate života koristi kako bi u ispovjednom tonu iznio svoju istinu odnosa s infantilnim, svojeglavim i pomalo uvrnutim genijem Amadeusom (kakvim ga predstavlja Shaffer) te otvoreno progovorio o vlastitoj ulozi u Mozartovu odveć brzu odlasku s ovoga svijeta. Komad se bavi brojnim pitanjima, od dara genijalnosti i muke ljubomore preko sukoba starih i mladih, manipulacije vlastodršcima te odnosa vlasti prema umjetnosti, do sasvim egzistencijalnih pitanja poput (ne)mogućnosti preživljavanja u svijetu koji se ne trudi prepoznati i(li) priznati genijalnost.

Filip Križan nije uspio oblikovati čvrst lik Amadeusa / Snimila Nina Đurđević

Predstavom je u cjelini dominirao pripovjedni ton koji je dobrim dijelom natkrilio dramski sloj, nepotrebno ga objašnjavajući i pojašnjavajući. Doslovnim serviranjem značenjskoga sloja u potpunosti je nestala metaforičnost teatra, kao i bilo kakva vrsta scenskog iznenađenja. Nakon što smo u prvih deset minuta pročitali kôd predstave, a otprije poznajemo priču, ostatak nam je djelovao poput pročitane knjige, opterećene redundancijama što su dodatno rastegnule ionako odveć dugu predstavu (dva i pol sata).

U pripovjednoj strukturi u kojoj se događaji i promjene izgovaraju, a ne igraju, glumci nisu imali mogućnost razvijati svoje likove iznutra, već su nagle karakterne skokove stvarali izvanjski, zbog čega su djelovali neuvjerljivo. Upravo stoga velik je teret ležao na Enesu Vejzoviću, koji je Salierija odigrao dosljedno od početka do kraja, tek na mjestima pretjeranom glasovnom ekspresijom pokrivajući nedovoljnu unutarnju snagu riječi. Zbog toga u pripovjednim dijelovima nije uspijevao u potpunosti zadržati pozornost publike, dok mu je u dramskim dijelovima kočnica bilo dosljedno držanje uz Salierijevu ulogu pripovjedača. Filip Križan nije uspio oblikovati čvrst lik Amadeusa i na taj način preuzeti ulogu nositelja dramskih dijelova. Na samu početku predstavio je genijalnoga glazbenika infantilnim i seksualno zaigranim mladcem, nakon čega mu nismo vjerovali u iznenadnim skokovima (pripovjednom strukturom uvjetovanima) u zabrinutost, ljutnju, bijes, cinizam i očaj. Posebice jer je sve vrijeme zadržao dječje „pocupkujući“ korak na petama. Poput Križana, ni Nataša Janjić Lokas nije uspjela uvjerljivo prikazati razvoj Mozartove supruge Constanze Weber. Put od mlade i razuzdane članice visokog društva do majke i trudnice koja nema novca niti da prehrani djecu tek je skicirala skačući od infantilnosti preko „djevojke s bičem“ do žene koja u očaju napušta voljenoga supruga. Problem s razvojem lika nije imao Franjo Dijak, čiji je car Josip II. konstantna karikatura vlasti i vladavine, no njegova izvedbena pomaknutost ipak je odveć stršala u neskladu s cjelinom. Bolje nisu bile ni Ankica Dobrić, Ivana Bolanča, Perica Martinović i Natalija Đorđević, koje grupnu ulogu donositeljica vijesti, „Povjetaraca“, nisu oblikovale dovoljno „grupno“, gubeći se u ritmu i pokretu te vukući svaka na svoju stranu. Ostatak ansambla uglavnom se utopio u cjelini.

Najbolji dio u predstavi odradio je scenograf Stefan Katunar, ispunivši scenu velikim pomičnim regalima omotanim paučinom i patinom, koji su različitim rasporedom gradili i otvarali prostore te, poput današnjih regala, bili mjesta predstavljanja likova te njihova obraćanja Salieriju i publici (ne televizijskim ekranima, već Mozartovu vremenu primjerenim staklenim bocama i otvorima). Ukrašeni knjigama, regali su bili i odličan prostorni okvir pripovjednom sloju predstave. Vizualni dojam kvarili su tehničari čije su ruke virile iza regala, umanjujući tajnovitost pokretnih kulisa. Bočne strane prednjega dijela scene zauzeli su klaviri. Lijevi je, nažalost, veći dio predstave bio uglavnom simbol, dok je desni postao Amadeusova smrtna raka, preuzevši dio krivnje za genijev odveć brz pad. Klavir, koji ga je vinuo među umjetničke zvijezde, kočio je njegov ovostrani život, ne dopuštajući mu prizemljenje u banalnoj materijalnosti.

Marita Ćopo efektnu je i odlično pogođenu scenu ispunila kostimografskom raskoši predvođenom kratkim krinolinama, šarenim perikama i debelom šminkom. Tek nam je Antonio Salieri u crnoj halji i sa crnom perikom pomalo nalikovao na kombinaciju Gargamela i Crne Guje.

Za kraj ostavili smo ponajveći paradoks predstave. Komad o dvama glazbenicima, ispunjen glazbenim djelima i umecima najvećeg od svih (izbor i obrada glazbe: Ivan Skender), odigran je u dramskom kazalištu na snimljenu glazbu bez pjevanja i s tek pomalo sviranja uživo. Dodamo li tom paradoksu ranije spomenute, možemo zaključiti da Amadeus nije ispunio naša očekivanja, niti nas je oplemenio i obogatio novim pogledima i spoznajama.