Virtuozna slavenska noć

Koncert Slavenski čar u četvrtak 23. listopada privukao je više posjetitelja nego uobičajeno. Zaslugom propagandnih akcija vodstva HRT-ove Glazbe, ali i gostovanjem dvojice vrhunskih mladih hrvatskih glazbenika. Otkako je Ivan Repušić imenovan generalnim glazbenim direktorom Državne opere u Hannoveru, od jeseni 2016, njegovi koncerti postaju još traženiji. Kad stupi na tu istaknutu i odgovornu dužnost koja traži neprestani umjetnički, ali i organizacijski rad, teško će imati vremena za sudjelovanje u našim koncertnim programima. Pratili smo njegovo vođenje slavenskim programom, kao dragocjenu prigodu da iznimnog umjetnika doživimo na djelu u teškim partiturama (neo)romantičnog repertoara.

Marin Maras na violini / Snimio Dario Njavro

Koncert je otvorila simfonijska pjesma Noć na pustoj gori Modesta Petroviča Musorgskog, u kojoj su sve instrumentalne dionice došle na svoje u iskazivanju strastvena fraziranja pod ravnanjem dinamičnog maestra. Pravi su junaci došli na vidjelo u drugoj točki, rijetko izvođenu Koncertu za violinu i orkestar u d-molu Frana Lhotke napisanu početkom prošlog stoljeća po dolasku u Zagreb, sasvim u skladu s tradicijom velikih romantičnih djela toga žanra. Tu se u spretnom tretmanu tema, violinske virtuoznosti i ritmičkih struktura prepoznaju utjecaji skladateljeva učitelja i uzora Antonína Dvořáka, kao i osebujan stil budućeg autora antologijskog baleta Đavo u selu, koji i dalje iščezava s repertoara naših kazalištâ, ali suitu priprema Simfonijski orkestar HRT-a na skorašnjem koncertu u ciklusu Kanconijer (20. studenog). Zahtjevnu solističku dionicu vješto je svladao mladi dubrovački violinist Marin Maras, koji je nakon razdoblja visokog školovanja i sudjelovanja na natjecanjima zakoračio na glazbenu scenu kao umjetnik zrele sviračke geste i iskonskog razumijevanja složene partiture. Njegova dionica zvučala je kao beskonačna solistička kadenca sa skladnim nadovezivanjima i dijalogiziranjima s orkestralnim temama.

U drugom dijelu večeri maestro Repušić predstavio je razrađeno tumačenje Prve simfonije Petra Iljiča Čajkovskog u kojoj se otkriva skladateljev izniman talent za dramatizaciju glazbe, koju će poslije tako spretno iskoristiti u popularnim operama i baletima. Čistoća forme, jasnoća rastera boja i preglednost dramaturškog luka obilježili su izvrsnu suradnju dirigenta i orkestra nadajući se njihovu skorašnjem budućem susretu.