U slavu ljubavi

Zahvaljujući različitim inozemnim programima pomoći izdavaštvu i potporama prevođenju matičnih književnosti na strane jezike, hrvatska čitateljska publika u posljednje vrijeme dobiva sve sustavniji uvid u stvaralaštvo dosad nam nepoznatih autora. Tako smo zahvaljući suradnji Francuskog instituta i izdavačke kuće Alfa nedavno dobili prijevod romana najvažnijega suvremenog autora haićanske književnosti – Lyonela Trouillota. Riječ je o 58-godišnjem romanopiscu, pjesniku i glumcu, ujedno profesoru kreolskog i francuskog jezika, koji je od 1979. objavio niz zapaženih i nagrađivanih djela, od kojih je najpoznatiji upravo roman Malo mjesto na Haitiju, koji je na hrvatski izvrsno prevela Maša Brala.

Izd. Alfa, Zagreb, 2014.

Riječ je o nježnim lirizmom obojenu romanu koji služeći se trima pripovjednim glasovima donosi priču o mladoj ženi Anaise, koja iz Francuske dolazi u malo ribarsko haićansko mjesto Anse-à-Fôleur kako bi istražila prošlost svoje obitelji i detalje iz života vlastita oca te okolnosti pogibije djeda koji je stradao prije dvadeset godina u požaru. Istražujući prošlost obitelji ona nastoji i nadograditi vlastiti identitet te odagnati osjećaj iskorijenjenosti, ali i neprilagođenosti životnim okolnostima suvremenoga Zapada. Jer, došavši na Haiti, jedan od prvih dojmova koji je obuzimaju jest svijest o ljepoti života u sporosti, uživanje u svakom trenutku dana unatoč siromaštvu, što je u oštru kontrastu s uobičajenim životnim navikama Europljana.

Roman je podijeljen na tri cjeline različitih duljina – posljednje dvije za naratore imaju junakinju Anaise i tzv. sveznajućega pripovjedača, dok je prva, najopsežnija, cjelina ispripovijedana iz perspektive Thomasa, Haićanina, mještanina i taksista koji junakinji služi kao vodič po otoku. Kako je riječ o čovjeku koji je neprestano u kontaktu s pridošlicama, njegovo je pripovijedanje ispunjeno ironičnim opaskama o turistima i njihovu licemjernom divljenju egzotičnosti siromaštva tamošnjega puka koji se u predasima između uživanja u prirodnim ljepotama i lijevanja suza milosrđa nad siromaštvom haićanskog naroda odaju jeftino plaćenim seksualnim iskustvima s crnim pastusima i mulatkinjama bakrene kože i plamenih očiju.

No, osim što je vodi po otoku, Thomas mladoj Francuskinji pomaže i u rekonstrukciji životnih priča njezinih bake, djeda i oca, no odgovore na svoja pitanja Anaise ipak ne pronalazi, jer oni su zagubljeni ostali davno u vremenu.

Smrt nam ne pripada jer je uvijek ispred nas. Ali život… – život je samo jedan, sada i ovdje, a bez ljubavi egzistencija nam je besmislena, prazna, pusta, siromašna – to je odgovor koji Anaise na Haitiju u društvu Thomasa pronalazi, a otud zapravo i izvorni naslov romana Lijepa ljudska ljubav koji posredno odgovara na temeljno autorovo pitanje ovoga djela, što učiniti od naše prisutnosti na svijetu.

S prethodno izrečenim u neposrednoj je vezi dojmljiva dionica u kojoj Thomas govori o gostoprimstvu Haićana, uvijek s pridošlicama spremnih „podijeliti rosu i dnevnu porciju svitanja“, što još garnira britkom analizom razlika u doživljavanju smrti kod siromašnih i bogatih (tj. Haićana i Europljana) – dok Europljani smrt doživljavaju kao osobni poraz uz imperativ ožalošćenosti, Haićani umirućeg nastoje ispratiti uz veselje i pjesmu te ponudu da vodi ljubav s nekim koga je odavno želio, kao predsmrtni dar u slavu života, što je analogno Thomasovu razmišljanju o vječno mrzovoljnim, natmurenim licima zapadnjačkih ljudi obilja naspram uvijek veselim i nasmijanim siromašnim Haićanima. Thomasova pripovjedna cjelina sadrži i iznimno lucidno esejističko razmatranje buke kao posljedice siromaštva, „buke života koja se ruga životu“, uz intrigantnu razradu različitih vrsta buke s obzirom na njihov izvor, pa čak i analizu različitih raspoloženja buke (buka bijesa, buka čekanja, buka umora), od kojih svaka ima svoju teksturu i intenzitet, a svima im je zajedničko da su „dokaz teške zadaće postojanja“. Sve te kratke mikroesejističke dionice digresivno su utkane u Thomasovo izlaganje dostupnih mu podataka o životima Anaisinih predaka, ali pripovijedanje on obogaćuje i vlastitom životnom pričom, o ocu koji ga je napustio u dječačkoj dobi i odrastanju uz ujaka slikara koji se žrtvovao kako bi mu omogućio školovanje. Pritom je inzularna ambijentacija romana povod i vrlo dojmljivim opisima života određena morem i obilježena morem, morem kao darovateljem, ali i neprijateljem, morem kao blagoslovom, ali i prijetnjom, morem kao krvnikom, ali i spasiteljem…

Malo mjesto na Haitiju atmosferičan je roman ispunjen lirizmom i melankolijom, prepun slikovitih putopisnih i dojmljivih deskriptivnih dionica, ali i životne mudrosti i elementarne ljudskosti, iskrenosti, neposrednosti, pisan vještom rukom autora sposobna banalnost i oporost zbilje ublažiti elementima nadrealnog, a stvarnost prikazati mističnom, magijskom, tajanstvenom, nestvarnom…