„Tko bi to zapravo bio“, pitao je R. M. Rilke o Georgu Traklu te je uz jednu Traklovu pjesmu otprilike rekao: „...nešto umirenja uz stanke oko onoga beskrajno nerječitoga: tako stoje njegovi redci.“ O onome beskrajno nerječitom govorili su mnogi, pomažući nam uvijek prigodno. Sjetimo se samo najutjecajnijeg: Martina Heideggera. No da bismo sami čitali Georga Trakla, moramo ih, nakon što su nas možda potaknuli, zaboraviti.

Počnemo li ispočetka, moramo se prisjetiti: Georg Trakl rođen je 3. veljače 1887. u Salzburgu, a umro 3. studenoga 1914. u Krakovu. To je vrijeme uoči Prvoga svjetskog rata, doba velikog urušavanja svijeta i svih vrijednosti. Trakl je umro u ratu, ali nije poginuo u borbenoj akciji, već u vojnoj službi skrbeći se kao ljekarnik o ranjenicima nakon napada. Do tada je, osim nekoliko izvedenih kazališnih jednočinki, nešto proze i pjesama objavljivao u časopisu Brenner i sastavio dvije za života neobjavljene zbirke pjesama. Prva mu je knjiga izišla dvadesetih godina, objavljivan je više oko Drugoga svjetskog rata, a kritičko izdanje izišlo je 1969. pod naslovom Pjesme i pisma u Salzburgu. Tako je Georg Trakl pjesnik koji je djelovao u odsutnosti koja danas triput premašuje duljinu njegova života. Idući mjesec navršit će se upravo stogodišnjica njegove smrti.

 

Georg Trakl

 

 

Povijest književnosti svrstava Georga Trakla u vodeće ekspresioniste njemačkoga jezika. Ekspresionizam je krik, čini se upravo onaj Edvarda Muncha te kao da je Trakl izgovorio ono što je Munch pokazao, samo drugim sredstvima, u drugom materijalu. Taj se krik strave različitom jačinom u različitim oblicima, u raznim izmima, razliježe tijekom cijeloga dvadesetog stoljeća, u kojemu je Trakl malo živio. No bio je objavljivan, održavali su se simpoziji, istraživalo se njegovo djelo.

Čita li se i danas, u dvadeset i prvom stoljeću? Sad kad se prisjećamo stogodišnjice Prvoga svjetskog rata, stogodišnjice njegove smrti, podsjetimo na njegove pjesme prikazujući prvu pjesmu u nizu pjesama objavljenih za života u časopisu Brenner. Riječ je o pjesmi Psalam.

 

Psalam

Posvećeno Karlu Krausu

 

To je svjetlo koje ugasio je vjetar.

To je klijet, koju pijanac napušta popodne.

To je vinograd spaljen i crn s rupama punim pauka.

To je prostor, koji obojili su mlijekom.

Luda je umrla. To je otok u južnom moru

Za prihvat boga sunca. Tiču se bubnjevi.

Muškarci izvode ratne plesove.

Žene bokove njišu sred povijuša i vatrenih cvjetova,

Kad more pjeva. O izgubljeni naš raju.

 

Nimfe su napustile zlatne šume.

Pokapa se stranac. Pa počinje sitna kiša.

Panov sin javlja se u liku ratara,

Koji prespavljuje podne na užarenom pločniku.

Male su djevojčice u dvorištu u haljinicama punim

    srcerazdirućeg siromaštva!

To su sobe prepune akorda i sonata.

To su sjene što se grle pred oslijepljelim zrcalom.

Na prozorima bolnica griju se prizdravjeli.

Bijeli parobrod na kanalu dovozi krvave zaraze.

 

Tuđa sestra ponovno se javlja u nečijim zlim snima.

Počivajući u ljeskovu grmlju igra se njegovim zvijezdama.

Student, možda dvojnik, dugo za njom gleda s prozora.

Iza njega stoji mrtav mu brat, ili silazi niza stare zavojite stube.

U tami smeđih kestenova blijedi lik mladoga novaka.

Vrt je u večeri. U klaustru uokolo lepršaju šišmiši.

Djeca pazikuće prestaju s igrom i traže zlato neba.

Završni akordi kvarteta. Mlada sljepica drhtureći trči niz drvored,

A kasnije njezina sjena opipava duž zidova

opkoljena bajkama i starim legendama.

 

To je prazan čun što s večera pluta niz crni kanal.

U tmurnosti starog azila propadaju ljudske ruine.

Mrtve sirote leže uz vrtni zid.

Iz sivih soba izlaze anđeli blatom umrljanih krila.

Crvi im kaplju s požutjelih vjeđa.

Trg pred crkvom je mračan i šutljiv kao u dane djetinjstva.

Klizeći na srebrnim potplatima prolaze raniji životi

I sjene prokletih silaze put uzdišućih voda.

U svom grobu bijeli se mag svojim zmijama igra.

 

Šutljivo se nad stratištima otvaraju zlatne oči Boga.

 

Kako Georg Trakl slovi kao hermetičan pjesnik, pokušat ću s pokojim komentarom naznačiti sadržaj pjesme.

Naslov je Psalam, a psalmi su starozavjetne pjesme koje su se pjevale kao hvalospjevi, prosidbene tužbalice ili pak zahvalnice Bogu. Stihovi su sastavljeni od dva dijela, pri čemu prvi dio, prvi polustih, izriče misao, a drugi je polustih dopunjuje istim ili suprotnim značenjima.

Nakon upute dane u naslovu što pjesma kani, prvi stih Psalma započinje ukazivanjem na svjetlo, drugi stih gotovo poput formule imenuje klijet (krčmu), treći vinograd, da bi se imenovano u prvom polustihu opovrglo drugim polustihom ili – u drugom i trećem retku – smanjilo imenovano. Dakle u prvom je stihu riječ o svjetlu koje ugasio je vjetar, zatim o klijeti iz koje tek popodne odlazi pijanac (smanjuje se domaćost, idiličnost klijeti), pa o vinogradu (božjem) punom rupa i pauka. Četiri puta zaredom stihovi započinju jednako, gotovo poput priziva stvari koje se izvlače iz mraka nastala u prvom stihu, i to se prikazivanje i opovrgavanje nastavlja do kraja pjesme, mrak raste kako svjetlo opada, pomiče se spiralno prema završetku, no mogućnost vida nije posve isključena ni u odvojenom završnom stihu. (Šutljivo se nad stratištima otvaraju zlatne oči Boga.)

Prevodeći bilo bi moguće priziv naglasiti stavljanjem opovrgnute riječi na prvo mjesto i reći Svjetlo je to što ugasio je vjetar (zatim klijet je to, i vinograd je to, umjesto To je svjetlo (ili ovo je svjetlo) koje ugasio je vjetar, pa krčma (klijet) je to koju pijanac napušta popodne. Čini se isto, ali stavljanjem svjetla na prvo mjesto drugi polustih stječe prevlast, naglašava se gašenje, spuštanje mraka, zatim kasni odlazak pijanca, pa crne rupe pauka i skraćuje božji vinograd i prigušuje formulaičnost iskaza, neumitnost istaknuta ponavljanjem. Željela bih produžiti svjetlo kako bi se vidjelo što ga sve prigušuje, što u opovrgnutosti traje.

Nakon imenovanoga sretnog otoka, koji je već stigao na mjesto gdje je trebao biti opovrgnut, to jest na mjesto drugog polustiha (Luda je umrla. To je otok južnoga mora), imenuje se u zadnjem stihu te kitice kao što se na početku imenovalo svjetlo, samo na kraju, u drugom polustihu, ono što je izgubljeno: O izgubljeni naš raju.

 

Prijevod Traklove poezije Trude Stamać iz 1995.

 

 

 

Traklove pjesme u časopisu Sudnji dan 1913.

 

 

Slika raja, sretnog otoka gdje se pleše kad more pjeva, gubi se onoliko koliko je svijet u njega prodro. Razina se snižava a područje proširuje. Nakon sklada u krajoliku (otok u južnom moru) priziva se u drugoj strofi antički krajolik: (nakon što je vjetar ugasio svjetlo Nimfe su napustile zlatne šume), u koji postupno prodire svijet današnjice: sin Pana, zemljoradnik prespavljuje podne na užarenom pločniku gotovo suvremeno. Dovedeni smo u grad na rubu kojega se bolesnici sunčaju na prozorima bolnica, a bolest uvozi parobrodom što plovi kanalom. Treba li uopće reći tko bi mogao biti kormilar na tom brodu?

Kao da smo dovedeni kući. Kroz sirotinjska dvorišta došli smo do soba: To su sobe prepune akorda i sonata. U njima borave sjene nesvjesne sebe (oslijepjela zrcala). Mjesto u sobama gdje boravi anima, bliski ženski dio onoga koji se ne spominje, ali ipak određuje kao netko tko ima sestru, koja kao da je sebe nesvjesna i ne može izići jer su hodnici zapušteni (u klaustru lepršaju šišmiši) i kao da je rast od siromašnih djevojčica do sestara, od djece pazikuće do studenta i braće zapravo opadanje. Kao da je to svijet početaka, tek naznačene bliskosti koja traje koliko završni akordi, pa se neostvarena (u haljinicama punim srcerazdirućeg siromaštva) pretvara u sjene među bajkama i legendama.

Razgovor između
Karla Krausa i Trakla

I ponovno na početku stiha i treće strofe pušta Trakl prazan čun da pluta niz crni kanal. A čun je prazan jer se svijet ispraznio, propali su stari azili, siromašni leže uza zidove, sestre možda ucrvali anđeli i čini se da je to već posve svijet sjena, a crni kanal rijeka Stiks uz koji na srebrnim potplatima klize prošli životi. I odmah nam je prizvana Odiseja i Ilijada i svi ratovi. Ali čun je prazan.

U cijeloj pjesmi ne spominje se nikakvo ja. Bojim se kao uopće kod Trakla. Nema ga. No nagoviješta se srodstvom. Postoji sestra, netko blizak, gotovo sastavni dio nekog neizrečenog. Primjerice djevojčice, tuđa sestra koja se igra njegovim zvijezdama, sjene u glazbi. Traklova najmlađa sestra bila je pijanistica i pisalo se mnogo o mogućem incestu, što je u ono doba bila česta književna tema (srećemo je i kod Musila). I postoje braća.

U Psalmu se spominju tri brata, dva mrtva i jedan živi. Mrtva braća imala bi biti – prema Geraldu Stiegu – Hölderlin i Rimbaud, a živi Karl Kraus. Cijelu pjesmu Psalam moguće je tumačiti kao razgovor između Karla Krausa i Georga Trakla. Obojica su suglasna u ocjeni vremena i književne djelatnosti kao „feljtonske“, no Kraus vjeruje u spas putem umjetnosti, imenujući sebe epigonom Goethea, dok Georg Trakl u to ne vjeruje. Predzadnji stih U svom grobu bijeli mag se zmijama igra imao bi se odnositi upravo na Karla Krausa, kojemu je pjesma posvećena. Kao umjetnik, posrednik između neba i zemlje, igra se zmijama, što je također rekvizit iz raja, „pramotiv zla“ – to će reći vješt je u rajskoj igri, umjetnosti, a zapušta etička pitanja.

Ali Karl Kraus je naslov, a ne posveta još jedne Traklove pjesme.

Karl Kraus

Bijeli veliki svećeniče istine,

Kristalni glasu u kojem prebiva Boga ledeni dah,

Bjesneći magu,

Kom pod plamnim ogrtačem zvecka plavi oklop ratnika.

 

U svom grobu bijeli se mag zmijama igra: taj je stih sredinom dvadesetog stoljeća uporabio još jedan veliki hermetičan pjesnik kao građevni materijal za Fugu smrti. Riječ je o Paulu Celanu. U Fugi smrti majstor iz Njemačke igra se zmijama, piše pismo zlatokosoj Margariti (nasuprot pepelnokosoj Sulamki) i zapovijeda svom Židovlju da kopa grob u zraku. Taj je citat koji desubjektivizira Celanov neposredni doživljaj holokausta time što konkretni doživljaj vezuje uz književnu metaforu i tako daje značenje novoj metafori, dio možda jedne od najpoznatijih pjesama o novom urušaju, o Drugom svjetskom ratu. A tad nije samo pao poredak i slika svijeta, nego je pritom gotovo posve poklopljen čovjek.

Interpreti Celanove Fuge smrti govore kako je Celan od jezika kao materijala komponirao fugu, glazbenu formu koja je u Celanovoj fugi značenje samo, naime iskazuje značenje kao riječ. A tako je to i u Trakla (govori knjiga Alberta Hellmicha, Zvuk i izbavljenje. Problem glazbenih struktura u lirici Georga Trakla, 1971), gdje se značenje pjesme dešifrira zvukom stiha. Melodija stiha u nekim se pjesmama poklapa s melodijom obredne pjesme. To bi bilo teško ovdje pokazati jer riječ je samo o prijevodu i drukčijim obrednim pjesmama.

O ludi koja je umrla

Svjetlo i tama, idila i stratište, život i smrt smjenjuju se kontrapunktski u gotovo svim Traklovim pjesmama. Podsjetimo na njegovu posljednju pjesmu Grodek. Naslov je ime mjesta gdje se odigrala velika bitka i posredno je uzrok Traklove smrti. Smjenjuju se iz retka u redak jesenje šume – ubojito oružje, plava jezera – umirući ratnici. I tako sve do kraja, gdje stoji stih o nerođenim unucima. Starozavjetno je brojno potomstvo bilo nagrada očevima za pravo postupanje. Je li to ovdje nagrada ili konačno prokletstvo? Ne znamo. Vjerujem da je to kao tako često u Trakla ostavljeno čitateljima. Odluka je na onome tko čita.

Grodek

Uvečer ječe jesenje šume

Od ubojita oružja, zlatne ravnice

I modra jezera, mračno se valja

Preko njih sunce; obgrljuje noć

Ratnike umiruće, divlji im vapaj

Razbijenih usta.

A tlo vrbika tiho se u se skuplja

Crveno oblačje, gdje bijesni stanuje Bog

Prolivenu krv, mjesečinast hlad;

Sve ceste u crnu uviru truhlinu.

Pod zlatnim granjem noći i zvijezda

Kroz šutljiv lug sjena sestre leluja

Da pozdravi duhove junaka, krvavih glava;

U trsci tiho zvuče tanane svirale jeseni.

O ponosna žalosti! Vi gvozdeni oltari

Vreli plam duha danas hrani silna bol,

Nerođeni unuci.

I nismo još ništa rekli o tuđincu, o ludi koja je umrla, o strancu koji je pokopan. Ozbiljni čitatelji Trakla naslućivali su pod tim znakom Krista. I nismo još ništa rekli pod kojom se metaforom krije neizgovoreno ja.

No treba li uopće reći: Georg Trakl bio je neprilagođen (svijetu koji je upravo prestajao postojati). Kao đak bio je ponavljač koji je prekinuo gimnaziju u sedmom razredu. Zatim je studirao farmaciju i mučno tražio posao apotekara. Našao ga je u vojnoj službi. Među mnogim Traklovim donatorima koji su mu pomagali preživjeti bio je i Ludwig Wittgenstein. Preminuo je nakon velike bitke kod Grodeka brinući se za ranjenike, ne mogavši podnijeti toliko umiranje, vjerojatno predoziran kokainom.

Ali meni se Georg Trakl čini krikom. Razglas kriku. Kao Munchova slika. Čovjek se i ne vidi. Vidi se krik.

 

Pjesme prevela Truda Stamać