Sva lica okrutne Amarilli

Vokalni ansambl Antiphonus održao je 20. listopada u Muzeju za umjetnost i obrt prvi koncert ciklusa Triade, posvećena madrigalu u svim njegovim oblicima. Voditelj ansambla, Tomislav Fačini, uvijek osobito nastoji koncertima ansambla podariti neku posebnost i učiniti ih snažnim i uzvišenim umjetničkim iskustvom za publiku. Tako je ovoga puta osmislio koncert čija je tematska nit bila pjesma Cruda Amarilli iz Vjernoga pastira (Il Pastor fido) Giana Battiste Guarinija, koja je poslužila kao nadahnuće brojnim skladateljima madrigala tijekom povijesti glazbe. Fačini je među njima odabrao madrigale skladatelja kasne renesanse Benedetta Pallavicina, dvije skladbe Sigismonda d’Indije te jedan madrigal Luce Marenzija. Te već postojeće skladbe nadopunio je Antiphonus, koji i inače njeguje suvremeni repertoar, jednom narudžbom – novim djelom skladatelja Berislava Šipuša, koji je također potražio inspiraciju u Guarinijevim stihovima s kraja 16. stoljeća.

Glasovi najljepših kvaliteta pokazali su iznimne dosege   / Snimio Vedran Benović//

Sve te opjeve lijepe, ali okrutne i divlje Amarilli, zbog koje pjesnik umire šutke, jer je njegove riječi vrijeđaju, uokvirio je i istaknuo nastup jednog od naših ponajboljih mladih udaraljkaša, Filipa Merčepa, u izvedbama dviju skladbi suvremenoga repertoara, meditativne Luminosity za marimbu Tomasza Golinskog te prštavom energijom ispunjene skladbe Tchik Nicolasa Martynciowa na malom bubnju. No možda je najzanimljiviji njegov prinos koncertu bio onaj u izvedbi Crude Amarilli Sigismonda d’Indije za glas i continuo, u kojoj je vokalnu dionicu preuzela Monika Cerovčec, dok ju je Merčep pratio na marimbi. Ta je izvedba bila jedna od najintenzivnijih na koncertu, Monika Cerovčec plijenila je pozornost zvonkim i delikatnim, prelijepim glasom, spojenim s finom interpretacijom i sugestivnošću, dok je eterični i nježni zvuk marimbe pridonio neovosvjetovnom iskustvu što su ga oblikovali umjetnici. I sve ostale izvedbe vokalnog ansambla Antiphonus bile su uistinu izbrušene i profinjene, a pomno odabrani glasovi najljepših kvaliteta pokazali su ponovno izniman senzibilitet za glazbu koju izvode, uz snažno tehničko zaleđe, koje je doista konstanta ansambla. Svaki od pjevača vrstan je solist, a njihove različite boje i kvalitete glasova uvijek se sjedinjuju stvarajući začudno lijepe boje, kao i veliku ujedinjenu energiju i zajedništvo u interpretaciji. Izvedeno na kraju programa, novo djelo Berislava Šipuša poslužilo je kao most između onovjekovne i novovjekovne Amarilli, spajajući u sebi na taj način i dva karakteristična pola skladateljeva izraza.

Trodijelno koncipirana skladba vanjske odsjeke prepušta čistoj poetici i meditaciji, uz melodijsku komponentu koja pokreće djelo te mnoštvo bogatih harmonijskih situacija u kojima autor komunicira s prethodnicima, nadahnutima istim tekstom i temom, a središnji je odsjek skladbe okrenut Amarilli 21. stoljeća, do koje skladatelj pokušava doprijeti obraćajući joj se i povicima, udaranjem o tijelo pjevača, šaptom i kricima; ne samo na talijanskom nago na više različitih jezika. No, odbijen i nečuven od ljubljene i žuđene Amarilli, njegov pjev postupno zamire i odlazi u daljinu, i tako pjesnik/skladatelj ponovno umire šuteći. Kao dodatak i zaključak te poetične večeri, na dug i snažan pljesak publike, Antiphonus je odgovorio izvedbom skladbe Spiegel im Spiegel Arva Pärta, u verziji za glasove, marimbu i zvončiće (Glockenspiel).