Smrt trojice velikana

Veliki je rat 1918–1914. ostavio za sobom dotad neviđenu pustoš u povijesnom, civilizacijskom i kulturološkom pogledu diljem svih zemalja Europe, u svakoj od njih na specifičan način, s polazištima i ishodima koji su se kadšto bitno razlikovali. Tako je i hrvatska povijesna i duhovna zbilja, dakako i književnost, kojom se prvenstveno bavimo, imala svoje specifičnosti u odnosu na bliske europske kulturne i povijesne realnosti.

Franjo Marković

Glede posljedica, najvažnije je upozoriti da je Hrvatska kao zemljopisni i politički pojam – tada popularno zvana Trojednica odnosno Trojedna kraljevina – iz svoga zakonitog srednjoeuropskog i sredozemnoga kulturnog okružja rinuta u dubinu balkanskih gudura, u civilizaciju i kulturu posve drugačijih, često i suprotnosmjernih naslijeđenih običaja i zakona. Iz susjedstva Beča i Budimpešte, doduše nimalo ljubljenih metropola, bila je odalečena u okružje slabo poznatih, prethodno svakako romantiziranih balkanskih metropola: Beograda, Podgorice, Sarajeva i kasnije jednako tlačenog Skopja. Za razliku od većine europskih kultura s kojima je hrvatska bila u doticaju, a koje su doživjele povijesnorazvojne ali ne nužno i zemljopisno dislocirane promjene, kulturna se paradigma obilježena Srednjom Europom i Sredozemljem počela rastakati u zemljopisno udaljenu paradigmu novih, dotad u Hrvatskoj slabo poznatih obilježja. Koja, neka to kažu istraživači povijesti društva i društvenosti. Ta će se obilježja tijekom dvadesetih i tridesetih godina razviti u nove duhovne i duševne smjerove, sve ako djelomice obilježene i blizinom novih, balkanskih potencija. Alegorijski rečeno, hrvatski je prilično razdrman brod zaplovio pučinom silno uzburkana mora dvadesetog stoljeća, u samoubojstvenu pustolovinu. Književnoestetičkoj strani moglo je biti, i bilo je, na korist i to. Ta strana književnoga života naime izvlači koristi i iz najstrahotnijih društvenih prilika.

Za hrvatsku je kulturu u tom smislu neobično važno upozoriti na – rečeno nazivom T. S. Kuhna – „shift of paradigm“. Smjenu paradigme obilježuje navlastito smrt trojice velikana. To su književnik Antun Gustav Matoš (1873–l914), glazbenik Ivan pl. Zajc (1832–1914) te književni teoretik, pjesnik i filozof Franjo Marković (1845–1914). Umrli su dakle u godini izbijanja Velikog rata. Kao da su mračnom novom dobu domahnuli svoje „zbogom zauvijek“. Njihov je odlazak bio upravo sinegdoha velikog prevrata u odnosnim područjima umjetničkog i duhovnog stvaranja. Prije toga, njihova su djela značila uspostavljen red, hijerarhiju i općepriznate vrijednosti. Sad je pak red ustuknuo pred neredom, kosmos pred kaosom, okomita hijerarhija pred horizontalnim niveliranjem, ljepota pred rugobom, a vrijednosti su se kao duhovne, estetičke i moralne konstante stale gubiti iz vida i pamćenja. Novo je povijesno doba započinjalo kao veliki nered, koji se nije smirio do dana današnjega.

Samo ću ukratko nabaciti temeljne odrednice njihovih neprolaznih zasluga za hrvatsku kulturu. Te se odrednice očituju s obzirom na individualne, subjektivne, i opće, objektivne crte. Individualne su crte postale njihov jasan osobni biljeg što ga i danas prepoznajemo kao nezaboravan prinos svakoga od njih, postavši tako trajnim dobrom naše kulture. Primjerice, glede Matoša: Iverje, Umorne priče, Naši ljudi i krajevi, Notturno. Glede Franje Markovića: Dom i svijet, Kohan i Vlasta, Karlo Drački, Opća estetika. Glede Zajca pak: više od tisuću zborskih skladbi i popijevaka, orkestralne skladbe, opera Nikola Šubić Zrinjski. Opće crte tiču se pak epohalne, duhovnopovijesne slike života u kojoj ti velikani, prethodno uronjeni u nju, stvaraju.

A. G. Matoš

Vrhunac književne moderne

Umro 17. ožujka 1914, Matoš među suvremenicima nije bio smjesta prepoznat kao mjera velikoga povijesnog gubitka. Slutili su to tek neki, primjerice mladi Antun Barac, koji je kasnijim svojim raščlambama bio toliko zaslužan za Matoševu svestranu recepciju. 

Naslijedivši jezik izgrađen radom velikih hrvatskih romanopisaca, mladi se bjegunac iz austrougarske vojske njime izražava kao dokraja izgrađenim novoštokavskim standardom, dinamizirajući ga začudnim postupcima njegove razvedene stilematike. Originalna se poraba jezika očituje nizom karakterističnih zahvata na fonetskoj, leksičkoj, frazemskoj, sintaktičkoj i semantičkoj razini, nemotiviranim preskocima zbiljskih odnosa u naizgled logičnim fabularnim tijekovima te osobito čudnim, začudnim, nerijetko fantastičnim pojavama u inače realistički prikazanim svjetovima. Sva su ta obilježja u kritici i znanosti o književnosti uglavnom ustanovljena te danas slove za standardne elemente opisa Matoševe proze.

Bio je međutim, s druge, kulturološke strane, esejist i kritičar koji se obilno služio novonastupajućim medijima, tj. časopisima i listovima, nerijetko stranačke obojenosti. Sa strukturnim obilježjima većine njih on je stopio i mnoge od svojih ponajboljih stranica. Time je smjelo zakoračio na područje kojim su prevladavala zbivanja svakodnevnog života, bilo u življenoj zbilji bilo u idejnoj sferi, pa je najpogodnija označnica za takvu njegovu semantičku i pragmatičku usmjerenost prezentizam, naziv što ga je sam bio stvorio potkraj života. Svojim je feljtonima i esejima priskrbio izdašnu građu za oblikovanje hrvatske teorije uporabnih oblika. A oni su potjecali mahom iz afektivnog središta piščeve osobnosti. Bio je Matoš dokraja osoban analitičar i prosuditelj, čime je stekao mnogih omraza među suvremenicima; rijetko i kojeg zakletog sljedbenika. Danas, nakon čitava proteklog stoljeća, Matoša hrvatska javnost drži ako i ne baš rodonačelnikom, a ono najplodotvornijim stvarateljem hrvatskih uporabnih oblika.

Ivan pl. Zajc

Mnogim je svojim obilježjima Matoš bio blizak tadašnjim francuskim idealističkim realistima domoljubnih nagnuća (primjerice Alphonse Daudet, Maurice Barrès, Francis Jammes), no i dekadentnim obilježjima srednjoeuropske književne moderne. Definirana isprva kao srednjoeuropski „neonaturalizam“ (usp. Hermann Bahr), moderna je uključivala i francusku školu parnasa, dekadencije i simbolizma, Nietzscheovu filozofiju vječnog kruženja, likovni ornamentizam bečkog, münchenskog i berlinskog kruga, dosljedno sveobuhvatni esteticizam europske secesije, s njezinim inačicama modern style, stile floreale, art nouveau i sl.

Riječki maestro 

Matoš nije jedini pisac takva novog stila, koji se još čvršće ustalio u nazorima tadašnjih mladih hrvatskih pisaca okupljenih oko novoutemeljenog Društva hrvatskih književnika i središnjega njegova glasila, časopisa Savremenik. No Matoš je, navlastito svojim pjesmama, sublimirao sva nastojanja moderne u jedinstvenoj estetičkoj realizaciji, koja je, povijesno dovršivši jezične i duhovne procese 19. stoljeća, stavila točku na i jedne produhovljene i ljepotno ocvale književne epohe. Matoševom smrću nastupili su njezini mnogosmjerni destruktori.

Ivan pl. Zajc predstavlja Matošu suprotan stožer u smislu opće kulturne semioze. Za razliku od stvaratelja u jeziku – koji je, recimo to s Wilhelmom von Humboldtom, „prava domovina“, pa zato i jest istobitan s književnim oblikovanjem – glazba i glazbeni život, potpomognut kazališnim i izvedbenim djelatnostima, nose sva obilježja međunarodne komunikacije. I glazba i tišina, sa svim svojim međustupnjevima, beskrajno su složen preplet znakova općega kulturnog međuprožimanja. Na tom se području poviješću i osobnom sudbinom zatekao Zajc, drugi veliki hrvatski skladatelj 19. stoljeća nakon Vatroslava Lisinskog.

Rođen 1832. u Rijeci, studirajući kompoziciju u Milanu, povezan dakle s talijanskom orkestralnom i vokalnom kulturom, potom boraveći kao glazbenik u rodnoj Rijeci, pozvan u Beč gdje sklada 7 opereta te na preporuku rodom Splićanina Franza von Suppéa dirigira po pučkim kazalištima, družeći se s kasnijim hrvatskim književnim veličinama – osobno i umjetnički dakle oblikovan kao tipičan proizvod srednjoeuropskog i sredozemnoga kulturnog okružja, ali i vezan uz domovinske korijene – Ivan pl. Zajc 1870. nastanjuje se zauvijek u Zagrebu, u današnjoj Visokoj ulici 16 te, izvanredno nadaren i profesionalno školovan glazbenik, djeluje na školi Hrvatskoga glazbenog zavoda kao nastavnik svih predmeta, kao dirigent u novoutemeljenoj Zagrebačkoj operi i, posebno važno, kao skladatelj silne plodnosti i neporeciva ugleda. Skladao je više od 1.200 vokalnih i instrumentalnih kompozicija, više od dvadeset glazbenoscenskih djela, među kojima se osobito ističu svojedobno u Beču neobično popularna opereta Mannschaft am Bord (Posado, na brod) te opere iz hrvatske povijesti Mislav, Ban Leget, Zlatka i, do dana današnjeg uzorno skladana, slavna opera Nikola Šubić Zrinjski.   

Zajčevo je doba u glazbenom životu Hrvatske bilo razdoblje koliko povećana profesionalizma u izvedbenom pogledu, toliko i širenja glazbenih djelatnosti u sve slojeve pučanstva. Kao glazbeni pedagog riječki je maestro osposobio čitave naraštaje glazbenih djelatnika, ponajprije u Zagrebu. Kao usavršitelj hrvatske opere stila bel canto suoblikovao je razvoj hrvatske opere u kreativnom i izvedbenom pogledu. Kao silno plodan skladatelj malih oblika omogućio je da se glazbenom umjetnošću, bilo instrumentalno bilo pjevom, bavi novonastajuće građanstvo u svim važnijim hrvatskim gradovima, od Dubrovnika i Osijeka do Varaždina, Rijeke, Zadra, Splita. Osobito su njegove zborske skladbe poticale osnutak muških i mješovitih zborova, koji su mogli reprezentirati izvaninstitucionalne društvene snage: vatrogasna, đačka i obrtnička društva, crkvene kongregacije. Tako je glazba europskog romantizma stala kroza sve pore prodirati u hrvatsko građanstvo. Komorno se muziciralo u ono nešto malo kućnih salona, po školama, u crkvama, na Zagrebačkom sveučilištu. Prvi svjetski rat Hrvatska je dočekala kao glazbeno, uopće kulturno usmjerena sredina, iz koje su i mogle potjecati pjevačke veličine formata Milke Trnine, Milene Šugh-Štefanac ili Maje Pečić-Strozzi. 

Vjera u duševni i moralni sklad

Treći od spomenutih velikana, Križevčanin Franjo pl. Marković, pjesnik, filozof, teoretik književnosti i umjetnosti, bio je jedan od najuglednijih hrvatskih javnih djelatnika koncem 19. i početkom 20. stoljeća: tajnik Matice hrvatske, prvi rektor novoutemeljenog Zagrebačkog sveučilišta i njegov dugogodišnji profesor, potpredsjednik Akademije. Zasnovao je znanstveni program studija filozofije – sastojao se od ontologije, spoznajne teorije i logike, etike i estetike – koji se uz prilagodbene izmjene održao do u najnovije doba. Pjesnik izgrađenog dramskog stiha (jampskog jedanaesterca), pročuo se spjevovima Dom i svijet i Kohan i Vlasta te je nakon Šenoe slovio za najznamenitijega hrvatskog pjesnika. Hoteći zasnovati hrvatsku povijesnu dramu, zamislio je tetralogiju, od koje je ostvario svojedobno znamenitu tragediju Karlo Drački i, potom, Benko Bot. Pjesnički mu opus kruni oveća „velebitska“ pjesma Vrzino kolo i vjerojatno najznamenitija hrvatska pjesma svih vremena, davorija U boj, u boj, mač iz toka, braćo, koju je Zajc skladao u Beču 1862, da bi je poslije uklopio kao završnu apoteozu rečene slavne opere. Marković je bio plodan filozofski pisac, uputivši među prvima u svom rektorskom govoru na hrvatske filozofe „onkraj Velebita“, izradivši studije o Rudjeru Boškoviću, Gundulićevu Osmanu i Dubravki, o Mirku Bogoviću i Dimitriji Demeteru, napisavši mnoštvo književnokritičkih studija, primjerice o baladi i romanci, o etičkom sadržaju naših narodnih pjesama, i mnoge druge. Najznamenitije mu je znanstveno djelo Razvoj i sustav općene estetike iz 1902. Znanstvenim je raspravama uspostavio navlastito hrvatsku filozofsku terminologiju i nazivlje tada vladajuće formalističke, Herbartove i Zimmermannove estetike. Mnogi su od njegovih naziva i danas u uporabi.

Matoš je preminuo neposredno uoči Velikoga rata, Marković i Zajc usred već razbuktalih nerazrješivih i narazriješenih casuum belli: Marković 15. rujna u svojoj kući na Griču, na malom skladnom trgu koji i danas nosi njegovo ime, a Zajc 16. prosinca. Trojica velikana bila su za života udaljena tek nekoliko stotina metara ravne crte. (Matoš je umro „prije rata“, 17. ožujka, u Vinogradskoj.)

Nepregledno velik opus svakoga od njih još ni do dana današnjega, nakon stotinu godina, nije sređen ni dokraja proučen. A svaki je na svom području značio završnu kodu ne samo davne belle époque nego i čitave jedne tradicije. Ta se predaja može najjednostavnije sažeti: vjera u umjetnost kao višu sferu ljudskoga duha, vjera u božansku narav svijeta, vjera u duševni i moralni sklad, rečeno Markovićevom omiljenom estetičkom formulom. Analogna je tomu i misao o skladnoglasju iliti harmoniji u Zajčevu djelu, ili misao o ljepoti domovinskog krajolika u brojnim Matoševim spisima.

Tri nemani europskih totalitarizama

No usklađeni protok zbivanja građanskoga svijeta iz 19. stoljeća bio je naglo prekinut zapetljajima na Balkanu između 1912. i 1914, i svijet se survao u ponor besmisla i ništavila. Taj su ponor, a zadah se zloduha iz njega već počeo obilno dizati i širiti, nakon Rata uznastojale prekriti tri strahotne nemani europskih totalitarizama: fašizam, koji je trajao dvadesetak godina, nacizam, koji je vladao dvanaest godina, i dugovječni starac, stogodišnji komunizam, na kojem se, crvenom Djedu Mrazu, ledeni brci i sijede kose, praćeni nihilističkim porukama, i danas cinično smiješe svojim unesrećenicima.

Trojica preminulih veleduhova kao da nisu htjela doživjeti takvo rasuće platonističkog sklada istine, dobrote i ljepote. Njihov je tihi odlazak koincidentan s onom mladenačkom Krležinom bukačkom šakom koja je, snažno prosvjedujući, udarila po glasoviru koji je sve do prije nekoliko godina stajao u prostorima Društva hrvatskih književnika: plemeniti crni Bösendorfer.

Matoševu secesionističku nježnost, Zajčevu plemenitu raspjevanost i Markovićevu platonističku misaonost raspršile su misli rugobnog razora: ekspresionizam, nadrealizam, futurizam, dada, materijalistički ready made, i slične atrape pomućene ljudskosti. Gledamo ih svakodnevno i danas. Montaža ružnih atrakcija, pogubnih po ljudski duh, i um božanski.