Slikarstvo koje živi i diše

Slovenski umjetnik Ivo Prančič pripada među one – u današnje vrijeme nedvojbeno sve malobrojnije – slikare čije slikarstvo istinski i neposredno izvire iz emotivnih, intelektualnih, pa čak i fizičkih stanja odnosno napora što ih doživljavaju i proživljavaju tijekom stvaralačkoga procesa. Posve svjestan opasnosti otkliznuća u jeftinu patetiku, za takve slikare ipak sam uvijek i iznova sklon ustvrditi kako ne slikaju da bi živjeli, nego žive da bi slikali. Bilo kako bilo, glagol „stvarati“ u Prančičevu slučaju nipošto, kako to inače nerijetko biva, nije tek neka rutinska i pomalo isprazna pomoćna fraza, već doista na najprecizniji mogući način te u punom značenju riječi odražava i opisuje tijek njegova rada na svakoj pojedinoj slici. Takve i slične misli na Prančičevim izložbama naprosto nam je nemoguće izbjeći, a ova što trenutno traje u Muzeju za umjetnost i obrt u tom smislu nije nikakva iznimka.

Snimio Mirko Cvjetko

Prančič je zagrebačkoj likovnoj publici relativno dobro poznat, ponajprije zahvaljujući samostalnim izložbama održanim tijekom posljednjega desetljeća prošloga stoljeća u danas, nažalost, već odavno ugasloj galeriji Arterija. Na svakoj od tih izložbi on se iznova iskazivao kao slikar suverena rukopisa te jasno artikuliranih vizija, a najnoviji istup u Muzeju za umjetnost i obrt označava njegov izlagački povratak Zagrebu nakon punih petnaest godina, što ga zasigurno čini još zanimljivijim.

Prančičev umjetnički razvoj bio je na određeni način samosvojan, ali istodobno i logičan. Likovno sazrijevajući u vrijeme dok je slikarstvo upravo uspjelo „preživjeti“ prvo od velikih iskušenja postavljenih mu od strane različitih inačica konceptualne umjetnosti i novih medija, Prančič kao da će se za njega i sudbinski vezati. U taj proces revitalizacije slikarstva s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošloga stoljeća on se, međutim, neće uključiti posredovanjem nijednoga od dva u to doba glavna i zapravo posve suprotna slikarska diskursa. Ovdje, dakako, mislim na hedonizam i raspojasanost nove slike s jedne te problematsko samopropitivanje primarnog odnosno analitičkog slikarstva s druge strane. Zadržavši punu svijest o referentnosti nekih prije uspostavljenih slikarskih izričaja poput lirske apstrakcije, akcijskog slikarstva, apstraktnog ekspresionizma ili tašizma, Prančič zacrtava i slijedi vlastiti put: umjesto novoslikarskoga hedonizma odabire slikarsko bivstvovanje, a slikarskoj problematici – za razliku od primarnih i analitičkih slikara – pristupa nipošto ne odustajući od pomalo romantična, ali umjetnički još itekako relevantna stajališta o nužnosti utiskivanja autorove osobnosti u djelo.

Što nam, dakle, nudi Prančičeva izložba u Muzeju za umjetnost i obrt? Najprije bih izdvojio činjenicu koju sam odmah zapazio. Možda je posve irelevantna, ali za Prančičevu umjetnost ipak mi se učinila indikativnom. Cjelokupna izložba objedinjena je naslovom Black Garden, a isti natpis pronaći ćemo urednim rukopisom ispisan i na jednoj od slika. No ta slika neće biti tako naslovljena; poput svih ostalih i ona je bez naziva. Za Prančiča sve što se zatekne u polju slike može i mora biti uključeno u njezinu likovnost; tradicionalna verbalna semantika ovdje će biti posve relativizirana. Na jednoj drugoj, znatno manjoj slici, isti natpis bit će pak okrenut naopako te ispisan izrazito neurednim rukopisom, uspostavljajući tako svojevrsnu diskretno naznačenu linijsko-crtačku dionicu u inače uglavnom mrljastom kompozicijskom ustroju. Također, promatra li se pažljivije, na površinama mnogih slika moguće je zapaziti – uspravne ili okrenute naopako – sićušno ispisane (naslikane) engleske riječi poput whatever, anywhere, somewhere, everything, whereabouts... One, uz to što su vizualno posve ugrađene u tvarnost slike, označavaju i nešto neodređeno, sveobuhvatno ili univerzalno. A Prančičeva slikarska poetika nedvojbeno posjeduje stanovite kozmičke asocijacije, pri čemu mikrokozmos i makrokozmos (svemir) postaju, zapravo, ono što doista i jesu: dva pola jedne te iste stvarnosti. Sve to, dakako, doživljavamo posredovanjem autorovih slikarskih postupaka koji su nadasve raznoliki i na trenutke doista začudno inventivni. Slikar se služi četkama, krpama i vlastitim rukama, nižući pritom slojeve koje stalno poništava i iznova reafirmira.

Iz ciklusa Black Garden

Brisanje, razmazivanje, kapanje i curenje na kraju će rezultirati apsolutnom afirmacijom slike, odnosno slikarskoga čina. I doista, za Prančičeve slike bez oklijevanja možemo reći kako neprestano žive i dišu, ne samo tijekom procesa njihova nastajanja – ovo je moguće vidjeti na dokumentarnom filmu što se projicira u sklopu izložbe – već i poslije, kada su posve dovršene. A u kojem točno trenutku valja neku sliku proglasiti dovršenom te odustati o daljega rada na njoj svakako je jedno od zanimljivijih i, čini mi se, u znatnoj mjeri zanemarenih, filozofskih odnosno psiholoških pitanja vezanih uz slikarstvo. Prančič to nedvojbeno osjeća, pa uložena stvaralačka energija u njegovim slikama ostaje živjeti poput kakva dojmljiva i sveprisutna odjeka.

Logos se isprepleće s kreativnim kaosom, u organičke strukture mjestimice zadiru kružni, elipsasti i ljevkasti geometrijski oblici ili pak riječi, racionalnost koegzistira s intuicijom, mrlje s linijama, a slučaj s namjerom. Pa ipak, kao nekim čudom, kompozicije te unutrašnja logika Prančičevih slika djeluju nam prirodno, zaokruženo i posve dovršeno.

I na kraju jedno, možda također nebitno, zapažanje. Izlagački prostor u Muzeju za umjetnost i obrt podijeljen je u dva dijela. U jednome su izložene slike nastale ove godine, dok drugi – u njega se zapravo ulazi prvoga – zapremaju radovi iz razdoblja od 2011. do 2013, uz jednu iznimku. U taj prvi prostor „zalutala“ je jedna slika iz 2014. i izrazito je malih dimenzija. Vjerojatno je to najmanja slika na izložbi, a zapazio sam je zahvaljujući njezinim minimalističkim karakteristikama. Sadrži tek frontalno prikazan bijeli krug na bijeloj podlozi te sivi krug ili spiralu u perspektivi. To su oni isti oblici što ih u različitim varijacijama zapažamo na većini izloženih Prančičevih slika nastalih u nekoliko prethodnih godina, kao i mjestimice u onima iz ove godine. Radi li se ovdje o diskretnoj naznaci pročišćenja, sažimanja i suzdržanosti do koje je moralo doći uoči ovogodišnje nove stvaralačke eksplozije koja će u umjetnikov vizualni jezik uvesti i riječi? Svojevrsna nulta točka kao zalog nove kreativnosti? U svakom slučaju, Prančič nam je opet dokazao kako opravdano pripada među one rasne slikare koji, kako to autor predgovora Miroslav Gašparović piše „nisu nikada in ali su još manje out“. Njegovo slikarstvo posjeduje, dakle, karakteristike onoga što uobičavamo nazivati klasikom.