Sjena Prvoga svjetskog rata nad Hrvatskom danas

Sto je godina prošlo od početka Prvoga svjetskog rata. Održavaju se razni skupovi, objavljuju publikacije o tom strašnom događaju i raspravlja se o krivcima za izbijanje rata. Versajski mirovni ugovor proglasio je Njemačku i saveznike krivcima za rat, ali danas je jasno da su krivci za rat sve velike sile, od kojih su jedne u prethodnome razdoblju razgrabile kolonije, a druge su ostale bez njih pa su tražile novu podjelu svijeta. To se moglo postići samo ratom. No danas se otkriva i krivnja Srbije u izazivanju rata. Knjiga Christophera Clarka Mjesečari (2012) razotkrila je da je ideja o velikoj Srbiji ugrožavala svjetski mir uz tvrdnju da je atentatora Gavrila Principa podupirala srpska tajna organizacija Crna ruka. Knjiga je izazvala veliku uzbunu u srpskoj javnosti, a sama pomisao da bi Srbija mogla snositi krivnju za rat shvaćena je kao zavjera protiv nje. Odakle ta uzbuna? Otkrivanje krivnje Srbije za rat opasno razgolićuje svijetu smisao ideje o velikoj Srbiji u dugom trajanju i ruši teoriju o srpskoj ugroženosti, nevinosti i patnji („srbobranština“) te razotkriva perfidno prebacivanje krivnje u dugome trajanju do danas na druge – posebno na „genocidne“ Hrvate – koji su postali „žrtveni jarci“ za prikrivanje srpskih osvajačkih planova i zločina proizašlih iz njih.

Uhićenje Gavrila Principa nakon atentata u Sarajevu

Izvor srpske krivnje za rat valja uz ostalo tražiti u okvirima međunarodne situacije onoga vremena kada je Srbija – država u ekspanziji – uz mnoge međusobne sporove (posebno austrougarska okupacija BiH 1878) politički i gospodarski bila ovisna o Austro-Ugarskoj. Ubojstvo Aleksandra Obrenovića 1903. i dolazak Karađorđevića znači konačan prekid proaustrougarske politike i okretanje Srbije prema Francuskoj i Rusiji. Ubojstvo iz 1903, koje je djelo tajne organizacije Crna ruka te promjenu dinastije i srpske orijentacije lako je povezati s atentatom 1914. u režiji sljednice Crne ruke – organizacije Ujedinjenje ili smrt. Obje spomenute organizacije, uz makabrističku simboliku (zastava s mrtvačkom glavom i prekriženim kostima) tražile su da se ujedine srpske pokrajine Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Stara Srbija, Makedonija, Hrvatska, Slavonija, Vojvodina i Primorje. Priprema Srbije za rat očigledna je. Krivnju Srbije za izbijanje rata, čime se sada bave znanstvenici, sto godina prije njih u tijeku rata razotkrio je Ivo Pilar u djelu Die südslawishe Frage, objavljenu u Beču 1918. Pilar smatra da je militantna bizantinska misao o crkvi i državi izazvala rat i dala svoje obilježje i opremu. Pilar ne umanjuje krivnju Engleske, ali ona se samo rado pridružila i povukla je Francusku. Poticaj je došao s Istoka (ovdje se podrazumijevaju i ruske pretenzije), koji bijaše mnogo više zainteresiran za ishod rata, a Srbiju je uz ostalo vodila misao o širenju Pećke patrijaršije.

Krivnja za rat

Pilar kao dokaze srpske pripreme za rat s Austrijom, koji postaje nacionalna dogma, navodi prijeratne srpske autore koji su uz klasične krivotvorine utemeljene na Karadžićevoj krilatici „Srbi svi i svuda“ istaknuli potrebu rata (Miroslav Spalajković, Jovan Cvijić). Uz pisce navodi izjave iz tiska i govore u beogradskoj Skupštini. Pilar ističe da se sa srpske strane problem Bosne morao riješiti silom. Konačno Pilar zloguko nagovješćuje da će nekoliko godina poslije rata stvar započeti iznova, ali oblik će se promijeniti i prilagoditi novonastalim okolnostima. Ispravnost Pilarovih razmišljanja potvrđuju kasnija zbivanja, ali i autori, poput Lászla Hadrovicsa. koji su poslije njega analizirali Srpsku pravoslavnu crkvu, već u doba Osmanlija povezanu s državom kao dio osmanskoga sustava. Prema Hadrovicsu Pravoslavna je crkva, dobivši potkraj 17. stoljeća crkvenu jurisdikciju u Habsburškoj Monarhiji i naslijedivši na tom području Pećku patrijaršiju, lako mogla razvijati ideju o srpstvu svih zemalja gdje postoje srpski manastiri. SPC aktivno je poticala balkanske ratove na početku 20. stoljeća iskazujući militantnu povezanost s državom i njezinim ekspanzionizmom prema istoku, jugu i zapadu. Godine 1913. u Vesniku Srpske Crkve piše:

„Ne uznemirujte se duše palih heroja – govori Bog: eto, poslaću anđela da grančicom mira sa vašom osvećenom krvlju poškropi još jednom nepobedivu zastavu vašeg naroda, koja se veličanstveno pronese od Jadrana do Jedrena, od Vidina do Lerina; ona se ima još pronositi kroz Herceg-Bosnu, Dalmaciju i Istru, Banat, Bačku i Srem, Hrvatsku i Slavoniju.“

Tadašnje militantne aktivnosti SPC povezane s državom, jednake programu Crne ruke, iskazuju se do naših dana. Ta je činjenica valjan test koji potvrđuje zloguku Pilarovu prognozu da će poslije rata sve početi iznova.

U Hrvatskoj se kao glavni začetnik velikosrpske ideje uzima politički program Načertanije Ilije Garašanina iz 1844. No za shvaćanje te ideje važna je analiza uloge srpskih mitova koji su od 19. stoljeća veličali vlastitu skupinu kao bezgrešnu i patničku („srbobranština“). Pritom su se uvijek skrivali genocidni planovi stvaranja velike Srbije, koji su konačno prokazali Srbiju kao jednoga od krivaca za izbijanje Svjetskoga rata. Važnu je ulogu imao mit o preobraćenjima, kojemu je Cvijić, jedan od poticatelja rata, nastojao dati znanstveni legitimitet na kojem se temelji opravdanost osvajanja teritorija na kojem žive prevjereni Srbi. Osobito je bilo važno prihvaćanje kosovskoga mita, koji je u 19. stoljeću postao srpski državotvorni mit i „odabrana trauma“. Mit je poticao na obračune s drugima radi osvete za Kosovo uz obećanje „nebeskoga carstva“ (Ljubinka Trgovčević). Mit je utjecao na zaslijepljenost, socijalnu zarazu i automatsko nesvjesno razmišljanje te na traženje žrtvenih jaraca u vanjskoj skupini.

Historia lux veritatis

Sociolog Frank Furedi (2014) ustvrdio je da je Prvi svjetski rat polazište niza međusobno povezanih kriza i da je sukcesivno oblikovao 20. stoljeće. Dakako, Hrvatska nije mogla izbjeći tu povezanost koja ima internacionalne i unutrašnje sastavnice. Velike sile, posebno Engleska i Francuska, neprekidno su podupirale Jugoslaviju, a za vrijeme Domovinskoga rata otvoreno su bile protiv stvaranja neovisne Hrvatske. Hrvatsku su iznutra nagrizali velikosrpsko koloniziranje od 1918, ustaški odgovor na to koloniziranje i komunistički totalitarizam proizašao iz svjetskih procesa kojih je izvor, između ostaloga, i Prvi svjetski rat. To razdoblje karakterizira nekažnjeno ubijanje Hrvata, osobito inteligencije (aristocid).

Povijest bi mogla biti svjetlo istine, ali samo ako ne bi bila opterećena krivotvorinama. Njih pak ima u izobilju u hrvatskoj povijesti od 1918. do danas. Vrijeme od 1918. do 1990. treba promatrati kao jedinstveno razdoblje. Na početku dvadesetoga stoljeća politika „novoga kursa“ i hrvatsko-srpska koalicija doživjele su slom, a nastojanjem Svetozara Pribičevića pogled se usmjeravao prema Srbiji. Jugoslavenska ideja sve se više prihvaćala u Hrvatskoj te je konačno 1918. Hrvatska prepuštena srpskoj dominaciji, neprekinutoj sve vrijeme trajanja dviju Jugoslavija. U jugoslavenskoj komunističkoj historiografiji stvorena je kronologija koja 1941. uzima kao važan povijesni usjek što je u službi prikrivanja pravih dugotrajnih uzroka destruktivnih ponašanja u Drugom svjetskom ratu. Povijesna je istina da se Hrvatska izgubivši autonomnost u Kraljevini SHS pod srpskom hegemonijom našla na mučilištu. Zločini su započeli 1916. u Odesi, kada su ubijeni hrvatski zarobljenici što se nisu htjeli uključiti u Srpsku dobrovoljačku diviziju. Cijela crta vremena od 1918. do 1941. zasićena je podacima o ubijanju i progonu Hrvata. Vrhunac velikosrpskih zločina ubojstvo je Stjepana Radića u Skupštini 1928. Hrvatski je odgovor bio slab. Tek 1930. osnovana je ilegalna organizacija Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret, a 1932. izbio je Velebitski ustanak Hrvata. Kralj Aleksandar ubijen je 1934. Godine 1937. zbog straha od jačanja katoličanstva odbijen je Konkordat s Vatikanom i osnovan Srpski kulturni klub, čija je parola bila „Gdje je Srba – tu je Srbija“. U tom slijedu valja napomenuti da je 1938. u Jugoslaviji bilo 500.000 četnika, a 1940. u jugoslavenskoj vojsci ustrojena je četnička komanda i šest četničkih bataljuna. Između dvaju ratova Hrvate su razni srpski autori omalovažavali i stvarani su planovi o velikoj Srbiji, što je kulminiralo Moljevićevim programom iz 1941. o homogenoj Srbiji i srpskoj dominaciji na Balkanu. Uoči rata stiglo se do faze etničkoga darvinizma pa je u borbi za goli narodni opstanak i hrvatski odgovor, posebno u ratnim uvjetima, morao biti destruktivan. Rat je psihopatološka aktivnost ljudskih bića te je utjecao, posebno na području bivše Jugoslavije, na nastavak transgeneracijskih prijenosa negativnih emocija i na održavanje psihopatološkoga transkulturalnog nasljeđa.

Psihijatar Eduard Klain zapaža arhajsku destruktivnost u akcijama ekstremnih skupina četnika i ustaša. Francuski povjesničar Dominique Venner o položaju Hrvata ovako razmišlja: „Hrvati su znali što ih čeka sa srpskim autokratom, srpskom vojskom, policijom i sudstvom. Vođe su bili ili mrtvi ili uhićeni, a zatvori i logori spremni da ih prihvate – preostalo im je u tišini razmišljati o Pravu, Pravdi i o velikim načelima dragim demokracijama. Ako se nisu željeli podložiti, preostalo im je još samo nasilje.“ Ustaški pokret koji će počiniti nepobitne zločine nastao je kao reakcija na velikosrpsko ugnjetavanje. No u komunističkoj i srpskoj historiografiji „Endehazija“ umjesto posljedice pretvorena je u uzrok.

Stvorena je priča o genocidnosti Hrvata, pri čemu su nastali sramotni falsifikati (700.000 i više ubijenih u Jasenovcu). S druge strane prešućivalo se da su u Nedićevoj Srbiji doneseni rasistički zakoni te da je „riješeno“ židovsko pitanje. U beogradskim logorima ubijeno je oko 80.000 ljudi, kako piše povjesničarka Branka Prpa. Kvislinški aparat, koji je podupirala SPC ne osuđujući zločine, isticao je značenje svetosavlja u novom europskom poretku, o čemu je pisala Olivera Milosavljević. Crta vremena od 1941. do 1945. nedostatna je i stoga krivotvorena ako na njoj uz zločine NDH nema i onih počinjenih u kvislinškoj Srbiji te četničkih zločina u Hrvatskoj i Bosni.

SANU i velikosrpska ideja

Velikosrpski planovi oživjeli su osamdesetih godina 20. stoljeća. Memorandum SANU-a (1986), koji ima korijene u velikosrpskim planovima iz 19. stoljeća, sukrivcima za Prvi svjetski rat, tražio je izmjene granica te je isticao ugroženost srpskoga naroda. Tada je u Srbiji nastala silna produkcija literarnih i historiografskih djela koja su, oživivši stare mitološke matrice (mit o Kosovu i dr.) kao odabrane nacionalne traume, optuživala i sotonizirala Hrvate kao ustaški genocidan narod. Usto se optuživalo i Katoličku crkvu u Hrvata i Vatikan. Dakako, optuživani su i drugi – posebno bosanski muslimani i Albanci. Veliku ulogu u poticanju velikosrpske nacionalističke euforije imala je Srpska pravoslavna crkva (prijenos mošti Sv. Lazara po srpskim zemljama, obnova mita o 700.000 ubijenih i Jasenovcu…). Tobožnji povratak ustaša, uz silne laži i krivotvorenje povijesti, iznosio se kao argument za obranu ugrožena srpstva te su tako mase instrumentalizirane. „Argument“ o srpskoj ugroženosti i nevinosti te ishodišnoj krivnji žrtvenih jaraca Hrvata konačno je u svijetu ipak razotkriven, napose nakon razaranja Vukovara i Dubrovnika te zločina u Srebrenici, koji je Međunarodni sud pravde 2007. definirao kao genocid. Zauzevši Srebrenicu general Ratko Mladić uskliknuo je da je konačno osvećena srpska patnja, a vladika Vasilije Kačavenda na dan pokolja Bošnjaka u Potočarima 13. srpnja 1995. izjavio je da su Srebrenicu „naši“ Obilići oslobodili od nekrsta. Evo opet tragičnog kosovskoga mita.

Srpska interpretacija Domovinskoga rata posebno je zanimljiva. Stvara se slika o tome da se ništa posebno nije dogodilo prije Oluje, u kojoj je „zločinački pothvat“ potaknuo izgon Srba, što je najveći egzodus nakon Drugoga svjetskog rata. No podsjetimo se masovnoga egzodusa Hrvata i drugih ne-Srba te ubijanja u Ćelijama, Voćinu, Škabrnji… 1991. te granatiranja hrvatskih gradova i tragedije srušenoga Vukovara. Na Ovčari je ubijeno 266 ljudi. Prethodno „preventivno“ ubijanje i izgon Hrvata – ustaša – koji su usto bratoubojice i robovski narod inferioran Srbima (iz srpske retorike stare više od sto godina) ne računa se kao zločin. Ta logika očigledno proizlazi iz destruktivnih projekcija paranoidnoga sadržaja koje potiču na obranu vlastite grupe, čijim članovima prijeti obično izmišljena opasnost da će ih članovi vanjske grupe mučiti, uništiti i kanibalistički masakrirati.

Nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima u Haagu pojavilo se perfidno mišljenje, pa i u Hrvatskoj, da su generali morali biti osuđeni da bi se ostvarilo pomirenje između Srba i Hrvata. Dakle oni su morali biti žrtvovani da bi se zapravo izjednačio agresor i žrtva i podijelila krivnja. Drugo još perfidnije mišljenje jest ono da bi osuda generala omogućila Hrvatima da ostvare katarzu (Savo Štrbac). O srpskoj katarzi ni riječi!

Potreba samospoznaje

Sjena Prvoga svjetskog rata nadvija se i danas nad Hrvatskom. Od 1918. Hrvatsku je velikosrpski hegemonizam dugotrajno „kultivirao“ i kolonizirao je hrvatsko nacionalno biće, što se iskazivalo u koloniziranju hrvatskoga jezika i nastojanju da se prekine hrvatski kulturni kontinuitet. Danas, u vrijeme globalizma, liberalizma i neokolonijalizma, novi gospodari svijeta i njihovi vazali u Hrvatskoj nanovo pune hrvatski plebs slamom (Finkielkrautov termin) koristeći se talogom koji su u svijesti ljudi ostavili velikosrpski hegemonizam te ustaški i komunistički totalitarizam u kojem je velikosrpstvo preživjelo. Taj je talog raščinio hrvatski identitet, koji ima svoju dugotrajnost, ali je zbog raznolikoga povijesnog razvoja pojedinih krajeva i, posebno, procesa u 20. stoljeću, sklon fluidnosti. Procesi koji proizlaze iz Prvoga, ali i Drugoga svjetskog rata (koji je samo nastavak neriješenih problema u Prvom) utjecali su na distorziju hrvatske nacionalne svijesti i na zamagljivanje vizije budućnosti.

S druge strane ideja o velikoj Srbiji koja je razotkrivena kao jedan od krivaca za Prvi svjetski rat još živi. Ona je samo privremeno poražena u Oluji, ali čini se da je poraženi na drugi način ipak izvojevao pobjedu. Hrvatski političari ne traže odlučno rješavanje spornih pitanja sa Srbijom (granice, podaci o nestalima, povratak imovine, definiranje povijesne istine...), a čak su namjeravali bez volje naroda povući tužbu protiv Srbije zbog agresije. Oni ne reagiraju na velikosrpsku obnovu, u kojoj SPC održava svoju ulogu, već bez ikakvih uvjeta srljaju prema „regionu“ (što je svakako poželjno kada se srede računi). Dakako uz shvaćanje održavanja velikosrpske ideje treba obratiti pažnju na interese velikih sila, koje su tijekom 20. stoljeća bile nesklone Hrvatskoj. Ti se interesi starih korijena još isprepleću na području „zapadnoga Balkana“.

Napuštanje nacionalnog vokabulara

Ozdravljenje raščinjenoga hrvatskog identiteta i nacionalne svijesti zahtijeva duboku samospoznaju. No ona je bolna i za nju je potrebna velika hrabrost. Veliki je zadatak školskoga sustava, posebno nastave povijesti, da u mladih potakne samospoznaju, ali to se uporno izbjegava. Neki hrvatski udžbenici povijesti napuštaju nacionalni pojmovnik, a diktatom Europe usmjeravaju se (tobože radi izbjegavanja govora mržnje) prema neutralnom „uravnoteženom“ pojmovniku, što se očituje u napuštanju antijugoslavenskih poruka. Umjesto velikosrpske hegemonije uvode se izrazi centralistička, unitaristička politika ili prevlast srpskih političkih i vojnih krugova. Upravo taj neutralni pojmovnik, uz izbjegavanje pojmova poput velikosrpska agresija, Domovinski rat, okupacija, oslobođenje, agresor, branitelj (Documenta), konačno smjera k poništavanju istine i brisanju nacionalne memorije. Zapravo žrtva se pretvara u agresora, a hrvatska politika prihvaća staru ulogu žrtvenih jaraca namijenjenu Hrvatima. Bez povijesne istine samospoznaja je nemoguća. U bolnoj samospoznaji valja se suočiti s grijesima vlastita naroda (Srbija to ne želi). Bez toga nema pomirenja. Vođe Srba u Hrvatskoj ne priznaju srpsku krivnju iako ih „druga“ Srbija na to potiče. Ta „druga“ Srbija, premda slaba u velikosrpskoj sredini, i njezini uzorni predstavnici, među kojima ima pravoslavnih teologa, danas nam svima pokazuju put prema samospoznaji. Tek će ona omogućiti katarzu Srbima, Hrvatima i ostalim narodima. Poricanje stvarnosti prema psihoanalitičarima uzrokuje njezino ponavljanje, pa se zabrinuto moramo prisjetiti Pilarove zloguke prognoze iz vremena Prvoga svjetskog rata: „Sve će početi iznova.“