Sintaksa plesnoga jezika

Nema dugo da se plesni umjetnik Bruno Isaković, i dalje najprepoznatljiviji kao plesač Studija za suvremeni ples, okušao u manjim koreografskim oblicima, isprva koncepte supotpisujući s koreografkinjom Anom-Marijom Bogdanović (Tko mi je uzeo žvaku iz pepeljare?!, Refrakcije), potom stvarajući uz redateljsku i dramaturšku potporu Marine Petković Liker (Zaziv), a onda koreografski samostalan solo prilagođavajući i drugim izvođačima (Nečastive za Anu Vnučec). U sklopu istraživačkoga programa Studija za suvremeni ples Male forme, kojim ansambl potiče koreografske pokuse članova, protekloga se ljeta Isaković predstavio i radom u nastajanju za više izvođača, iz kojega je poslije izdvojio izvedbu Lane Hosni, zajedno je s izvođačicom uobličivši u solo reMove. Preokupacije u tim radovima, odnose izvanjskoga i unutarnjeg, vidljivih i nevidljivih kretanja i impulsa tijela, ritam i ozvučenost gibanja, prijenos s biološki koreografirane mikrorazine na scensku organizaciju, Isaković je kontekstno potkrijepio – festivalom. Uz financijsku i organizacijsku potporu Sezone Queer Zagreb te savjetničku potporu iskusnijega kolege Zvonimira Dobrovića, Isaković je začeo festival Sounded Bodies predstavivši sedam radova srodne tematike. Program su upotpunile i tri radionice gostujućih autora te koncert kanadske kantautorice Chinawoman. Proširiti vlastite istraživačke interese na takav način nakon tek nekoliko koreografskih istupa prilika je koja se pruža malokojem autoru, na hrvatskoj sceni iznimno rijetka, no time je i veća obveza da se iskorak u programiranje festivala u budućnosti i opravda.

Prizor iz predstave Idioter / Snimio Darko Vaupotić

Među prikazanim, pretežno kratkim radovima (apeliram na rasterećivanje domaćih festivala nepotrebnih stranih naziva) kao najdomišljeniju izvedbenu cjelinu na festivalu Sounded Bodies izdvojila bih nagrađivani duet Alme Söderberg i Jolike Sudermann Razgovor. Početak nalik dječjim brojalicama praćenim ritmičkim pljeskanjem ruku o tijelo, prije iritirajući negoli obećavajući, odmah najavljuje zaokupljanje repetitivnošću jezičnih obrazaca te ustaljenih, automatiziranih obrazaca kretanja. Neposrednim pristupom i spremnošću na komunikaciju autorice i izvođačice ubrzo pridobivaju gledatelja i njegovu punu pozornost, izravno ga uvlačeći u problematiku.

Greške inherentne komunikaciji

Građa tvori nekoliko razvojnih linija. Jedna je usmjerena na koreografiranu sekvenciju pokreta koja nije samo ritmička pozadina govorenu sadržaju, nego se njome, kako se iz nekoliko susljednih repeticija razotkriva, nastoji prenijeti poruka koja upotpunjuje verbalni sadržaj ili ga pak dešifrira na drukčiji način. Druga se linija odnosi na verbalni sadržaj, koji se opet ne sastoji samo od razmijenjenih riječi, nego i od melodije i ritma jezika. Treća linija prati usmjerenost sadržaja, događajnost između izvođačica, između izvođačica i publike te uvjetovanost govorena sadržaja kretnjama tijela i obrnuto. Činjenicu da se nalaze na metar od publike u jednako osvijetljenu prostoru, čime su i vjerojatnost pogreške i njezina vidljivost veće, autorice obrću sebi u prilog, ne smatrajući pogrešku lomom strukture, nego mogućnošću da kompleksnu strukturu otvore, nadograde zajedničkim iskustvom bivanja u konkretnom trenutku i prostoru. U tome trenutku izvedba postaje običnom konverzacijom kojom se jedna strana pokušava što bolje objasniti i približiti drugoj. S jedne strane svaki razgovor već u startu upisuje neuspjeh jer smo primorani na objašnjavanja samih sebe, ali jasnoću tumačenja zastiremo naslagama misli, nespretnostima, mucanjem, zastajkivanjima, promašivanjem sugovornika. Potreba da nas se razumije u najboljem slučaju završava prihvaćanjem, no istodobno nosi i rizik uzaludna traženja riječi u pokušaju premošćivanja nelagode i šutnje kad su sve rezerve iscrpljene. Onda, svaki je razgovor ujedno i izvedba, sučeljavanje vlastitih interpretacija nas samih i interpretacija ostalih sudionika konverzacije.

Surađujući u Idioteru s Hendrikom Willekensom, Alma Söderberg nastavlja se baviti ritmom i melodijom jezika, ovaj ih put, umnožavajući i modificirajući uzorke riječi, i doslovno premeće u glazbu. Osim glasa u Idioteru se i Willekensov crtež, odnosno mikrofonom pojačan potez olovaka, tretira kao obradiv zvuk. Krenuvši od skice, elektroničkim umnažanjem i naslagivanjem različito intoniranih riječi s različito izabiranom gustoćom samoglasnika i suglasnika, izvedba prerasta u koncert koji se uz snažan ritam djelomično oslanja na nasljeđe konkretne glazbe (sempliranje i kolažiranje konkretnih zvukova) i asemantičke konkretne poezije (značenjski potencijal vidi se u zvučnoj slici, u zvučnim, glasovnim i govornim aspektima izgovaranja riječi), a djelomično, upravo zbog ritma, nosi zvučni naboj hip-hopa. Potiskivanjem značenja u drugi plan, u žarište izvedbe postavlja se njezin tijek.

Neka od načela korištena u radu autori povezuju s idiotizmom (odatle i naziv), takvima smatraju napuštanje perspektive, približavanje točki nestajanja (najvidljivije u Willekensovu crtanju geometrijskih pejzaža koji se naposljetku sužavaju na jednu točku), prigrljivanje stanja koja se ne mogu dokraja razumjeti. Naglašavanje tijeka izvedbe, tj. uprizorenje procesa govorenja za vrijeme govorne artikulacije, okosnica je rada Inging njujorške autorice Jeanine Durning. Uzmemo li u obzir da tjelesnosti kretnje prethodi njezino promišljanje te da govor, osobito afektivan, može biti veoma tjelesan, njihovo je povezivanje logično samo po sebi. Tjelesnost govorenja u uobičajenim situacijama obično ublažavamo pauzama za promišljanje izgovorenoga ili čuvenog. Inging je mogući odgovor kako se na tjelesnost odražava kad se te pauze uklone i govor postane neprekidna bujica bez mogućnosti odmaka. Izvođačica publiku dočekuje na ulazu, pozdravlja ih, razmjenjuje nekoliko kurtoaznih rečenica, upućuje da se smjeste na stolce raspoređene u izvedbenome prostoru. Na raspolaganju su joj stol s knjigama, video i pripremljen koncept. Sama govorena građa uglavnom proizlazi iz trenutačnih asocijacija i reakcija na prisutnost i ponašanje gledatelja. Izvođačica skače s teme na temu, ali govor uvijek ostaje u granicama smislenoga.

Rušenje četvrtoga zida

Ulazeći među gledatelje i pojedinačno im se obraćajući, J. Durning proizvodi nelagodu i svjesno narušava ravnotežu odnosa između gledatelja i izvođača. Katkad je narušavanje barijere veoma neugodno, osobito kad se gledatelju unosi u lice, i tada je konvencija o fikcionalnosti svega izvedenog jedino što ga prikuje za stolac. Problem je dakako u njihovim različitim razinama pripremljenosti na izvedbu i komunikaciji koja uglavnom pretpostavlja monološku formu. I Soulsqueezing Tiana Rotteveela također tretira procesnost kao predmet izvedbe i izvedbu također većim dijelom temelji na improvizaciji, izabirući pjevanje kao pokretača prevođenja unutarnjih impulsa u scenske radnje, no njegov je doseg daleko slabiji od Inginga, uporabom dima, balončića od sapunice i modulatora boje glasa čak zapada u nepotreban kič. Od prezentacije u sklopu Malih formi ReMove Brune Isakovića i Lane Hosni nije odveć napredovao. Broj izvođača reduciran je na jednu izvođačicu, zadržan je princip preuzimanja pokreta od gledatelja, repetitivnost i luping, ali nema dalje progresije rada, primjerice u izdržavanju repetitivnosti do krajnje napregnutosti ili pak disocijacije polaznoga pokreta do neprepoznatljivosti. ReMove je izgubio i eksperimentiranje glasovnom dimenzijom, čime je njegovo uvrštenje u tematski zamišljen festivalski program dvojbeno.

Zanimanja za zvučeća tijela, odnosno istraživanje glasa i pokreta u korelaciji, među zagrebačkom publikom ima. To potvrđuje i gostovanje slovenske umjetnice Irene Tomažin u rujnu na Ganz novom festivalu s vokalno-plesnom izvedbom Okus tišine uvijek odjekuje, u kojoj se autorica bavila značenjem glasa i kolektivnih predodžaba koje glas kao medij usmene predaje ostavlja u nasljeđe. Prvo izdanje festivala Sounded Bodies naznačilo je moguće smjerove širenja tematike. Ako je namjera da iz jednokratnog okupljanja Sounded Bodies preraste u festival većega značenja, nadajmo se da će izbornik ustrajati na specifičnosti istraživačkoga polja i izabirati radove koji će kritički propitivati i izvedbenu disciplinu i društveni kontekst u kojem nastaju.