Sinestezijske maske

Riječ lice (pânîm) u hebrejskom se jeziku upotrebljava u množini. Na čovjekovu se licu ocrtavaju njegove misli i osjećaji, njegov karakter i raspoloženje. Zahvaljujući licu koje nosimo prepoznatljivi smo, a i druge nam se osobe urezuju u pamćenje tako da upijamo njihova lica, bilo da je riječ o onima koje srećemo u životu, bilo da smo ih upoznali na osnovi slike, fotografije, skulpture, filma... Ako je lice okrenuto svjetlosti, navodi se nadalje u kultnom Chevalierovu i Gheerbrantovu Rječniku simbola, ono može sjati od jasnoće.

U središtu recentnoga slikarskog i crtačkog ciklusa kojim se akademik Zlatko Keser predstavlja na izložbi Teleportacije u zagrebačkoj Radničkoj galeriji nalazi se upravo lice, odnosno umjetnikova fascinacija njime. Ona se očituje na simboličkoj i oblikovnoj razini. U oblikovnom smislu Keserov kompleksni i prepoznatljivi sustav oblika i boja neprestano se resetira, nadograđuje i pregrađuje svaki put u novu i neobičnu vizualnu činjenicu.

„Keserova žudnja za ogoljivanjem i sondiranjem emocionalnih stanja uvjetuje oblikovanje njegova lajtmotiva: rešeta ga, secira, dere mu kožu. Na papir se obrušava različitom artiljerijom – tušem, pastelom, gvašem, grafitom i kemijskom olovkom, šarajući, razmazujući, urezujući, razlijevajući. Gradi, slaže, nagomilava, pa trlja, grebe, razara“, zaključuje u predgovoru izložbe njezina kustosica Leila Mehulić.

Na četrdeset osam crteža, objedinjenih naslovom Na crtačkom stolu, umjetnik elaborira široki spektar mogućnosti subjektivnoga prikazivanja teme: od lica koja zadržavaju prepoznatljive (no ipak stilizirane) karakteristike, preko lica u poluprofilu, lica koja su se gotovo rastočila i spojila s pozadinom, do lica koja stoje na vratu, to jest čitavom tijelu. Mogli bismo se ovdje poslužiti riječima Odilona Redona: „Moji crteži inspiriraju i ne mogu se definirati. Oni nas vode, kao što čini i glazba, u dvosmisleno kraljevstvo neodređenoga.“

Na slikarskim pak kompozicijama velikih formata događa se pročišćenje, na tamnoj, zasićenoj podlozi ističe se oval lica u koji je smješten samosvojni univerzum napučen koloristički živim i titravim geometrijskim oblicima. Lica isijavaju za Kesera tipičnu „unutarnju svjetlost“ (ona sjaje od jasnoće!), a taj je dojam dodatno potenciran postavom i osvjetljenjem u prostoru Radničke galerije.

„Četiri levitirajuće maske, akustičnih blokova boja (sinestetična su to djela), upravo emaniraju. Keser pripovijeda o materiji kao o biću s kojim vodi borbu: ‘U tome je bit slikarstva. Dati tvari glas’“, napominje Mehulićeva.

Na slici je uvijek jedno lice, na crtežu je isto također najčešće prikazano jedno. No i ono jedino baš kao i hebrejska riječ u sebi ujedinjuje množinu licâ. Keser postupno prelazi u područje neodređenoga, univerzalnog smisla, koji izmiče svođenju na doslovno shvaćanje. Polje slike rastvara se u složenu matricu egzistencijalnoga postojanja. Matrica egzistira u suodnosu oblika unutar ovala lica, i izvan njega, ona se iščitava iz piktogramskih konstelacija, koje dodatno osnažuju moment začudnosti i transcendentnosti. Keserova lica gonetamo u slijedu od ostvarenja najranijih civilizacija do sci-fi matrica i računalnih kodova.

Ipak, polazište i konačna ideja Keserova stvaralačkoga creda jest duhovnost. Polazište fragmentarnosti pak, koja se ostvaruje na mikro- i makrorazini slike, otvara put neospornoj stvaralačkoj vitalnosti te otvorenosti prepoznavanja značenja tog uzbudljivoga simboličkog elementa – (ljudskog) lica. Ono se otisnulo, to jest teleportiralo iz svakodnevne, fizičke pojavnosti do metafizičke rezonancije bitka.