Šamrlek

Nekako se čini da je nova epoha – ova sadašnja – nastupila u onom času kad su stvari koje su do tada stajale na jednome mjestu počele postajati prenosive, da ne kažem portabl. Pa smo tako dobili prijenosna kuhala, prijenosne pisaće strojeve, prijenosne radioaparate, a na kraju i prijenosne telefone. Kad se to tako nabroji, onda može izgledati da je promjena nastupila naglo i da nas je sve prilično iznenadila. Ali zapravo je i prije bilo pojava koje su najavljivale tu revoluciju, otkrivajući nam kako se u prenosivosti krije budućnost i kako ćemo sve više napredovati što više stvari bude prenosivo. A među tim proročanskim predmetima najvažniji je zacijelo šamrlek.

Šamrlek se u Slavoniji i Srijemu zove šamlica, a u Dalmaciji i drugdje na moru bančić. To je zapravo niska stoličica na kojoj se može sjediti, ali koja isto tako dobro služi u kućanstvu kad treba nešto dohvatiti s vrha ormara ili provjeriti stanje na električnom brojilu. Mnogi znaju kako šamrlek izgleda: dvije malo jače daske – širine dvadesetak centimetara – čine njegove noge, one su povezane dodatnom prečkom radi čvrstoće, a u donjem su dijelu izrezbarene, radi estetike. Odozgo je površina na kojoj se sjedi: ona je četvrtasta i prilično udobna, pogotovo ako se na nju stavi i jastučić. Ali najvažnija je na toj gornjoj površini rupa: u samoj sredini nalazi se razmjerno uzak otvor, izdužen i zaobljen, taman dovoljno velik da se u njega zavuku prsti odrasla čovjeka. Taj otvor služi tomu da se šamrlek podigne i ponese kamo treba. Jer prenosivost i jest glavna njegova osobina i ujedno ključ njegove praktičnosti.

I ljudi su se nekada šamlicom obilato koristili. Postojao je u stara vremena običaj da se u periferijskim uličicama manjih gradova u ljetne večeri potraži malo svježine na ulici, i to u društvu prijatelja i susjeda. Tako bi onda svatko uzeo svoj bančić – a najmanje po jedan postojao je u svakoj obitelji – pa bi ga iznio pred kućna vrata i na njega sjeo, opskrbivši se prethodno još i grančicom kojom će tjerati komarce. I tako bi se sjedilo pola sata ili sat, razgovarajući i promatrajući mlade ljude koji su upravo u to doba ulicom odlazili u kino ili na ples. Šamrlek je tako bio kao nekakva tribina s koje se motre i ocjenjuju društvena zbivanja.

A imao je i stanoviti ugled, jer nije služio isključivo za takve trenutke opuštanja, nego je imao istaknutu ulogu i u svijetu rada. Recimo, kad su na selu žene išle musti kravu, onda su sa sobom nosile u jednoj ruci muzlicu, a u drugoj stoličicu, prilično nalik na onu kućnu šamlicu, samo primitivniju. Isto je tako svaki postolar – a cipele su se tada često popravljale – redovito sjedio na bančiću i na koljenima držao kalup, a na njemu cipelu okrenutu đonom prema gore. Postolari su kadikad sjedili i na tronošcima, koji su bili još jednostavnija vrsta šamrleka.

Izborivši tako svoje mjesto, šamrlek se onda s vremenom pretvorio u instrument društvenosti, pa se ni jedno obiteljsko ili prijateljsko okupljanje nije moglo bez njega zamisliti. U ona vremena kad još nije bilo ni radija ni televizije, zimi se navečer sjedilo u kuhinji, pa su se pripovijedale razne priče – iz vojske, s putovanja, s posla – a kako nije bilo mjesta za sve, tako su djeca sjedila na šamrlekima. I, mogu vam reći da su te priče – možda zbog donjeg rakursa iz kojega smo gledali pripovjedača, možda zbog osobite akustike izazvane istom tom našom žabljom perspektivom – najdulje ostajale u našem sjećanju pa neke pamtimo i do danas. S vremenom se počelo činiti da bez šamrleka nema ni priče, a ni estetskih doživljaja koji uz priču idu.

A tako je bilo i poslije, kad je tehnika uznapredovala, jer društvenost opet nije nikako išla bez šamrleka. Mogu to posvjedočiti i vlastitim iskustvom. Dapače, mogu reći da su bile dvije faze. U prvoj fazi moja obitelj imala je radioaparat, pa su zato ponekad susjedi dolazili da slušaju prijenos nogometa ili Vedru večer, a pritom su dakako, nosili šamlice, da imaju na što sjesti. I, tu je stoličica imala jednaku važnost kao što će je poslije imati tranzistorski radioaparati: i jedno i drugo trebalo je nositi sa sobom ako je čovjek želio uživati u radiju. A u drugoj fazi, kad su došli televizori, našli smo se moja obitelj i ja u ulozi onoga tko hoda naokolo sa šamrlekom u ruci: išli smo kod susjeda gledati televiziju, a budući da nas je ondje bilo mnogo, trebalo se pobrinuti za sjedalicu pa su tako šamlice dobro dolazile.

Ali, koliko god da su one bile važne, upravo s pojavom televizije počela je i njihova dekadencija. Jer s vremenom smo svi nabavili televizore, pa je tako svatko gledao televiziju u svojoj kući. Rezultat je upravo za šamlicu bio poguban i ona se još jednom pokazala kao barometar što signalizira dolazak novoga vremena. Jer odjednom nam ta stoličica više nije trebala: više nismo odlazili kod susjeda, nego smo se baškarili na vlastitom kauču, a na šamlicu bismo, u najboljem slučaju, stavili noge, da nam sve bude potaman. A osim toga, najbolje televizijske emisije davale su se upravo u ono doba dana kad smo mi prije izlazili pred vrata i sjedili na ulici. Tako smo i taj običaj napustili i tako nam šamlica više nije ni za to trebala, pa smo je zaboravili u nekome kutu. Više se nismo na nju penjali ni da promijenimo žarulju, jer sad smo imali sklopive ljestve.

I evo sad središnjeg paradoksa: šamrlek je svojom prenosivošću najavio dolazak novoga doba, a prezren je i zaboravljen upravo onda kad su sve druge stvari počele postajati prenosive. Došlo je do toga da danas to više cijenimo neku stvar što je izrazitija njezina prenosivost i što su veći izgledi da ćemo je stalno imati uza se. A prenosivost šamrleka sasvim je primitivna, pa ga se više nitko i ne sjeća.

Osim nekih sentimentalno nastrojenih građana treće dobi, poput mene. Ja i dalje mislim da je šamrlek i lijep i praktičan te da je prava šteta što je izašao iz uporabe. Dapače, priznat ću otvoreno: ja ga i danas posjedujem. I koristim se njime uvijek kad želim dobro čuti i zapamtiti nešto što se govori na radiju ili na televiziji: sjednem na šamlicu i naćulim uši, i mogu vam reći da sve razumijem mnogo bolje nego inače.