Rima kao utjeha i utočište

Nikica Petrak (1939) objavio je osmu zbirku pjesama Na otvorenom kraju. Za poklonike poezije to je lijepa vijest. Prethode joj, da podsjetim, zbirke:  Sve ove stvari (1963), Razgovor s duhovima (1968), Suho slovo (1971) Tiha knjiga (1980), Izjava o namjerama (1989), Ispadanje iz povijesti (1996), Razmicanje paučine (1999) i Arka (2004). Petrakov opus, koji nastaje već pola stoljeća, kritika je pomno i pretežito s naklonošću opisivala i tumačila. Višekratno je isticano da je Petrak poeta doctus, da mu je rukopis u osnovi modernistički, eruditski, s raznovrsnim referencama na druge pjesnike i brojnim kulturološkim aluzijama, da su mu osnovne tematske preokupacije egzistencija, povijest, ljubav, ništavilo, pisanje itd. Njegova se poetika kretala između krugovaške slikovnosti i razlogaške filozofičnosti. Hrvoje Pejaković ustvrdio je da se to pjesništvo „kao cjelina smješta u neko međuvrijeme – čuvajući sjećanja na stvari kojih više nema i svijest o onima koji još nisu“. Tonko Maroević podvlači da je Petrak „moderan pjesnik, koji, međutim, želi polagati račun (i) o vlastitoj doživljajnoj sferi, o razlozima srca i o pitanjima trenutka“. Cvjetko Milanja pak – nakon opsežne analize opusa – zaključuje: Petrak je „u biti konzervativan, i idejom svijeta, i idejom književnosti, i praksom pjesništva“, ali „to ne umanjuje trajnu vrijednost njegova pjesništva, koje dalje sve više raste: ono je i ozbiljno, i lijepo, i dobro“.

Izd. Fraktura, Zagreb, 2014.

Zbirka Na otvorenom kraju donosi 51 pjesmu razvrstanu u četiri nenaslovljene cjeline. Otvara  se Pjesmom redovnika, tekstom koji je podnaslovno označen kao prepjev iz jedne stare kineske antologije. Fiktivni redovnik svoj kritični monolog počinje znakovitim priznanjem:

U svijetu zamućenom preko svake mjere,

tražim svoj čisti oblik u skladu s Nebom i Zemljom.

U nastavku pjesme redovnik dvoji o istinskoj naravi čovjeka i mogućnosti da se ona ostvari na Zemlji, progovara o tome što čovjeka čeka nakon ‘ludila rastanka’ (po jednima – Ništa i prašina; po drugima – Velika Plodna Tišina), o neostvarivosti želje da se ostane čist i podnese zakon Neba. Na redovnikove dvojbe i pitanja ne stižu odgovori, okružuje ih gusta i teška šutnja. Već u toj pjesmi Nikica Petrak obnavlja svoj lirski univerzum koji karakteriziraju duboka promišljanja počela i smisla egzistencije, postojanja i važnosti moralnih kategorija, misao koja se račva u različitim smjerovima i iskazuje mnogolikim evidencijama.

Lirski subjekt zbirke mnogočim podsjeća na tog kineskog redovnika – pokreće krajnja pitanja, dijagnoze su mu drastične, najčešće osjenčene iskustvom negativiteta. Što sve čini, kako govori, o čemu misli Petrakov subjekt u zbirci Na otvorenom kraju? Ponudit ću nekoliko odgovora vjerujući da ću tako naznačiti i bitna obilježja zbirke.

Strah – od smrti ili od zla?

Krenimo od naslova. Taj se subjekt svako malo vraća slutnji kraja, promišlja kako će izgledati i što će značiti taj događaj i kakvoga je smisla imalo sve ono što mu je prethodilo. Preispituje se, sažima svoju zemaljsku pustolovinu, u mislima obnavlja dionice prijeđenoga puta (veli da je uz ostalo bio redovnik, ljubavnik i protuha), opjevava svijeću koja gori. Govoreći o smrti, temi koja premrežuje zbirku, Petrakov subjekt rabi generalizacije i moralističke lirske kvalifikacije. Nakon što je već u uvodnoj pjesmi konstatirao da „svakog čeka isto: starost, bolest i smrt“, u kasnijim pjesmama život naziva bijednim trajanjem „koje i tako hrli svom početku“ te ispovijeda tragično iskustvo svijeta iskazima poput „Nije smrt ta koje se bojim, lako je meni. / Strah me zla među živima“.

Zastat ću na trenutak kod nenaslovljenog teksta u kojemu pjesnik uprizoruje razgovor Gospodina i starca kojemu se život bliži kraju. Kroz Gospodinove replike Petrak izriče kritiku današnjega svijeta, kojem pripisuje okrenutost prema vječnom sada i sustavno zanemarivanje postojanijih (duhovnih) kategorija. Njegov je Gospodin veoma oštar, čak nesmiljen, starca naziva budalom, najposlije odustaje i od brige za čovjeka:

Odrekli ste se svakog vremena izvan svojega,

          to meni ne znači ništa.

Ti živiš još u njemu, a ne ja. Nisi dovoljno ljubio.

Vidiš moju ruku, a neprestano gubiš.

Uostalom, baš me briga, imam ja drugog posla.

Iz perspektive tog teksta redovnikove riječi iz uvodne pjesme zvuče jače i sudbonosnije, sumnja je čini se podjednako nastanjena na Zemlji i na Nebu (hotimice rabim verzale, jer ih i pjesnik uporno koristi kao formalno obilježje lirskoga patosa).

Svetac i zločinac

Nadalje Petrakov se lirski subjekt sustavno oslobađa iluzija. On gotovo refrenski ponavlja da čovjek zapravo nema zavičaja, da je došao niotkud i da ide nigdje. Svijet u kojemu živimo s njegova je motrišta svijet u kojemu zločinac i svetac nisu tako udaljeni, on „sve više sliči na zločinačku ludnicu“, / u kojoj dobri ljudi uzalud traže / kuta gdje bi sklonili svoju glavu“. Jedna od dojmljivijih pjesama zbirke – Kip domovine – ludička je razrada istoimene Matoševe pripovijetke. Petrak u njoj euforično stilizira žestinu i sarkazam kojima je Gustl – kako svojedobno zapisa Ujević – „tukući Hrvate htio da bude borac Hrvatske [...] jednako u molitvi i u psovci“. Završna strofa glasi:

O, Hrvatska, oj – to su tvoji glasi;

ti niska i visoka, podla, nikad plodna,

pobaci svoj nakot, da bar znamo gdje smo,

da bar jednom, u tvom starom svinjcu,

netko već ozbiljno i tiho kaže: jesmo.

Kad već spomenuh Matoša, jedan od odgovora na pitanje što čini Petrakov subjekt jest i sljedeći: živo i angažirano čita staro i klasično hrvatsko pjesništvo. Pritom je nostalgičan i razigran, su-osjećajan i pun poštovanja. Krećući se između prašnjavih polica biblioteke on prispijeva do pitanja „što te to, prijatelju, priječi / da dugo čekaš svoje stare riječi?“ da bi samo trenutak poslije ispisivao svoje na marginama Zoranićevih, Vetranovićevih, Matoševih ili Pupačićevih stihova. Vraćajući se prethodnicima i stilizirajući njihove rime i ritmove, Petrakov subjekt nerijetko sumnjičavo vrti glavom nad onim što se danas može napisati podcrtavajući i opet razliku između svijeta u kojemu živi i svijeta u kojemu su živjeli njegovi prethodnici. U ilustraciju izdvajam ulomke nenaslovljenih stihovnih posveta Ujeviću i Nazoru u kojima izravno aludira na njihove antologijske tekstove Svetkovina ruža i Cvrčak:

– Blago Ujeviću,
njemu su djevojke još brale ruže,
jablani su imali široke grudi...

– Suši se, suši cvrčak na nekoj tihoj grani.
Dovršio je svoje sitno cvrčanje. Zašlo mu  sunce, sada je još samo

  
prozirna ljuska, a njegova glazba
više se ne da ponoviti.

Osamljivanje i apostrofa

Unatoč povremenim ambivalentnim porukama, iskustvo negativiteta i manjka neprestance se i na različitim razinama obnavlja u Petrakovim stihovima. Kada se radi o pjesništvu, ono se očituje u ideji – kako već natuknuh – da je govor dobrim dijelom potrošen pa današnji pjesnik raspolaže uglavnom riječima koje mu ne pripadaju. To je jedan od mogućih razloga ritualnog osamljivanja njegova subjekta i pribjegavanja istančanoj komunikaciji s kolegama. Apostrofa je uporišna figura Petrakova govora. Prizivajući odsutne, pokrećući artificijelni razgovor s oličenim apstrakcijama i predmetnim svijetom (npr. s pjesmom, riječima, zemljom ili gradovima), apostrofa pomaže subjektu da izgradi intimni prostor i da ga ispuni istinskim vrijednostima. S dobrim bi se argumentima moglo tvrditi da subjekt zbirke obitava u pjesničkoj pokrajini, da iz nje progovara te da s njezinim žiteljima, i onima davnima i onima današnjima, komunicira tekstualno. I jednima i drugima šalje poslanice, i to pisane prema modelu kakve općepoznate pjesme. Tako je Jedna pjesma, posvećena Nikoli Batušiću i Albertu Goldsteinu, dobrohotna ludička inačica Pupačićeva teksta Tri moja brata:

Kad sam imao dva prijatelja,

kad sam imao dva prijatelja,

nitko mi nije bio ravan.

Imali su što nitko nije imao,

istinski ljudi...

Štogod činio i govorio, Petrakov subjekt inzistira na kontrapunktiranju različitih uvida, vremena, svjetonazora. U dvjema pjesmama o starom seljaku sučeljava primjerice seljakovo ponašanje, govor i način života s tipičnim znakovima i ritualima urbane egzistencije (zrakoplovima, zvučnicima, vatrometom) iskazujući neskrivene simpatije prema egzistencijalnom modusu koji nestaje. Tako se iz donekle drukčije perspektive iznova aktivira iskustvo zakašnjelosti i strast prema ispadanju iz povijesti, koji zapravo ne pretpostavljaju ni zakašnjelost ni ispadanje iz povijesti. Suočeni smo naime s retoričkim maskama iskusna govornika i čovjeka koji je mislio i misli o mnogom, što potvrđuje sljedeća apostrofa:

       gradovi što blistate

i šaljete svoje sonde u svemir,

tako ste slični tom zapuštenom selu,

koje više

ne želi ni znati za svoj spomen.

(Umjesto jedne kratke sms poruke)

Kontrapunktiranje

U pojedinim pjesmama Petrakov subjekt nakon filozofičnog egzistencijalističkog monologa ili dramatizacije kunshistoričarskog opisa slike u muzeju pjesmu okonča citiranjem kakve banalne stihovne parafraze posve drugoga podrijetla i specifične težine (npr. na te mislim kada čizme čistim, / na te mislim kad se svrši dan). Budući da ga određuje binarna logika, da je ona izvor i utočište njegova mišljenja, i sam se subjekt neizbježno traži i prepoznaje u suprotstavljenim kategorijama inzistirajući pritom na golemu nesrazmjeru između želja i mogućnosti.

I Petrakov je rukopis u zbirci Na otvorenom kraju podvojen, kontrapunktiran, dvovrstan. Dio pjesama pisan je modernističkim pismom koje karakteriziraju filozofičnost, visoki stil, tematizacija općih kategorija i poticanje čitatelja da sudjeluje u popunjavanju mjesta neodređenosti. U njima pjesnik razvija svoje poznate motive kao što su:  krv i meso, samoća i Svemir, početak i kraj, Zemlja i Nebo, Ništa i Sve. Dio pjesama pisan je karnevaliziranim lirskim pismom. One su nastale poigravanjem s tuđim tekstovima bilo da se protutekst pritom posvećuje, obnavlja ili humorno razigrava. Poruke s otvorenog kraja u tim su pjesmama nedoslovne, eufemizirane, uvučene u kakvu konkretnu situaciju, upakirane u ritam koji ne pruža otpor nego zove na sudjelovanje. Kada bih trebao birati između dva Petrakova lirska načina u zbirci Na otvorenom kraju, izabrao bih drugi, tj. priklonio bih se zakrabuljenom i zabavljački raskošnom Petraku. On naime, u opsesivnoj potrazi za idealnim stanjima i čistim kategorijama, otkriva da ipak postoji utjeha. Doduše u poeziji. U tekstu Pa, jeste li sve već obrstili utjeha se primjerice zove rima:

Jer svrha je ove pjesme: ima

za svaku stvar između zemlje i neba,

neka nedohvatna, a postojeća rima,

koja sve odmah pretvara u sklad

Neka govor o zbirci Na otvorenom kraju Nikice Petraka ovdje stane i – ostane otvoren. Za nova i drukčija čitanja, za rijetku rimu koja će se nesumnjivo pojaviti.