Promjene

Hrvati su svoj bunt i nezadovoljstvo zbog neravnopravnosti i tlačenja, niskog stupnja demokracije u Jugoslaviji, lošeg funkcioniranja federacije (raspodjele i trošenja zajedničkih novčarskih, posebice deviznih fondova, te ostvarivanja velikih investicija) i hegemonističkih tendencija u Srbiji, prvi put masovno izrazili u političkome pokretu Hrvatsko proljeće, koji je 1971. zahvatio sve dijelove društva, sveučilištarce, crkvu, brojne gospodarstvenike pa čak i dio hrvatskih komunista. Pokret je ugušen političkim odlukama jugoslavenskoga komunističkog vrha donesenim na sjednici u Karađorđevu 29. studenoga 1991. i brzom policijskom akcijom. Uhapšeni su, izbačeni s posla ili izloženi dugotrajnim policijsko-političkim torturama brojni ugledni Hrvati. U Hrvatskoj je potom nastao muk, poznat kao „duga hrvatska šutnja“, ozbiljnije prekinuta tek 1989.

Nasilje koje je srpski državni i politički vrh počeo žestoko ostvarivati na Kosovu uporabom policije i JNA natjerao je uplašenu komunističku elitu u Hrvatskoj da se homogenizira i odupre srpskoj najezdi. Srpsko ustrajavanje da se prihvati načelo izbora za Savezno vijeće Savezne skupštine Jugoslavije prema načelu „jedan građanin – jedan glas“ (predsjednik Srbije Slobodan Milošević u Le Mondu 12. srpnja 1989. izložio je gledište da bi načelo dogovaranja i konsenzusa u Jugoslaviji trebalo zamijeniti većinskim donošenjem odluka), postizanje, dakle, grube majorizacije Srba kao najmnogobrojnijeg naroda u jugoslavenskoj federaciji, upalilo je crveno svjetlo u Zagrebu, ali i u svim nesrpskim sredinama. Slovenija, nacionalno homogena i gospodarski najnaprednija jugoslavenska federalna republika, započela je otvoreni rat s Beogradom. U prvoj fazi slovenske su težnje bile usmjerene reformama, demokraciji, nacionalnim i građanskim slobodama, potom su se prelile u sveopći slovenski bunt i zahtjev za razdruživanjem jugofederacije i proklamiranjem neovisne slovenske države.

Strah od unutarnjih nereda

Premda je postignuta razina demokracije i sloboda u Jugoslaviji bila viša negoli u ostalim europskim socijalističkim/komunističkim zemljama, strah je u hrvatskih komunista proizlazio od mogućeg unutarnjeg bunta nezadovoljnih građana s jedne strane i jasne imperijalne politike srpskih državnika i političara s druge.

Na komuniste u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) posebice su utjecala dramatična zbivanja tijekom rumunjske revolucije od 16. do 27. prosinca 1989. U rušenju komunističkog sustava vlasti ubijen je predsjednik države diktator Nicolae Ceaușescu. Na brzinu postavljen Izvanredni prijeki vojni sud izrekao mu je smrtnu kaznu zbog okrutnosti režima, osobnog bogaćenja i genocida, pa je pogubljen zajedno sa suprugom Eleonorom. Ceaușescu je uzaludno zahtijevao nepristrano suđenje. Kompletan postupak trajao je, uključujući egzekuciju, oko dva sata. Sve je prenosila uživo jugoslavenska televizija, uhićenje i smaknuće, pa su se u mnoge komuniste, posebice funkcionare i djelatnike službe sigurnosti, uvukli strah i nevjerica.

Na društvena gibanja u Jugoslaviji, posebice u Sloveniji, utjecali su i povijesni događaji u Europi. Berlinski zid probijen je, srušen i otvoren 9. rujna 1989, a dvadesetak dana poslije kancelar Helmuth Kohl objavio je plan o ujedinjenju dviju njemačkih država. Ta se zamisao činila nestvarnom. Sovjetski lider Mihael Gorbačov jednom je stranom novinaru rekao: „Kad bi se dvije njemačke države ujedinile, sutradan bi na ovome mome mjestu sjedio jedan od sovjetskih generala.“ Konačno ujedinjenje Nijemaca ostvareno je 15. ožujka 1991, a Gorbačov je i dalje ostao sovjetski predsjednik.

Na poticaj tada još dominantna, neinventivna i onemoćala Saveza komunista Hrvatske, ali i pod pritiskom javnosti koja je zahtijevala demokratske reforme poput onih u tadašnjoj Sloveniji, Hrvatski je sabor početkom 1990. donio amandmane na savezni Ustav iz 1974, koji su omogućili prve slobodne višestranačke izbore. Za mjesta u Društveno političkome vijeću Sabora najviše glasova dobila je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) 57,58%, potom Savez komunista Hrvatske – stranka demokratskih promjena 30,06%.

Novoizabrani Sabor sastao se 30. svibnja 1990. (taj se dan u Hrvatskoj godinama slavio kao državni praznik, Dan državnosti). Na toj prvoj svečanoj sjednici izabran je za predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske Franjo Tuđman, a za prvoga predsjednika Sabora Žarko Domljan. U Hrvatskoj je započeo parlamentarni život višestranačke demokracije.

Sutradan, 31. svibnja, imenovana je i prva hrvatska Vlada s premijerom Stjepanom Mesićem. Za ministra vanjskih poslova bio je postavljen Zdravko Mršić, sveučilišni profesor i gospodarstvenik (uspješno je poslovao na zapadnoeuropskome tržištu kao informatički stručnjak i poslovni analitičar), visokoobrazovani katolički intelektualac (tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća objavio je nekoliko knjiga iz područja katoličke duhovnosti). Magistrirao je iz područja matematičke logike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, rođen u Mostaru. Veliki domoljub i racionalan političar.

Nova je vlast 13. lipnja poslala naoko sitnu, ali politički važnu poruku međunarodnoj zajednici. Predsjedništvo Hrvatske odlučilo je da se ubuduće u Hrvatskoj neće više uskraćivati putovnice, otvarati pisma i prisluškivati građani. Sve osobe osuđene za političke delikte odmah se puštaju iz zatvora, jamči se svim emigrantima slobodan povratak i boravak u Hrvatskoj!

Božićni Ustav

U Saboru je 22. prosinca 1990. donesen „božićni“ Ustav u kojemu je istaknuto da je „Republika Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država“.

Ustav se nije razlikovao od ustava bilo koje suverene države, osim odredbe u članku 140. u kojemu stoji: „Republika Hrvatska ostaje u sastavu SFRJ do novog sporazuma jugoslavenskih republika ili dok Sabor Republike Hrvatske ne odluči drugačije.“

U pisanju ustavnoga teksta surađivalo je oko 200 znanstvenika, stručnjaka i političara različitih političkih uvjerenja i nacionalne pripadnosti. Osobno sam napisao odredbu koja je u cjelini unesena u članak 4. Ustava o suverenitetu i jurisdikciji Hrvatske na kopnenome i morskome području. Tekst sam osobno uručio predsjedniku Tuđmanu. U to doba bio sam ministar pomorstva pa smo dogovorili da napišem Jadransku povelju o pomorskoj orijentaciji Hrvatske, koju će potpisati gradonačelnici svih većih gradova na obali i grada Zagreba. Kratak razgovor bio je ležeran pa sam ispričao detalj sa skupa o gospodarskoj orijentaciji Jugoslavije, koji je u Beogradu početkom 1990. organiziralo Predsjedništvo Socijalističkoga saveza Jugoslavije (masovne političke organizacije podložne Savezu komunista). Raspravljalo se o tome komu dati prevagu: jadranskoj ili podunavskoj gospodarskoj orijentaciji Jugoslavije? Srbiju je na skupu predstavljao, među ostalima, akademik Kosta Mihailović. Energično se zalagao za Dunav i izlazak u Solun, premda su komparativni podaci govorili u prilog jadranskoj orijentaciji. Za stanke upitao sam Mihailovića je li istinski uvjeren u stajalište koje je zastupao? Odgovorio mi je: „Što će nam, bre, more? Ni kobile neće da ga piju!“ Otišao sam i promrmljao: „Gotovo je. Ovo je ludilo!“

Jović o Tuđmanu

U vrijeme raspada Jugoslavije u federaciji je djelovalo nekoliko državnih i političkih tijela koja su po važnosti odluka i utjecaju predstavljali vrh državne i političke piramide: Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (predsjedništvo SFRJ), Savezna skupština (najviše predstavničko tijelo i nosilac ustavotvorne i zakonodavne vlasti), Savezno izvršno vijeće (SIV, federalna vlada – najviše izvršno tijelo u državi), Vrhovni štab Jugoslavenske narodne armije, Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije (CK SKJ) i Izvršni komitet Centralnog komiteta SKJ (IK CK SKJ). U republikama su djelovali republičke skupštine, republičke vlade i republički centralni komiteti Saveza komunista.

Predsjedništvo SFRJ bilo je vrhovno državno tijelo rukovođenja u Jugoslaviji (kolektivni glavar države), a od 1980. obavljalo je i funkcije Vrhovne komande Oružanih snaga SFRJ. U Predsjedništvu SFRJ u ključnim godinama raspada Jugoslavije predsjedničku funkciju obnašao je (od 15. svibnja 1990. do 15. svibnja 1991) Srbin Borisav Jović. Ustav mu nije davao nikakve posebne ovlasti, bio je jedan među osmoricom jednakih. Određivao je, međutim, o čemu će se u Predsjedništvu raspravljati, predlagao zaključke, utvrđivao datum sjednica, davao izjave novinarima o stajalištima i radu Predsjedništva. Konzultirao se gotovo svakodnevno i dogovarao politiku sa Slobodanom Miloševićem, pa je bio jedan od najutjecajnijih kreatora i realizatora srpske politike u Jugoslaviji.

Jović je zapisivao i komentirao u osobnome dnevniku najvažnija zbivanja. Bilješke je objavio u Beogradu 1995. u knjizi Poslednji dani SFRJ. Njegovi zapisi kazuju da su u Beogradu pomno pratili politička zbivanja u Hrvatskoj. U dnevniku je 16. veljače 1990. unio stajališta Franje Tuđmana izložena na skupu u američkome Clevelandu. Tuđman je (vjerojatno prema izvješću jugoslavenske obavještajne službe) tom prigodom rekao:

„Osnovni cilj HDZ (Hrvatske demokratske zajednice – op. D. R.) jeste izdvajanje Hrvatske iz Jugoslavije, što nimalo nije jednostavno, te treba biti strpljiv, koristeći različite metode, ali bez javnog potenciranja separatizma. Izdvajanje treba izvesti parlamentarnim putem, jer za to postoje svi uslovi (komunisti su slabi i nejedinstveni). Hrvatski komunisti će ići u stopu sa Slovencima i u suštini ostvarivati ciljeve HDZ. U vezi s tim, on lično ima dobre veze s vrhovima zvanične vlasti u Hrvatskoj, koje će pomoći HDZ da već sada izvrši čistku (zamenu kadrova) od svih antihrvatskih elemenata u SDB (službi državne sigurnosti – op. D. R.), vojsci, vladi, diplomatiji i sl. – među onima koji predstavljaju SRH (Socijalističku Republiku Hrvatsku).“

Ante Marković

Predsjednik savezne jugoslavenske vlade Hrvat Ante Marković odlučio je gospodarskim reformama izvući Jugoslaviju iz državne krize. Uveo je konvertibilni dinar i odredio čvrst tečaj prema američkome dolaru, dogovarao financijsku pomoć Europske Unije, čak je 28. srpnja 1990. objavio osnivanje političke stranke Savez reformskih snaga. Stranački program bio je program njegove savezne jugoslavenske vlade. Srbija ga je pak od prvoga dana ignorirala. Borisav Jović Markovića je nazvao „velikim muvatorom“, „običnim prevarantom i neprijateljem srpskog naroda“, a Kadijević „kurvinim sinom“.

Protuzakonitim upadom Srbije (8. siječnja 1991) u primarnu emisiju Jugoslavenske narodne banke uzimanjem „pozajmice“ u visini od 1,4 milijarde dolara (toliko je iznosila polovina cjelokupne jugoslavenske primarne emisije u 1991) nije bio samo potkopan Markovićev financijski program nego je bačeno u bezdan kompletno jugoslavensko gospodarstvo. Za to nezakonje premijer Marković saznao je tek 4. siječnja. Upad je nazvao „gangsterskim činom usred bijela dana“. Pojedini savezni ministri predlagali su da se počinitelji uhapse. Skočio je nato Milošević i umirio kradljivce: „Ne brinite, ništa se neće dogoditi. To i svi drugi rade.“

Markovića sam susretao nekoliko puta. U jesen 1990. posjetio sam ga u Saveznome izvršnom vijeću u Beogradu zbog velikih gubitaka hrvatske brodogradnje uzrokovanih precijenjenim tečajem jugoslavenskoga dinara (njemačka marka mijenjala se za sedam dinara). Na rastanku se požalio na srpski i hrvatski državni vrh jer ga ne podupiru.

Drugi put sreli smo se u pulskoj zračnoj luci. Dočekao sam ga u ime Vlade Republike Hrvatske. Kad je sa skupinom saveznih ministara izašao iz zrakoplova, rekao im je: „Eto, jesam li vam rekao da će nas Hrvati službeno dočekati!“ Na Brijunima smo do ponoći razgovarali o reformama, posebice o koncepciji konfederacije. Nije se dao, bio je uvjereni jugoslavenski integralist. Tvrdio je da će Jugoslavija prije uploviti u vojnu diktaturu negoli u konfederaciju. Svi državnici s kojima je razgovarao podupirali su njegove reforme i integralnu Jugoslaviju. Europska je zajednica ponudila vladi 4 milijarde dolara ako zemlja ostane na okupu (taj iznos nikada nije uplaćen). Američki senatori koji nam pune uši u Zagrebu o separatizmu nemaju utjecaja na operativnu američku vanjsku politiku. Pitao me zna li Tuđman da prvi čovjek JNA general Kadijević ima spremljene planove o vojnoj intervenciji u Sloveniji i Hrvatskoj? I da stalno očijuka s Rusima. Srećom, predsjednik ruskih komunista Jeljcin gnjavi Gorbačova pa se Sovjeti neće miješati u jugoslavensku krizu, ali podupiru jedinstvo zemlje. Na kraju razgovora ipak je dopustio mogućnost razlaza. Rekao mi je da bi htio osobno obaviti pošteno i na miran način razdiobu, ako do nje dođe, kao kakav savezni pater familias.

Nakon povratka u Zagreb predsjedniku Tuđmanu prenio sam što mi je Marković rekao. Predsjednik je odmahnuo rukom. Nije trpio Markovića. Za njega je Marković bio odmetnuti Hrvat koji vodi jednu od posljednjih komunističkih vlada u Europi.

U razgovoru s novinarom zagrebačkog tjednika Danas (2003) Marković je izjavio:

„Ja nisam vodio rat ni protiv koga, a bio sam i ostao napadan sa svih strana: napadao me Milošević, Kadijević, Tuđman, napadao me žestoko i Kučan…. Tuđman bi počeo razgovor ovako: kad je god Hrvatska bila na prekretnici, kad je mogla donijeti neke odluke samostalno, uvijek bi se našao neki veliki čovjek koji bi to spriječio. Bio je to jednom Ante Trumbić, drugi put Tito i treći put vi.“

Ljubljana nikada nije zaboravila Anti Markoviću naredbu JNA (premda on nije bio vrhovni zapovjednik vojske u Jugoslaviji) da svojim postrojbama nasilno povrati granične i carinske postaje koje su Slovenci zaposjeli nakon stjecanja neovisnosti. Taj ga je akt, kojim je započeo 27. lipnja 1991. prvi rat na području Jugoslavije, progonio do kraja njegove političke karijere.

Ante Marković, kojega su neki novinari nazivali Houdinijem prema imenu velikoga mađioničara i iluzionista, demisionirao je 20. prosinca 1991. i pobjegao iz Beograda preko Mađarske u Hrvatsku.

Razgovor u Vili Dalmacija

U Splitu, u Vili Dalmacija, nekadašnjoj ljetnoj rezidenciji jugoslavenskog predsjednika Broza, 16. kolovoza 1990. poslijepodne uspjeli smo se izvući iz skupine građana, predsjednik Tuđman i ja. Sjeli smo za stol postavljen na kraju terase uza stubište koje vodi izravno u more. Pred nama je pucao fascinantan pogled na otoke Šoltu i Brač, brodice koje su mirno klizile uglačanom morskom površinom.

Požalio sam se: prema pisanju talijanskih novina u rujnu 1989. srpski političari i utjecajni intelektualci akademici Dobrica Ćosić i Antonije Isaković razgovarali su s talijanskim političarima, mahom iredentistima. U razgovoru su im ponudili, ako dođe do raspada Jugoslavije, Istru i Dalmaciju. Ćosić je prije toga (u kolovozu 1989) dao intervju rimskome Tempu. Izjavio je da 700 tisuća Srba živi u Hrvatskoj bez ikakvih prava. Dobro što je dodao stotinu tisuća Srba više negoli ih u Hrvatskoj živjelo, ali rekao je i ovo: „Tito je Hrvatima dao Istru, izbacio vas Talijane. Uzeo Zadar.“ O izjavi su izvijestile splitske novine Slobodna Dalmacija pa su žestoko reagirali čitatelji, obični građani i intelektualci.

Predsjednik Tuđman nije se zbog toga posebice zabrinuo. Jednom je Beograd vodio trgovačke razgovore s Rimom na račun Hrvata, ali u drugim povijesnim prilikama. Srbi, sasvim sigurno, neće odlučivati o sudbini hrvatskoga teritorija – predsjednik je posebice naglasio riječi „ni pedlja“ – a ni slovenskoga. Neće ni Talijani, dodao sam. U Dalmaciji je partizanski pokret tijekom Drugoga svjetskog rata bio najmasovniji, jer je ponajprije bio antitalijanski, protiv osvajača, a ne komunistički, premda ga je potaknula i organizirala Komunistička partija. U Splitu su, u jednoj od glavnih ulica, usred dana bacili bombu na talijansku vojnu glazbu.

Rekao sam Predsjedniku da sam u Vili Dalmacija susreo Josipa Broza, sovjetske državnike Nikitu Hruščova, Bulganjina, britansku legendu iz Drugoga svjetskog rata Winstona Churchilla. Predsjednik je izvrsno poznavao životopise sovjetskih vođa. Hruščova je smatrao povijesnom figurom jer je na XX. kongresu sovjetskih komunista u veljači 1956. održao čuveni referat o Staljinovim opačinama. Prvi put su Rusi saznali za zlodjela vođe kojega su se patološki bojali i istodobno ga hvalospjevima dizali u nebesa. Razgovor je bio opušten pa sam ispričao zgodu koja se dogodila na kongresu. Postavljala su se pisana pitanja pa je stigla ceduljica na kojoj je pisalo: „A što ste vi, druže Hruščov, za vrijeme Staljina radili?“ Hruščov je uzeo papirić, izašao za govornicu, pročitao tekst na ceduljici i upitao: „Tko je postavio ovo pitanje?“ U dvorani je nastao muk. Nakon kratke stanke Hruščov je promrmljao: „Eto, to vam je odgovor.“ Potom je mirno sišao s govornice.

Hruščov je imao i svoju definiciju socijalizma: pun trbuh, tople čizme i šubara na glavi.

Točna vizija budućnosti

Predsjednik je ustvrdio da se socijalizam u Europi ne može reformirati, ni poboljšavati. Mora se srušiti. Unakazili su ga despotija vlasti, boljševički mentalitet, arogancija nesposobnih vođa, neslobode, neučinkovitost u proizvodnji. Znanstvenicima će ostati cijelo desetljeće da analiziraju i daju objašnjenje zbog čega je sustav propao u Europi. Složili smo se: Mihail Gorbačov politički je genij dvadesetoga stoljeća. Predsjednik je dodao: i naivac. Prvo, vjeruje Amerikancima. Drugo, pitanje je hoće li preživjeti Jeljcina? Taj mu političar u usponu s ruskim ekspanzionizmom zagorčava perestrojku. Velevlastima je u naravi kršenje dogovora i sporazuma čim se odnosi snaga među njima promijene pa jedna velevlast ojača. Povijest vrvi takvim primjerima, tvrdio je. Ako Rusija vojno oslabi, NATO će joj brzo doći pred vrata, pozivao se Gorbačov na svoje dogovore s Bushom ili ne. Pogotovo što će sve postkomunističke zemlje u Europi, osim Rusije, nastojati uskočiti u zapadni vlak što prije. Valja računati s tim da će SAD sljedećih pedeset godina ostati vojna supersila. Možda će im se pridružiti opet Rusi, Kina, možda jednoga dana Indija. Možda za dvadesetak godina. Dakako, ako ne izbije neka nekontrolirana kataklizma poput one 1914. i 1939. Civilizacijski je napredak brži od promjena u navikama država. Demokracija je brža u internim odnosima naprednih država negoli u međunarodnim. U Hrvatskoj o tome valja uvijek voditi računa. Velevlasti, htjeli mi ili ne, itekako utječu na zbivanja u ostalim državama.

Predsjednik mi se odjednom približio, unio u lice. Tišim, odlučnim glasom počeo je izlagati svoja tri državnička cilja. Prvi je neovisna i suverena država Hrvatska. Ništa se više u Jugoslaviji ne može postići. Seferjot, kratica koju je rabio za SFRJ, mrtva je. Svi naši sastanci po republikama, razgovori i dogovori gubljenje su vremena, agonija. Milošević ne razgovara, on diktira. Neće stati na Kosovu, ni u Hrvatskoj, a niti u Bosni i Hercegovini. Ludovanja nedavno u Kninu i na Kosovu polju u blizini Knina u povodu 600. obljetnice Kosovske bitke nisu nikakva novost (na mitinzima su okupljeni hrvatski Srbi i došljaci iz Srbije ludovali s četničkim znakovljem, srpskim zastavama, prijetnjama i povicima „Ovo je Srbija!“). Hrvatsko-srpski odnosi mogu se konačno riješiti jedino definitivnim teritorijalnim razgraničenjem dviju suverenih država, Hrvatske i Srbije. Drugi je cilj u području ideologije: komunizam, posljednji veliki totalitarizam dvadesetoga stoljeća potrošen je model. Mora se zamijeniti demokracijom, modernim sustavima socijalne tržišne privrede i patriotizmom postignutim na temeljima opće hrvatske pomirbe. Treći cilj je konfederacija, savez suverenih država. Sve europske države nastale su na nacionalizmu ili na nacionalizmu i religijama.

Razgovarali smo i o Josipu Brozu Titu, pod čijom je vlašću Jugoslavija prošla tri različita razdoblja: rigidnoga boljševičkog „revolucionarnog terora“, fazu smirivanja, nakon obnove prijateljstva sa Sovjetskim Savezom i naposljetku razdoblje ostvarivanja „socijalizma s ljudskim likom“. Po meni, Tito je najdosljedniji i najuspješniji bio u vanjskoj politici. Nakon Drugoga svjetskog rata sačuvao je i proširio državni teritorij, primjerice u Istri, uredio granice, svađao se efektno s Rusima, organizirao dobru diplomaciju i iskorištavao novčanu i vojnu pomoć Zapada. Jasno, težak su mu teret ubojstva emigranata, posebice hrvatskih. Predsjednik je u Tita nalazio postignuća koja je smatrao važnima, primjerice utopiju nesvrstanosti. Dopustio je ipak da nas Srbi diskriminiraju. Hrvatska je masno platila sve jugoprivredne reforme. Panonski i dalmatinski dio Hrvatske nikada nije povezan cestom, nitko ne zna u što je potrošen novac koji su 1970. prikupili Hrvati za autocestu Zagreb–Split. Posebice je zamjerio Titu što je muslimanima dao nacionalnost i tako hrvatsko-srpske animozitete proširio i na njih. Zakomplicirao je na dugi rok međusobne odnose Hrvata, Srba i Muslimana.

Zapazio sam razliku između Tuđmanova i Titova poimanja zajedništva. Tito je svoju doktrinu „bratstva i jedinstva“ provodio silom državnoga policijskog aparata. Tuđman je stabilnost države Hrvatske gradio na velikoj hrvatskoj pomirbi građana različitih ideologija, vjera i nacionalnosti. Tito je stvorio nacionalni komunizam, a Tuđmanov je projekt civilizacijski nacionalizam. Nažalost, sjajan Tuđmanov eksperiment multietičnosti zasnovan na nacionalnoj pomirbi prvi su potkopali „antifašistički“ elementi u Hrvatskoj.

Prišla nam je skupina hadezeovaca pa smo razgovor prekinuli i uputili se u veliku dvoranu u prizemlju vile u kojoj je Predsjednik priredio prijem za Splićane.

Oko predsjednika su se motali mnogi građani, posebice stariji svijet koji je patetično i s uhićenjem govorio o državi Hrvatskoj i novostvorenoj hrvatskoj vlasti. U jednome trenutku pred predsjednikom se našao rastom omanji bucmasti čovjek mlađe dobi, kratko ošišan, kojega sam susretao u splitskoj gradskoj skupštini, Goran Pavlov. Simpatičan, drag, sjajan patriot. Obratio se Predsjedniku koji je zagovarao promjenu imena zagrebačkoga nogometnog kluba Dinamo u novo ime, Croatia.

– A jel’te, gospodine predsjedniče, ako se usvoji vaš prijedlog kako ćemo mi na utakmici u Splitu vikati „Uaaaaa, Croatia“?

To je izgovorio i brzo se izgubio u gužvi.

Predsjednik Tuđman je odrješito, onako vojnički, upitao:

Tko je taj mladac?

Mnogi su mislili kako će Predsjednik pozvati i ukoriti Pavlova zbog njegova prepada, pogotovo jer mu se lice, inače smrknuto, još više namrštilo, pogled zaoštrio, usta grčila. Nije očekivao da će mu netko tako što sasuti u lice.

Dva dana poslije na prijedlog predsjednika Tuđmana za novog predsjednika Izvršnog vijeća grada Splita bio je postavljen – Goran Pavlov.

Sutradan je stigla vijest o pobuni hrvatskih Srba u Kninu. Antun Vrdoljak je u prizemlju vile na brzinu improvizirao TV-studio, predsjednik se obratio naciji. Potom smo požurili u zračnu luku i vratili se zrakoplovom u Zagreb.