Predani muzealac

Petnaestoga listopada umro je Ante Sorić, osoba koja je po mnogočemu zaslužna za disperziju, promicanje hrvatske likovne umjetnosti. Vrlo osebujna karaktera i nevjerojatnih marketinških sposobnosti, Ante Sorić svoje je umirovljenje doživio kao ravnatelj Muzejskog prostora na Jezuitskom trgu br. 4 u Zagrebu. To nije bio početak , a još manje stvarni kraj njegove djelatnosti. Ante Sorić proslavio se kao čovjek kojem je dodijeljen posao tajnika poznatoga kolekcionara Antuna Topića Mimare i njegove žene. Ravnatelj tadašnje institucije Muzejsko galerijski prostor, u okviru koje se nalazio i Muzej Mimara do odvajanja 1999 (danas poznate kao Galerija Klovićevi dvori), Ante Sorić upravo je na Gornjem gradu pokazao oštar start i sve sposobnosti koje je imao.

Ante Sorić bio je najuspješniji hrvatski muzealac

Misija koju si je nametnuo bila je otvoriti vrata svijeta, u ovom slučaju umjetničkog, ali i fizičkog, dokidajući granice i potvrđujući izreku da umjetnost nema granica. Nije više bilo nemoguće vidjeti uživo Dürera (izuzevši mali dio koji imamo u hrvatskim institucijama) ili Rembrandta, i ne samo pojedinaca nego i cijelih civilizacija koje su se u to vrijeme nalazile uistinu nakraj svijeta, kao izložba Drevna kineska kultura, Kyoto – cvijet kulture Japana, Put svile, Sveti trag... Za njegova je mandata hrvatska javnost mogla vidjeti kulturu Židova, riznicu bogatstva iza zatvorenih vrata zagrebačke katedrale, na jednom mjestu jednu od najvećih zbirki Victora Vasarelyja...

Ante Sorić brinuo se da njegov posao ne bude samo uvoz, već je, uz vrlo jasnu strategiju, organizirao i mnoge izložbe domaćih autora koje su predstavljene izvan granica zemlje. Sve u svemu, Sorić je obilježio podulje razdoblje hrvatske povijesti kojim je, prije svega, ljubiteljima umjetnosti, a potom i profesionalnim krugovima (čije se poznavanje umjetnosti zasniva i na poznavanju svjetskih umjetničkih vrednota) približio umjetnost različitih kultura i dao mogućnost uvida u drugačijost. Pritom mislim i na pristup kojim je, u pozitivnom smislu, čak agresivno pokazao što je to distribucija vlastite baštine i uvoz strane kulture. O njegovoj uspješnosti govore i same brojke; malo se tko može pohvaliti da mu je izložbu posjetilo gotovo pola milijuna ljudi, da su mnogi dolazili i dvadesetak puta vidjeti jednu jedinu sliku.

Pozamašna je paleta kipara, slikara koji se nalaze na popisu izložbi koje su bile predstavljene za djelovanja Ante Sorića, a kojega će pamtiti mnogi današnji kustosi i djelatnici u kulturi, bolje rečeno – učenici... Ni nakon umirovljenja nije mirovao ponavljajući niz drugim velikim izložbama (Zlatna žetva, Zlatko Prica). To što je Muzej Mimara ove godine dobio nagradu za izvrsnost, zasigurno je zasluga i Ante Sorića.