Poznatoj i nepoznatoj Ani

Do izlaska ovoga teksta, slučajno (?) prije Sisveta, izredat će se riječju o Ani Karić svi koji se bave teatrom. Cehovski, sve će već biti „pokriveno“, Ana će već „davno“ biti ispraćena, pa čemu je onda uvlačiti u jezikoslovnu rubriku koja nema vijesti za naslovnicu? Pitanje mogu postaviti samo oni koji ne znaju što je riječ. Ona je i glumcu sve, kao što mu je tijelo instrument. Zar na papirima koji su joj ispali iz klonulih ruku nisu bile baš riječi? Nova uloga? Neka stara? Riječi su njezina veza s tolikim likovima koje je odigrala, one su njezin profesionalni život.

Umirovljenica kao i ja, povremeno bismo se srele u parkiću kod Remize, preko kojega je išla svojoj kozmetičarki, a ja kući. Zastala bi, srdačno bismo porazgovarale i govorila mi je ono isto što sam i ja govorila njoj: uopće ne osjećam da sam u mirovini (ja volim reći da sam u „nemirnoj mirovini“), radim više nego ikada. Da volimo svoj posao, nismo jedna drugoj morale ni objašnjavati ni dokazivati. Zračilo je to iz svake naše izgovorene riječi.

Teško bih rekla da sam Anu Karić „poznavala“. No znala sam nešto o njoj onako iz prikrajka. Recimo, njezin sam otmjen urbani hod uočila mnogo prije onih koji su ga počeli zapažati tek na pozornici. Nekoliko godina starija od mene, bila je još studentica kad je iz (svoje) Medvedgradske kročila dalje (mojom) Tkalčićevom, uvijek u žurbi, pa smo je mi „promatrači“ i prozvali (interno) Žurba. Hod joj je bio specifičan: damski, elegantan, a nenamješten. Poslije mu se pridružio i isto takav prepoznatljiv glas. Sumnjam da je ikada saznala kako je među šačicom balavurdije što se igrala u Tkalčićevoj stekla već tada iskrene poklonike koji će je pratiti i na filmskom platnu i na kazališnim daskama.

Kad se pojavila na filmu, pojurili smo u kino, a tada su svi hrlili u kina, pa se nerijetko moglo ući samo preko „tapkaroša“ (preprodavača karata). Pravili smo se važni kako mi „poznamo“ Anu Karić, filmsku glumicu. Kako možeš reći da poznaješ nekoga tko tebe i ne primjećuje? Teško. No došlo je i vrijeme kad smo se Ana i ja počele, ravnopravno, i prepoznavati. Kao mame. Na roditeljskim sastancima. Njezin Petar i moj Vid išli su u isti razred, do mature. Ana je, razumljivo, rjeđe dolazila na sastanke, češće je dolazio „tata Thür“. Premda pravnik, ni on nije bio ravnodušan prema kazalištu. Sjećam ga se s đačke galerije (muška je bila na lijevoj strani, ženska na desnoj, a dijelio nas je onaj bezdan od gledališta u parketu i ložama). Dok je još postojala (do 1967), vjerni su galerijaši dolazili u HNK svake večeri. Duljinu predstave znali smo i po tabanima (jer smo ih sve odgledali stojeći). Bio je stariji od mene, pa je razumljivo da sam ja zapamtila njega, a on mene, dakako, nije.

Zaražena kazalištem od mladosti, nastojala sam ga približiti i svojim studentima. Nastavu sam držala prvoj godini, bila sam svjesna da studenti dolaze iz svih krajeva Hrvatske, mnogi su se prvi put otisnuli od kuće, neki su odvojenost doživljavali teško, povlačili bi se u velikom gradu u svoja četiri zida, no ja sam htjela probiti upravo taj zid – da prvi put odu u kazalište „sa mnom“, tj. da im ja serviram ulaznice na nastavi, da ništa sami ne moraju tražiti, a kad led bude probijen, možda će neki od njih nastaviti kročiti u tu meni tako dragu ustanovu, pa im to preraste u potrebu. Teatar ITD bio mi je simpatičan još od mojih studentskih dana, pa sam i svoje studente „vodila“ najčešće onamo. Koliko sam puta uskakala Janji Bjelopavlović, šefici propagande, da napuni dvoranu, pogotovo kad bi u siječnju zdvajala kako da ljude nakon „najluđe noći“ (ili cijeloga mjeseca) dovuče u kazalište. Na taj smo način „kolektivno“ odgledali čitav repertoar u odsječku vremena od nekih dvadeset, trideset godina, pa tako i predstave u kojima je igrala Ana Karić. Kao i njoj, i mojim je studentima to kazalište bilo gotovo familijarno. I danas se sjećam Anine Fedre u Francuskom paviljonu, koji je bio tako ruševan i prijetio da će se srušiti otkako znam za njega. Postojala je stvarna bojazan da bi rušenje mogla ubrzati i svirka Leta 3, također sudionika u predstavi. Ta je predstava zračila doista posebnom energijom i sinergijom izvođača i publike, pa je zacijelo mnogima ostala u nezaboravnom sjećanju. Ana se hrabro upuštala i u takve eksperimentalne spojeve klasike i avangarde, na čemu nije stala do samoga kraja. Valjda zato što je dobro komunicirala s mladima, pa i vrlo mladima – glumcima, redateljima – što je bila sposobna ne samo slijediti njihove zahtjeve, proizašle iz drugog i drukčijeg senzibiliteta, nego vrlo često i utjecati na njih. Od nje su svi profitirali u interakciji, jer su od nje „u živom kipu“ saznavali da se moralna osobna vertikala i krajnje pošten stav prema poslu mogu zadržati i u nepovoljnim vremenima (recite mi koja su u kulturi i/ili prosvjeti ikada bila povoljna?!), od nje su mogli učiti i naučiti da je oportunizam vrlo kratka epizoda koja ne pruža nikakvo zadovoljstvo, jer je za „uspjeh“ u tom slučaju uvijek „zaslužan“ netko drugi. Sve im je to Ana „predavala“ izvan katedre, u praksi, vlastitim primjerom.

Voljela sam glumicu Anu Karić, krajnje profesionalnu i savjesnu, danas uz to već ide oznaka „staroga kova“. Nikad neće saznati da sam uvijek kad smo prolazili kraj Perušića ili kad sam se pentrala po perušićkoj kuli pomislila na nju, na njezin lički kućni govor, pomalo odsječan, trpak i blag u isti mah. Posljednji put vidjela sam je nedavno kako polako, s novinama u rukama, zastajkujući ide prema svojoj kozmetičarki u mojem susjedstvu (Jablanovečka). Išla sam desetak metara iza nje, nisam joj se javljala da je ne ometem u čitanju i nisam ni slutila da će mi slika njezina poluprofila s novinama u rukama biti posljednja. Pustila sam je da polako hoda, misleći (pogrešno) kao i uvijek: bit će još prilika da se sretnemo, zastat ćemo i pohvaliti se jedna drugoj kako još poletno radimo. Više nego ikada. No reče gavran: nikad više! A ljudi iz mojega svjetonazorskog pejzaža ubrzano nestaju.