O životu i ljudima

I u svom 12. izdanju Zagrebački je filmski festival ambicioznijim filmofilima i onima koji će to tek postati ponudio uobičajeno velik broj naslova iznadprosječne kakvoće, tematski raznorodnih, žanrovski većinom fluidnih, u najvećem broju intrigantnih, izvedbeno artikuliranih i zrelih ostvarenja, makar ponekad bila riječ i o autorskim prvijencima. No ni ove godine kao ni prethodne ni u jednoj se konkurenciji nije izdvojio barem jedan uistinu sjajan i izvedbom superioran film, što je sa ZFF-om slučaj još od 2006. i remek-djela Život drugih Floriana Henckela von Donnersmarcka. No to ne znači da u svim segmentima programa nije prikazano nekoliko vrlo vrijednih i zanimljivih djela koja, uspiju li se tijekom godine probiti makar do distribucije u art-kinima, neovisno o (ne)osvojenim festivalskim nagradama zaslužuju najtopliju preporuku.

Alfred Pal u dokumentarnom filmu Goli Tihe Klare Gudac o stradanjima na Golom otoku

Odluci stručnog ocjenjivačkog suda, koji su činili producent Čedomir Kolar, direktor fotografije César Charlone i redatelj Konstantnin Bojanov – da glavnu festivalsku nagradu Zlatna kolica u kategoriji dugometražnog igranog filma dodijeli gruzijskoj izraženim socijalnim kontekstom obilježenoj egzistencijalnoj romantičnoj krimi-drami Spojevi na slijepo redatelja Levana Koguašvilija – ništa se ne može prigovoriti, baš kao ni njihovu objašnjenju da je posrijedi jednostavan, originalan, na izvrstan scenarij oslonjen, dirljivo glumljen i naglašenim humanizmom svih likova označen film.

Priča o četrdesetogodišnjem Sandru (odlični Andro Sakhvarelidze), učitelju iz Tbilisija, koji još živi s roditeljima i koji, dok ga majka i otac neprestano gnjave pitanjima kad misli srediti svoj život, oženiti se i postati ozbiljan čovjek, slobodno vrijeme provodi družeći se s najboljim prijateljem Ivom, neuspješnim nogometnim trenerom i poput njega životnim gubitnikom koji je, kako kaže, jednom trenirao momčad sastavljenu od slijepaca, uistinu odiše životnošću, neposrednošću, empatijom i toplinom. Za to su zaslužne ne samo autorova ljubav prema likovima koje poštuje i u potpunosti razumije, ni njegova odluka da protagonista predstavi kao izrazito melankolična i gotovo katatonički mirna čovjeka koji je spreman stoički prihvatiti i podnijeti čini se baš sve što mu život nosi, nego i povremeno utjecanje pseudodokumentarističkom postupku, čime se podcrtava realističnost zbivanja, dojmljiv rad s naoko neprofesionalnim glumcima te suptilna i gdjekad kao slučajna poetičnost kojom je ozračena većina kadrova. Riječ je više o filmu stanja, a manje zbivanja, premda ni njih ne nedostaje, osobito nakon što se Sandro, osoba usporenih reakcija te uvijek basterkitonovski ozbiljna i zabrinuta izraza lica (što i u dramski ozbiljnim situacijama kakva je svađa u domu trudne djevojke rezultira efektnim humornim i ironijskim odmakom) počne zbližavati sa senzibilnom i smirenom Mananom, majkom svoje učenice u koju se snažno zaljubi. Ljubav je obostrana i Manana bi s njim htjela vezu, no u tome je sprečava činjenica što je udana za kriminalca Zazu koji upravo izlazi s odsluženja zatvorske kazne i koji će Sandra spletom okolnosti na dan izlaska uvući u neke svoje poslove povezane s djevojkom kojoj je napravio dijete i koju bi želio nagovoriti na pobačaj, za što mu treba novac. Duh životnoga gubitništva i mirenja s njim sjajno je proveden kroz film u kojem naposljetku nitko ne uspijeva ostvariti ono što želi.

Angažman i stav

U konkurenciji dugometražnih igranih filmova posebna su priznanja dodijeljena na ovogodišnjem Berlinaleu u programu Panorama nagradom publike ovjenčanoj Hrabroj djevojci (Difret) etiopskog redatelja Zeresenaya Berhanea Meharija i O konjima i ljudima Islanđanina Benedikta Erlingssona. Meharijev na istinitim događajima iz 1996. temeljen film, koji je suproducirala Angelina Jolie, koja je preuzela i njegovu svjetsku distribuciju, s jedne strane jest feministički intonirano djelo velikog angažmana i u tom kontekstu neizbježne tezičnosti, koje bi kao takvo objeručke prihvatila i Oprah Winfrey, no s druge je strane posrijedi redateljski dosta pismeno, intrigantno, emotivno, tek mjestimice patetično i banalno te nimalo melodramatično ostvarenje čija je vrlina i autentičnost. U dramskom fokusu isprva je četrnaestogodišnja Hirut Assefa (vrlo dobra Tizita Hagere), bistra klinka koju su roditelji odlučili školovati, želeći joj tako pružiti bolju budućnost od one koja bi je u izrazito tradicionalnom i patrijarhalnom društvu čekala bez škole. No u Etiopiji još vladaju običajna prava i zakoni, u Hirutinu selu primjerice važne odluke donosi tročlano vijeće „mudrih staraca“, a uloga žene svodi se na majku, domaćicu i onu koja mora bespogovorno prihvatiti sve što dolazi s muške strane, pa bile to i batine. U skladu s običajnim pravom posve je normalno da mladići otimaju svoje buduće žene, makar još bile i djevojčice te makar ni one ni njihovi roditelji ne prihvaćali samoproglašene buduće muževe. Kad Hirut postane plijenom takva otmičara i njegovih prijatelja, te kad kao žrtva silovanja u pokušaju bijega i spašavanja vlastita života bude prisiljena ubiti silovatelja, zbog čega joj smjesta zaprijeti krvna osveta, u priču će ući odvažna mlada odvjetnica Mezaza Ashenafi (etiopijska TV-zvijezda Meron Getner). U etiopijskom društvu ona funkcionira kao nekakva protofeministica, jer je samosvjesna, obrazovana, neudana i neustrašiva u zastupanju svojih stajališta, pa i u čestim suprotstavljanjima isključivo muškim autoritetima. Kad se dramsko žarište prebaci na Mezazu, koja će u želji zaštite Hirut postati njezinom privremenom skrbnicom te je smjestiti u svoj stan u Adis Abebi, priča očekivano kreće putem izrazitijeg angažmana i tezičnosti. Mezaza će unatoč nepokolebljivosti u trenucima velikih pritisaka zamalo priznati da se bori protiv vjetrenjača, no kad se i mediji okrenu protiv nje te kad se učini da joj zajedno sa starijom kolegicom prijeti neizbježan poraz, kao deus ex machina stići će politička odluka s vrha koja će filmu osigurati optimističan završetak, a onodobnom etiopijskom društvu barem naznake bolje budućnosti. Jedna je od vrijednosti filma i zanimljiva redateljska odluka da se dvije dramski važne situacije, gotovo cliffhangeri, u sekvencama bijega završe neočekivanim zatamnjenjima u najuzbudljivijim trenucima, nakon čega slijede nove scene iz kojih gledatelj može zaključiti kako su se razriješile situacije koje nisu prikazane do kraja.

Na hladnom Islandu

Romantična humorna drama O konjima i ljudima redateljski je dugometražni prvijenac Benedikta Erlingssona, vrlo atmosferičan, smireno režiran i meditativan film koji stvorenja iz naslova na (crno)humoran i ironičan način dovodi na istu razinu, podjednako u kontekstu svakodnevnoga života u negostoljubivoj islandskoj provinciji kao i u odnosima međuovisnosti i upućenosti jednih na druge. Ljudi obilježeni manama i slabostima poput narcisoidnosti i alkoholizma, praktički neprekidno (i dalekozorima) sa zavišću promatraju jedni druge, a redom obožavaju konje koje love i uzgajaju te u trenucima bijesa na njima iskaljuju i svoju agresivnost, dok plemenite životinje intenzivno promatraju njih, što je učinkovito dočarano čestim krupnim planovima konjskih očiju u kojima se odražavaju ljudi i okolina, kao i glava životinja predočenih također krupnim planovima, en face ili poluprofilima. U galeriji slikovitih likova predočenih minimalistički, tek s bitnim pojedinačnim obilježjima (egoizam, alkoholizam, zaljubljenost, ljubomora) i bez mnogo dijaloga i ekspozicije te uronjenih u vizualno dojmljivo hladno prirodno okruženje, izdvajaju se isprva umišljeni Kolbeinn (Ingvar Eggert Sigurðsson) kojega će sramota kad se nađe u „sendviču“ na leđima svoje kobile koju je zajahao pastuh naglo prizemljiti, i vlasnica neobuzdanog pastuha Solveig (Charlotte Bøving), sredovječna žena zaljubljena u Kolbeinna i razočarana što se njihovoj ljubavnoj sreći ispriječila pohota konjskog para. Ljudi su i destruktivni i autodestruktivni, za razliku od konja oni sami srljaju u vlastite propasti, a plemenite životinje to promatraju sve do pred kraj, kad autor jasno i u kontekstu mjesta radnje sasvim logično stavlja znak jednakosti između konjske i ljudske seksualnosti.

Dokumentarni film ceste

U konkurenciji dokumentarnih naslova Zlatna kolica za najbolji film dodijeljena su Putniku Karpu Slovenca Matjaža Ivanišina, filmu koji je dijelom rekonstrukcija, a dijelom nadogradnja tek u fragmentima sačuvana dokumentarnog filma ceste Imam jednu kuću Karpa Ačimovića Godine iz 1971, nastala tijekom boravka tada 28-godišnjeg autora u Vojvodini, gdje se zatekao nakon snimanja filma Rani radovi Želimira Žilnika. Kao duhovit i empatičan čovjek zainteresiran za ljudsku egzistenciju i sklon subverziji, Godina je s 8-milimetarskom kamerom u rukama tada obišao slikovita sela još slikovitijih imena poput Modrog Sela, Pasjeg Sela, Velikog Malog Sela… te snimao svakodnevicu i običaje ljudi u tim mjestima, kao i njihove osebujnije stanovnike, s ironijskim osvrtima na anegdote i mjesne legende o strasti za kockom, lijepom pjevanju ili sklonosti prema alkoholu. Četiri desetljeća poslije i Matjaž Ivanišin obišao je ta sela, u njima razgovarao s još živim sudionicima izvornoga filma ili njihovim potomcima te napravio dokumentarac koji vjerno slijedi epizodnu izvedbu i duh Godinina djela. A taj se duh ponajviše očituje u altruizmu prema ljudima i njihovim tipično ljudskim manama, u autorskom postupku koji dokumentarizam verbalno nadopisuje određenim nadrealizmom i bajkovitošću, s neprestanim humanim ironijskim odmakom. Ivanišinov se dokumentarac tako čita i kao reinterpretacija Godinina filma s nadosnimavanjem izgubljenih fragmenata, i kao posveta učenika velikom učitelju.

Drama o Golom otoku

Posebnim priznanjem u dokumentarnoj sekciji zasluženo je ovjenčan i odličan biografsko-autobiografski dokumentarac Goli, debitantsko redateljsko ostvarenje diplomirane producentice Tihane Klare Gudac, u kojem se ona na intiman, neposredan i vrlo emotivan način pozabavila tragičnim razdobljem u životu djeda Marijana Fučkana, koji je kao informbiroovac od 1950. do 1953. bio zatočen na Golom otoku. U autoričinoj obitelji sve se uvijek dijelilo na vrijeme prije i poslije djedova boravka na Golom otoku, o tim trima godinama nikad se nije govorilo, a upravo ta želja da razjasni razdoblje obiteljske povijesti i života djeda kojega najviše pamti po zajedničkim ljetovanjima, redateljicu je nagnala da istraži i kontekst obiteljske drame koja se i nakon punih šest desetljeća još reflektira u životima njezine bake, majke i starije sestre, pa i nje same, kao i povijest same kaznionice. Dok su u vezi s obiteljskom dramom upadljive suzne oči autoričinih sugovornica, jer su se nekima možda i pod djelovanjem te traume raspali brakovi te su makar kakav-takav unutarnji mir pronašle bijegom na selo i u provinciju, kontekst uzničkih godina i sudbina kažnjenika predočen je u svjedočenju zatočenika Alfreda Pala i škrtim pismima, zapravo jednorečeničnim porukama da su živi i zdravi, koja su zatvorenici slali obiteljima. Goli je zreo i dramaturški-narativno vrlo dobro komponiran film u kojem postupno otkrivanje okolnosti i detalja o zatočeništvu Marijana Fučkana podsjeća na obiteljsku triler-dramu.