Metafizički epistolarij u vječnoj tišini

Danas je rašireno stajalište da je žanr epistolarnoga romana već odavno odslužio svoje. Umjetnička forma koja je vrhunac doživjela u 18. stoljeću klasičnim romanima, kao što su Perzijska pisma Montesquieua, Clarissa Samuela Richardsona, Nova Heloiza Rousseaua i Goetheov Werther, danas se percipira kao historijski ograničena i zastarjela. To je donekle razumljivo jer je digitalna era izmijenila svakodnevnu komunikaciju, pa se i književni diskurs mora stalno prilagođavati sve novijim zahtjevima suvremenoga doba. Tako se relativno nedavno u Japanu pojavio novi podžanr epistolarnog romana (tzv. mobile phone novels) napisan SMS-porukama. Odumiranje klasičnog epistolarnog žanra odražava se i u teoriji književnosti, koja je, zbog nedostatka produkcije romana u pismima 20. i 21. stoljeća, još usmjerena na gore navedene europske romane kao svoj predmet proučavanja ili arheološki „prekapa“ njihovo podrijetlo. Ipak, usprkos tomu što je novo vrijeme odredilo pojedine književne forme kao dominantne, postoje pisci koji se ne boje latiti, uvjetno rečeno, anakronih vrsta umjetničkog djela. Naravno, način na koji će ih aktualizirati i umjetnički opravdati u današnjem društvu poslužit će kao glavni kriterij njihove uspješnosti.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2014.

Romaneskni vakuum

Ruski pisac takve poetike, Mihail Šiškin, gostovao je nedavno u Zagrebu u sklopu projekta Europea u Dvorištu, čiji je roman Pismovnik nedavno objavljen u izdavačkoj kući Ljevak, u prijevodu Igora Buljana. Mihail Šiškin predstavljen je po medijima, kao što to i inače biva, hrvatskoj publici kao živi klasik i „novi Nabokov“. Ruski pisac iznimno je popularan u Rusiji i na Zapadu (dobitnik je mnogobrojnih ruskih i stranih nagrada), a njegov zadnji roman Pismovnik preveden je već na tridesetak jezika. Sličnu recepciju dobio je i kod nas, kritičar Dragan Jurak na portalu Moderna vremena Info proglasio je roman „velikom književnošću“ .

Govoreći o romanu, prije svega treba pohvaliti Buljanov prijevod. Tim više, jer je sam autor na našim prostorima doživio svojevrsnu neugodnost. Naime, kako ukazuje naša prevoditeljica s ruskog Irena Lukšić, Šiškinov su roman Venerin volos (hrv. Vilina kosica), za koji je autor dobio prestižnu nagradu Nacionalni bestseler (2005), mnogi naši i strani portali, težeći atraktivnosti i provokativnosti, preveli kao Venerina dlaka (!). Buljanov prijevod, pak, karakteriziraju promišljene i znalačke prevoditeljske odluke. Jedna takva vidi se i u samu naslovu romana. Recimo, u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (Novi Liber, 2002), kao i u Rusko-hrvatskom rječniku (Školska knjiga, 2002) nećemo pronaći riječ pismovnik, nego samo riječ pismar. No ta riječ ipak postoji (sjetimo se samo Hrvatskoga pučkog pismovnika za sve potrebe građanskog života iz 1887), a po svojem zvuku aludira na riječ pojmovnik, čime jako dobro podcrtava enciklopedičnost, katalogizaciju značenja riječi pismovnik: „zbornik primjera pisama koji sadrži pravila kako napisati pismo“.  

„Đavolsku razliku“ Pismovnika u odnosu na tradiciju epistolarnoga romana možda je najbolje definirao sam autor opisavši ga kao „metafizički roman u pismima“. Metafizika u svojem prvom, doslovnom značenju nipošto ne niječe stvarnost, već je „to ono što je poslije fizike“. No dok sam čitao Šiškinov roman, imao sam osjećaj kao da se iza pisama junaka nalazi svojevrsni romaneskni vakuum, mrklo nebo na kojem ne svijetli nijedna zvijezda.

Pisma bez primatelja

Svaka prostorno-vremenska odrednica u romanu je uklonjena; ne znamo gdje su smješteni likovi, u kojem je gradu junakinja odrasla, studirala. U romanu nema nijednoga datuma, prema nekim motivima (recimo, tramvaj, križaljka, tragedija Titanika) može se zaključiti da je riječ o početku 20. stoljeća, no potom slijedi lavina anakronizama koji poljuljaju taj čitateljev dojam. Junaci Vladimir i Aleksandra dani su apstraktno, gotovo su svedeni na muško/žensko načelo. Postupak lišavanja bilo kakve historijske uvjetovanosti u romanu motiviran je autorovom željom da stvori čistu „enciklopediju“ arhetipova ljudske emocije, da na mrkloj pozadini osvijetli agregatna stanja ljudske duše. I zaista, svako pismo u romanu satkano je od niza traumatičnih iskustava (rat, gubitak djeteta, roditeljeva smrt...), koji nisu linearno dani ili povezani bezvremenskom unutarnjom logikom, već svojevoljno iskaču iz praznine koja ih okružuje. Zbog toga se stječe dojam da junaci zapravo ne komuniciraju, da njihova pisma ne dopiru jedno do drugog, što bi bio i glavni smisao svake korespondencije, već da osamljeno stoje i izvikuju svoje monologe.

Istrgnutost od ovostranog očituje se i na formalnoj razini romaneskne strukture, što je zapravo i najzanimljiviji dio Šiškinova romana. Iako je u naslovu Pismovnik naglašena, da ponovim, normativnost epistolarnog žanra, autor krši svaku njegovu odrednicu. Kao prvo, Vladimir i Aleksandra ne pišu si pisma u doslovnom smislu; imamo osjećaj da pred nama nisu pisma u cijelosti nego samo fragmenti, često bez pozdrava i oproštaja, nema uvodne riječi da je primatelj dobio pismo od pošiljatelja... Drugo, jedinicu epistolarnog žanra ne čini pismo, nego par pisama, pa je zapravo svako pismo svojevrsni odgovor na ono prethodno (recimo, u njemačkom se takav roman naziva Briefwechselroman, doslovno „roman razmjene pisama“). Za time se poseže kako bi se „tuđe“ gledište unijelo u granice „svojega“, pa je korespondencija reverzibilna. No Šiškinovi likovi ne žele odgovoriti drugom, oni jednostavno jedva čekaju da sjednu za stol, „fotografski“ opišu sitnice iz svoje prošlosti, životne pričice te odašalju svoje kronike koje nikad neće biti zaprimljene. U skladu s tim, pisma su manje-više stilski jednaka, karakteri likova okamenjeni od prvoga do posljednjeg pisma (49 pisama), jer ne postoji jezična svijest da se može utjecati na karakter i pisanje recipijenta. Tako Šiškin zapravo u obliku romana relativizira žanrovsku odrednicu koju si je na početku nametnuo: antologijsko značenje riječi Pismovnik i na toj razini prelazi u ontološko.

Nedostatak ironijskog odmaka

Da bi se prevladao jaz između likova koji žive u solipsističkom svijetu, autor romana utječe se postuliranju nadstvarnosti, koju predstavlja jezik ipso facto. Već na prvoj stranici romana susrećemo metaforu „velikog praska“, koja simbolizira kaotičnost ovoga svijeta, koji na okupu drži upravo jezik. „Te rime povezuju svijet, učvršćuju ga kao čavli zakucani do glave, kako se ne bi raspao.“ Ta pomalo otrcana ideja zahtijevala bi svojevrsnu ironiju, humor koji – to je primijetio, uostalom, i gore navedeni kritičar – nigdje ne susrećemo kod Šiškina. A i Tolstoj je znao nasmijati. Tim više, jer gotovo identičnu ideju pronalazimo i u Šiškinovu prvom djelu, Sat kaligrafije: „To su svojevrsne žile [riječi, nap. red.] koje ne daju svijetu da se raspadne.“ I jedino se u toj jezičnoj nadrealnosti susreću Vladimir i Aleksandra. Ali i taj susret ljubavnika, kad konačno prevale različite epohe u kojima žive, bit će lišen bilo kakve putenosti, mesa, krvi... Zapravo dodiruju se samo njihove solipsističke svijesti, i to platonski, kroz motiv jezika, „lista papira“, kojim je prožet čitav roman („...živim od pisma do pisma“, „Pišem znači da sam još živ“, „...bilježiti slova. I tako me spašavaš, dušo!“…).

U rusistici pojmom „velika književnost“ označava se ona klasična ruska književnost koja je pokušala odgovoriti na „vječna, prokleta pitanja“. Tu formulaciju danas, u svijetu koji se radikalno izmijenio u odnosu na 19. i početak 20. stoljeća, jedino možemo shvatiti u ironičnom tonu. Univerzalnost tih romana nikako se ne nalazi u težnji za alegoričnošću izraza, kakvu donosi Šiškinov roman, nego u stanju da na konkretne zahtjeve svojega vremena odgovore konkretnom umjetničkom formom. Pismovnik je pao na tom testu, on može zainteresirati književnoga teoretičara svojom „novom“ formom epistolarnog romana, može zabaviti čitatelja relativno jednostavnim štivom, ali će autor ovih redaka u potrazi za odgovorom na „prokleto pitanje“ o ljubavi radije posegnuti za, recimo, Gončarovljevim realističnim romanom Obična pripovijest, koji je, uzgred rečeno, u nas još nepreveden.