Luda noć u budoaru

Ženski rukopis obilježio je prvu ovosezonsku premijeru Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, 17. listopada. Kako u baletu – još od vremenâ Augusta Bournonvillea i Mariusa Petipaa – kao koreografi vladaju muškarci, polazna je premisa bila višestruko afirmativna: pridonijeti rodnoj ravnopravnosti u autorskom segmentu baletne umjetnosti, ali i pružiti priliku trima mlađim balerinama, članicama Zagrebačkog baleta, da se iskažu izvan svojih temeljnih plesačkih odrednica te usmjere prema stvaranju i oblikovanju pokretâ.

Scena iz koreografije Budoir Pavle Pećušak  / Snimio Mirko Cvjetko

Baletnoj premijeri prethodilo je gostovanje poznatoga francuskog ansambla, Baleta Preljocaj, u HNK-u 9. listopada. Predstava Noći jednoga od vodećih europskih koreografa Angelina Preljocaja također je na neki način posvećena ženstvenosti. Motivima iz Tisuću i jedne noći, Šeherezade i tajnovitostî Orijenta, na glazbu Natache Atlas i Samyja Bishaija, Preljocaj, uz naglašenu erotičnost plesa, promišlja o ulozi i nezavidnu položaju žena u društvu. Ne čini to baš osobito uvjerljivo, unatoč vrsnosti svojega ansambla od osamnaestero plesača, jer je svrha zatvorenih glazbeno-plesnih brojeva uglavnom bila da pruže vizualno atraktivne prizore.

Prvu stranicu Ženskog rukopisa ispunio je Dracula rumunjske plesačice Simone Unterajter (1979), članice Zagrebačkog baleta od 2010. Kako je podrijetlom iz Transilvanije, bliska joj je tema o vampirima. Uspjela je sugestivna glazba Georgea Baldovina i kostimi Petre Dančević. No što je zapravo Unterajterova željela izraziti nije bilo jasno: nešto strašno, ironično ili svakodnevno? Ispala je blijeda plesna slika revijalnoga karaktera, bez napetosti i dramaturgije, kojoj čak ni Edina Pličanić nije mogla pomoći niti pridonijeti zbog bezlične koreografije.

Središnji Budoir načinila je Pavla Pećušak, prije Mikolavčić (1979), prvakinja Baleta, koja je do 2004. šest godina bila članica Bavarskoga državnog baleta u Münchenu. Njezini plesni vidici ukazali su joj kako je čembalistička glazba Johanna Sebastiana Bacha, uz pogled na kilijanovski rukopis, dobitna koreografska kombinacija. Pored toga, zanimljiv je njezin dramaturški postupak kojim je koreografiju iz određenoga sadržajnog koncepta – smjestila ga je, naime, na tipično žensko mjesto kao što je budoar – razvila u apstraktni plesni komad.

Članica Zagrebačkog baleta od 2004, Ksenija Durán Krutova u završnom je One Crazy Night (Luda noć) poželjela ispričati običnu priču o mladosti i ludosti (vedri su kostimi Petre Dančević), uza zvuke i ritmove jazza i swinga. I to je uspjela na dinamičan način, ali bez vlastita koreografskog stava. Činilo se da svatko od plesača improvizira na vlastiti način, što zapravo problematizira bit te predstave, proizašle iz koreografskih radionica HNK-a od 2010. do 2013.

U radionicama je sudjelovao niz članova Baleta, okušavajući se, pretežno, u malim koreografskim formama. Dana im je mogućnost da se predstave u neformalnom radu izvan službenoga repertoara, ali u podjednakim profesionalnim uvjetima. Mnogo je entuzijazma uloženo u radionice i od strane potencijalnih koreografa i od strane njihovih kolega plesača. Ideje o novim pokretima i zanimljivim plesnim kombinacijama rađale su se spontano i u zajedništvu, dok pravi/a koreograf/kinja mora biti vođa i autoritet, čvrsto graditi predstavu na temelju vlastitih zamisli. Zato se nameće pitanje jesu li Simona Unterajter, Pavla Pećušak i Ksenija Durán Krutova doista bile jedini ili tek jedan od mogućih izbora da se preraste okvir radionice? Što je djelomice uspjelo samo Pavli Pećušak. A ni jednoj nije uspjelo izbjeći kvaziintelektualističko nazivanje uradaka riječima i sintagmama na stranim jezicima, što je i inače kronična boljka suvremene plesne scene. No ovdje bi to nazivlje trebalo urediti Hrvatsko narodno kazalište.

Kako bilo, predstava Ženski rukopis, sagledana unutar cjelokupna baletnog repertoara HNK-a, ne može se nažalost usporediti s drugim baletnim večerima poput Večeri njemačkih autora ili Baletnog triptiha R. Savkovića, W. Forsythea i N. Duata. Sagledana, pak, sama za sebe, može privući pozornost publike raznolikošću tema, ugođaja i stilova.