Lekcija iz romantizma

Veličanstven zagrebački debi ruskoga pijanista Arkadija Volodosa 22. listopada u Svijetu glazbe Koncertne direkcije Zagreb jedan je od najimpresivnijih solističkih koncerata u povijesti Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, u kojoj smo 1970-ih i početkom osamdesetih doživjeli magične recitale Artura Benedettija Michelangelija, Svjatoslava Richtera, Gine Bachauer…

Zanimljivo je kako su ti pijanistički kolosi u Zagrebu gostovali baš u ciklusima KDZ-a, među kojima je već tada bio i Svijet glazbe, za koji smo pretprošle sezone ostali uskraćeni, dok sada navodno postaje upitan čak i dalji opstanak same Koncertne direkcije, a da pritom nikoga iz institucionalno nadređenih struktura uopće ne zanima što o tome misli činjenično brojna i itekako ozbiljna zagrebačka koncertna publika, zbog koje valjda sve to jedino i treba postojati?!

Virtuozni Arkadij Volodos  / Snimio Branko Hrkač

Za razliku od glamurozno aspektiranih zagrebačkih nastupa svjetski razglašenih pjevačkih i pijanističkih zvijezda, Volodosov koncert bio je napučen mladom i itekako znalačkom publikom, očigledno željnom ovakvih doista ozbiljnijih izvedbi ozbiljne glazbe, pa nam se upitati: ne bi li taj indikativan pokazatelj trebao biti presudan argument u promišljenom i odgovornom kreiranju koncertne ponude glavnoga grada Hrvatske?!

Arkadij Arkadijevič Volodos (1982) neupitan je pijanistički gigant koji ima sve, koji pomno obrađuje i ona najosjetljivija skladateljska polja romantizma, pritom uvijek ubirući najbogatiji umjetnički urod. Njegove začudno životne interpretacije plod su analitičkoga raščlanjivanja svih segmenata partiture i njihova sintetiziranja u strukturno koherentan i emocionalno napet zajednički luk, čak i onda kada su posrijedi najsloženije cikličke cjeline, kakva je, primjerice, Schumannova divovska Fantazija u C-duru, op. 17, od čijega je središnjeg stavka zazirao čak i pijanistički svemogući Franz Liszt. Istovjetne kvalitete resile su i Volodosovo nevjerojatno pronicavo tumačenje začudno zrele Sonate u C-duru, D. 279, potekle iz pera osamnaestogodišnjega Franza Schuberta. Izvedba te „nedovršene“ trostavačne partiture, prikladno upotpunjena majstorovim Allegrettom u C-duru, D. 346, kulminirala je u Volodosovu ingenioznu „čitanju“ Menueta, tog naoko prostodušna, a zapravo zdušno napisana trećeg stavka Schubertove „enigmatične“ mladenačke sonate, koja razotkriva duboko zapretanu duševnost rado sazrela skladatelja.

Poput Volodosova superiorna oblikovanja velikih formi, bez daha su nas jednako ostavila i njegova podjednako lucidna te emocionalno tankoćutna tumačenja genijalnih klavirskih krokija Roberta Schumanna (Dječji prizori, op. 15) kao i Brahmsovih znatno razrađenijih, kasnih klavirskih minijatura (Šest skladbi za klavir, op. 118). Tolika sadržajna punina i dorečenost Volodosovih izvedbi Schumannovih – samo trajanjem – malih skladbi, najtočnije se može opisati kao „veličina zrnatosti“, kako je prije dvadesetak godina Nedjeljko Fabrio nazvao izložbu skulptorskih minijatura Višnje Tamhine. 

Za razliku od većine razmetljivih klavirskih virtuoza današnjice, koji manje zahtjevnu zagrebačku publiku uvelike raspamećuju svojim tehničkim majstorijama, samozatajni glazbeni majstor Volodos (ponajprije usredotočen na sadržajnu srž glazbenoga djela!) svoje povlaštene slušatelje zapravo – prosvjećuje! Doista: divovski ruski pijanist održao nam je jedinstvenu lekciju iz umjetnički odgovorna tumačenja probranih remek-djela njemačkoga i austrijskog romantizma!

Nakon izvedbe golemoga programa uslijedile su beskrajne, naposljetku i stojeće ovacije te četiri dodatka popraćena umjetnikovim naklonima sa smjerno sklopljenim dlanovima na sredini prsa i u visini srca. Bila je to doista jedinstvena, nezaboravna koncertna večer!