London – Michael Longhurst, mladi i vrlo uspješan redatelj, postao je poznat po interpretacijama suvremenih dramatičara pa je ponuda da režira Fordov sedamnaestostoljetni hit Šteta što je kurva bila iznenađenje i redatelju i kulturnoj javnosti. „Odbio bih – kaže danas Longhurst – da nije bilo izazova scenskoga prostora u kojem mi je ponuđena režija.“

A riječ je o početkom godine otvorenoj novoj pozornici Globea nazvanoj po osnivaču teatra Samu Wanamakeru. Scena je replika Blackfriarsa, prvoga londonskog kazališta u kojem su predstave igrane pod krovom. I u novom se teatru koriste tehnička dostignuća onoga doba, pa rasvjeta nije električna. Fasciniran kazalištem, Longhurst, koji tvrdi da mu je najvažniji dio režije rasprava s piscem komada koji režira, pristao je raditi mrtvog autora i dramu upamćenu po didaskaliji „ulazi Giovanni sa srcem na bodežu“. Tragedija o incestu u Longhurstovoj režiji doživjela je vrlo uspješnu premijeru u kojoj ljubavnike, brata i sestru, igraju Max Bennett i Fiona Button.

New York – Osramoćen (Disgraced), drama Ayada Akhtara za koju je 2012. dobio Pulitzerovu nagradu, premijerno je izvedena na Broadwayu u kazalištu Lyceum. Kimberly Senior, ista redateljica koja je režirala i praizvedbu drame prije dvije godine u Lincoln Centreu, sad je s novom podjelom napravila sjajan posao, a sudeći po kritikama drama bi mogla biti veliki brodvejski hit. Priča o muslimanu rođenu u Pakistanu koji je odavno postao uspješan Amerikanac, odvjetnik sa zavidnom karijerom i socijalnim statusom, a u kojem „kuha“ zbog promijenjenih odnosa Amerike i islamskih zemalja, kulminira na večeri s prijateljima. Eksplozivna, bolna i silno dojmljiva priča postala je još aktualnija s najnovijim događajima u Siriji i Iraku. Drama je to o napetostima između stare vjere i modernog svijeta, o problemima identiteta i o unutarnjem sukobu civilizacije kojoj tradicijom pripadamo i one u kojoj živimo. Intenzivnih i burnih devedeset minuta ove drame vrijedan je prilog dramskoj umjetnosti na njujorškoj sceni.

Tokio – Philippe Genty (76) već više od četiri desetljeća stvara kazalište koje kombinira dramski, lutkarski, plesni izraz s jakom vizualnošću. Compagnie Philippe Genty, koju je formirao sa suprugom i dugogodišnjom umjetničkom suradnicom Mary Underwood, već desetljećima gostuje po svijetu, a nova predstava Ne zaboravi me zapravo je povratak starom uspjehu iz pariškoga Theatre de la Ville iz 1992. Koprodukcija s Nord-Trondelag University Collegeom iz Verdala u Norveškoj na svom je putu po svijetu sad dospjela i do Japana, koji slavi inventivnu predstavu. Neobična kombinacija glumaca, plesača i lutki realizirana je kao „intimni spektakl kojem je teško definirati temu“.

Maribor – Svadba Rudija Šeliga u režiji Jerneja Lorencija i produkciji Drame Slovenskoga narodnog gledališča u Ljubljani najbolja je predstava upravo završena 49. festivala slovenske drame Borštnikovo srečanje. Kao i prošle godine i ove s Lorencijem slavi Mateja Koležnik, nagrađena za najbolju režiju, i to za obje svoje predstave u konkurenciji, Prijatelje i Moderne no drame. Posljednja predstava nagrađena je i za vizualni i auditivni identitet te dramaturgiju Gorana Ferčeca. Sve tri glumačke nagrade pripale su ljubljanskoj Drami, Janezu Škofu i Barbari Cerar za uloge u Anđelu zaborava u režiji Igora Pisona te Nini Ivanišin za Lorencijevu Svadbu. Najbolja je mlada glumica Ana Urbanc u predstavi Mrtec pride po ljubico, koprodukciji kranjskog i ptujskog kazališta. Deset predstava u konkurenciji došlo je iz gotovo svih slovenskih kazališta, a teme i estetike i ove su godine bile bitno različite, često i oprečne, što je pridonijelo živosti festivala.