Izvornost kritičke misli

U prostorijama Matice hrvatske održan je 24. listopada simpozij u povodu stote obljetnice smrti Franje Markovića – Filozofijsko djelo Franje Markovića. Skup je, kao jedan od članova Organizacijskoga odbora simpozija, otvorio Stipe Kutleša, izrazivši želju da bude koristan svima te žaljenje jer je Franjo Marković zanemaren u hrvatskoj filozofiji. Damir Barbarić obratio se prisutnima u ime Predsjedništva Matice hrvatske te nastavio kao prvi govornik u središnjem dijelu simpozija. Profesor Barbarić svoje je izlaganje – Uz Markovićevo tumačenje divotnog i tragičnog – započeo konstatacijom da se u Markovićevoj Estetici upravo tragediji pridaje iznimna važnost.

Markovićeva je estetika u bitnoj mjeri određena razlikovanjem lijepog, s jedne strane, i uzvišenog, odnosno divnog, s druge. Spekulativno središte čini trostruki slijed postupnog uspinjanja uzvišenom: prvi je moment čuvstvo naše ograničenosti u susretu s uzvišenim koje nas nadmašuje, što u nama uzrokuje neugodu; drugi je ustrajavanje na odnosu prema uzvišenom – s pomoću fantazije, koja nam omogućuje da se, zbog divljenja uzvišenosti, i sami uzdižemo, dok u trećem momentu osjećamo srodnost našega bivstva s uzvišenim.

Damir Barbarić

Marković katarzu određuje kao bit tragedije, što je povezano s činjenicom da je u tragediji više no u ostalim umjetničkim formama prisutno zbivanje susreta čovjeka s neizmjernim, pa je njezin pravi sadržaj naoko nepomirljiva disonanca između tragičnoga junaka, njegova čina te sudbine koja ga pogađa. Bit je tragedije završna pobjeda etičkog zakona; najbolniji neskladi pretvaraju se u vječni „skladni izmir“, koji je posljedica krajnje suprotnosti i nesklada. Takvo shvaćanje tragedije i katarze izvire iz Markovićeva filozofijskog uvjerenja u sveopći božanski sklad svih bića.

Tomislav Škrbić svoj rad – Karakteristike umjetničkih formi u estetici Franje Markovića – započinje opažanjem da se po Franji Markoviću sustav ljudske spoznaje može podijeliti na sedam odsjeka, a jedina primjerena spoznajna metoda jest aristotelovska induktivno-deduktivna metoda.

Osnovna je Markovićeva namjera povezivanje kritičko-filozofijske obrade pojmova s metafizičko-deduktivnim pojmom bića, dok je temeljna misao, koju slijedi pri stvaranju vlastite estetike „umjerenoga formalizma“ misao o pomirenju suprotnih načela na kojima su počivale dotadašnje estetike. Marković veliku pogrešku Zimermannova formalizma vidi u tome što deduktivni smisao formalne logike prenosi na područje estetike, a odmak od njega čini i u smatranju estetičkoga suđenja induktivnim, tj. relativnim.

Željka Metesi Deronjić u radu Divotno u estetici Franje Markovića navodi da „u svojoj znamenitoj knjizi Razvoj i sustav obćenite estetike (1903) Franjo Marković određuje estetiku kao umstvenu spoznaju krasote (ljepote i divote) čija se zadaća sastoji u tome da ljudski duh uznosi k apsolutnom duhu. Upravo se taj apsolutni duh pokazuje kao nešto neizmjerno, divotno koje svojom veličajnošću prelazi granice umske spoznaje.“ Rad istražuje pojam divotno u estetici Franje Markovića – kako Marković određuje divotno, kako ono može biti predmetom umjetnosti i estetike te koja je uloga fantazijske sposobnosti.

U uvodnome dijelu izlaganja – O pojmu znaka u Markovićevoj Logici – profesor Bojan Marotti, uspoređujući dvojicu utemeljitelja semiotike, objašnjava dvoznačnost pojma znak: Peirce pripada „filozofskoj grani“ semiotike te znak promatra prije svega kao reprezentamen, koji se nalazi unutar trojnog modela koji također čine objekt i interpretant, a Saussure pripada „jezikoslovnoj grani“ semiotike i znak promatra kao dvostranu pojavu, sastavnice koje su označnik (signifiant) i označenik (signifié).

Stipe Kutleša

Postavlja se i pitanje kako je Franjo Marković definirao pojam znak: „Pitanje je dakle u kojem odnosu stoje riječ i pojam. Potom ovako opisuje tu svezu: ‘Ni psihologijski razvojni nastanak pojma nije tim još dovršen, nego još nastaje dvoje, na ime: ona pojedinačna pomisao, koja je, budući spojena s iztaknutim glavnim obilježjem svih istovrstnih pomisli, zastupnicom pojma, u sviesti se zatomi, potamni, a najsvjestitije postane sámo ono glavno obilježje; – zatim i to glavno obilježje potamni u sviesti, te se mjesto njega u sviesti najjače iztakne vanjski t. j. čujni znak njegov, t. j. rieč.’ Riječ je dakle određena kao vanjski, čujni znak toga glavnoga obilježja.“

Marotti spominje i Markovićev članak O baladah i romancah – u kojem je predmet bavljenja pitanje o nastanku pjesništva, iz čega poslije proizlazi pitanje o postanku jezika, što uključuje i raspravu o pojmovima poput jezika, riječi, glasa i znaka – te zaključuje da je šteta što se Marković nije sustavnije bavio pojmom znaka, no i da je većina njegovih rukopisa neobjavljena i nepročitana, pa je moguće da se u budućnosti pronađu jasniji odgovori o njegovim shvaćanjima tih pojmova.

Srećko Kovač, u radu Marković i logika, navodi da je Markovićev cilj bio skupiti i prevesti hrvatsku filozofijsku baštinu i uključiti je u narodni život – stare hrvatske filozofske pisce, koristeći se Kantovom slikom, uspoređuje s utrnulim zvijezdama, pri čemu samo o nama ovisi hoće li one ponovno zasjati na nebu. Nakon što je u uvodnome dijelu Estetike razdvojio teorijsku spoznaju istine i praktično prosuđivanje dobroga i krasnoga, Marković filozofiju dijeli na temelju triju filozofijskih težnji na metafiziku (istina), etiku (dobro) i estetiku (krasota).

Dodirne su točke Markovića, Lotzea i Fregea uključivanje sadržaja pojedine znanosti u logiku te činjenica da je logika u temelju matematike. Kovač navodi i Markovićevo suprotstavljanje Zimmermannu – Marković smatra da ni estetika ne može biti apriorna. Također, ne možemo poći samo od subjekta, nego moramo polaziti od objekta, tj. od iskustva predmeta koji nam se sviđaju: iz konkretnoga, pojedinačnog iskustva moguće je izvoditi opće estetičke oblike. Slično se i logički oblici izvode poopćavanjem iz konkretnoga valjanog mišljenja.

Bogato iskustvo u različitim umjetnostima Marković je mogao uključiti kao polazište u samu estetiku i, naglašava Kovač, „time svu svoju djelatnost na području umjetnosti i kritike učiniti izravno filozofijski relevantnom“.

Stipe Kutleša u radu Markovićevo nastojanje oko istraživanja hrvatske filozofije spominje da je Marković kao prvi profesor filozofije na Filozofskom fakultetu težište intelektualne djelatnosti preusmjerio s književnosti na filozofiju. Markovićeva su kritičnost i samosvijest te zalaganje za to da se i politički život zasniva na etičkim načelima prioritet.

Marković daje konkretne upute za istraživanje hrvatske filozofske baštine općenito, a on sam osobito je zaslužan za obrazlaganje filozofijske misli Ruđera Boškovića (izložio je gotovo sve filozofijske probleme) i njezino smještanje u kontekst europske filozofije.

Za proučavanje njegova prinosa u prirodno-filozofijskome nazivlju, što čini još jedan segment njegova prinosa općem razvoju, potrebno je također proučiti njegove radove o Boškoviću.

„Na pitanje kako je uopće moguća protega, protežnina (M, 600) prostor, prostorina, prostorje, prostornost Bošković odgovara razlikovanjem matematičke i fizičke neprekidne protege (M, 611). S tim u vezi odgovara i na pitanje o mogućnosti geometrije. Sbiljstveno (aktualna) bitkujuća geometrija nemoguća je; ona je idealna, imaginarna i umisaona (tj. zamišljena) jer ‘promatra medjusobičje onih razstojina (distancija) i onih razstojinami omedjenih medjumjesticâ (intervala) koje samo umom pojimljemo’ (M, 612).“

Markovićeva je Logika ostala u rukopisu, no terminologija kojom se koristio važan je prinos hrvatskoj filozofiji.

Vrlo živa rasprava koja je uslijedila pokazuje da je tematika zanimljiva; no ostaje žaljenje zbog maloga broja slušatelja. Svijest koju je Franjo Marković sam imao, a nastojao razvijati i u drugima, svijest o važnosti izvornosti i utemeljenoga kritičkog mišljenja, projekt je koji će jednom, nadajmo se, biti – u mjeri u kojoj je to moguće – dovršen.