Gozba bez deserta

Autorski kazališni projekti, koji su preplavili hrvatska kazališta i postali paradigma takozvanoga modernog teatra, bujaju poput gljiva poslije kiše. Autorska ideja, pa i bez osobita kazališnog razloga, dovoljan je povod da takav autor, još ako ima moćne političke zaštitnike i svjetonazorske lobije, dobije mogućnost da površnim, često nesuvislim i primarno agresivnim idejama, prvo maltretira glumce, a onda i publiku.

Po broju autorskih projekata u nas se mjeri kvaliteta nekog kazališta, umjetnički dosezi i prestiž, bez njih je kazalište zaostala provincija, ropotarnica uspomena i ima male šanse biti pozvan na kakav festival ili dobiti prestižnu nagradu. Što je najgore, nikoga nije briga što zbog nenadarenih autorskih projekata često stradaju talentirani autori koji nisu u trendu, koji svoju poetiku ne temelje i ne grade na agresivnom i isključivo tjelesnom teatarskom izričaju.

Ansambl predstave

Primjer autorskog projekta koji istodobno ukazuje na agresivnost i spas od agresivnosti jest projekt Gozba Olje Lozica, praizveden 17. listopada na velikoj sceni varaždinskoga HNK-a. U njemu autorica, ne bez dara, na suptilan način pokušava vidjeti, prepoznati i progovoriti bitno o nebitnome, kako u našoj suvremenoj svakodnevici tako i u teatarskoj promašenosti. Ukazuje na banalnosti i površnosti te svakodnevice, na likove kojima je „važno biti primijećen, zablistati u punom izvanjskom sjaju i preko granica vlastitih mogućnosti“, kako to u afiši predstave piše dramaturg projekta Matko Botić.

Ispod površine tog izvanjskog sjaja autorica projekta i glumci pokušavaju evocirati nešto od „površnosti društvenih odnosa, medijske indoktrinacije, političke korektnosti...“, sugerirajući nam kao razlog nemoć suvremenog čovjeka da se kritički suoči sa stvarnošću koja je opterećena frustracijama i traumama kamufliranima u komunikacijsko svakodnevlje koje u svojoj nekoherentnosti i nekonzekventnosti prokazuje i rastvara bit suvremenoga spektakla, osobito njegovu površnost, koja je uzrok krucijalnih komunikacijskih nesporazuma. Zalogaj koliko kazališno poželjan i problemski prepoznatljiv, toliko umjetnički teško savladiv.

No bez obzira na to što se autorica prihvatila nečega što je teatarski odveć ambiciozno, ipak ambiciozni naum budi nadu da bi takvo njezino promišljanje kazališta u skoroj budućnosti moglo polučiti, ako ne nešto više od promašaja ili ekscesa, ono barem pokazati put kako se spasiti od prevladavajućih agresivnih kazališnih nebuloza. Kako zaokupiti interes publike zasićene kazališnim štancanjem dosade. Zato je izlaz potražila u teatarski zahvalnoj temi, izabrala je glumačke improvizacije koje maštovitošću znaju pobuditi čarobni teatarski doživljaj, ali i koje još češće, ako nisu izvrsne, pokazuju neželjene nedostatke siromašne maštovitosti. Čak i kada su publici veoma prepoznatljive.

Odlučivši se za sivi, derutni zid nasred pozornice, s visokim dvokrilnim vratima po sredini zida, autorica je prostor prožela istodobno realnim i dovoljno tajnovitim; vrata su postala mjesto iščekivanja i iznenađenja, mjesto za lijepu sliku i intrigantan umjetnički dojam. Pridoda li se tom prostoru sa zidom i vratima – koji ne uvjetuje vrijeme radnje – rekvizita; deset stolaca iz različitih stilskih razdoblja prislonjenih uza zid, a poslije i veliki stol, koji će glumci ugurati kroz vrata te na stolcima oko njega, uz njega i na njemu živjeti glumačke živote, predstava postiže osobit vizualni efekt i scenografski kontrast. No taj vizualni dojam, koji umnogome asocira na Brechtov Pir malograđana, iako je najbolji dio predstave, ipak ne uspijeva skriti autorsku i dramaturšku nedorečenost.

U trenutku kada se prostor i vrijeme predstave počnu ispunjavati pričama – jedna je o nemoći komunikacije, druga o dosadnoj komunikaciji, treća o demagogiji i frazerstvu, četvrta o ispraznosti, pa o ženi čija priča živi od trača i predrasuda, peta o agresivnost prema LBHT-populaciji, šesta o ljudskom izrabljivanju itd. – na vidjelo izlazi „agresivnost“ ideje kojom se pokušava sakriti redateljska i glumačka nekreativnost. Sadržaj predstave gubi se u neosmišljenim viškovima priča i nedostatku glumačke kreativnosti. Pokazuje se nedostatak selektivnog izbora teatarski bitnoga i odbacivanje suvišnoga, zbog čega i izvanredne umjetničke glumačke trenutke potiru banalne sitnice, ali i dramaturške nedomišljenosti.

Sve priče nisu jednako dramaturški osmišljene ni glumački precizno izvedene, pa nisu ni duhovite da bi se publika smijala ili dramatične da bi s njima suosjećala. Ipak i unutar toga nedorađenog projekta egzistiraju izvanredna autorska i redateljska rješenja obogaćena odličnim izborom glazbe, a osobito duhovitim, nijansiranim glumačkim dosezima (zaokruženi glumački lik Barbare Rocco, improvizacije i pantomime Mitje Smiljanića, ples i pantomime Matije Kezelea, politički govor Marije Krpan), koji su odličan temelj za predstavu na kojoj bi se trebalo još poraditi.