Godina koju će pojesti skakavci

Vjerujem da nema tog studija novinarstva na kojem se, tijekom jednog od prvih predavanja, studentima ne skrene pozornost na pravilo: nije vijest ako pas ugrize čovjeka, nego ako čovjek ugrize psa. Toga sam se sjetio ovih dana slušajući vijesti o izborima za vijeća mjesnih odbora u Rijeci. Na njima je, prvi put na izborima uopće u tome gradu, HDZ pobijedio SDP. Novinari očigledno nisu slijedili onaj stari „poučak“ pa je riječka vijest prošla gotovo nezapaženo, što se može objasniti jedino time da se doista teško sjetiti posljednjih „lokalnih“ izbora (a slušamo o njima gotovo svaku nedjelju navečer) na kojima je pobijedio vladajući SDP. Toga se toliko nanizalo da ni pobjeda HDZ-a u SDP-ovoj „tvrđavi“ više nije prava vijest.

No tako nije mislila Vesna Pusić. Njezin HNS, koji ovoga puta nije izašao na izbore u koaliciji s SDP-om, prošao je relativno dobro te je naša ministrica vanjskih i europskih poslova (!) pohitala u Rijeku podijeliti radost sa stranačkim kolegama. Ma zapravo otišla je poslati poruku esdepeovcima: „Eto vidite, bez mene ste nitko i ništa.“ Mogu zamisliti koliko takva Vesna Pusić i njezin HNS frustriraju esdepeovce. Stranka koju SDP održava parlamentarnom stalno se bahati i ponižava onoga koji je šlepa i time joj ne dopušta otploviti u izvanparlamentarnu anonimnost. Sjetimo se samo krize u SDP-u i Vladi prouzročene „slučajem Linić“ kad se „Gospođa Dva Posto“ obratila javnosti izjavom kako je HNS „jamac sigurnosti i državi“.

Jasno je da ishod izbora za vijeća mjesnih odbora ne treba precjenjivati. Ali ni podcjenjivati. Oni mogu potvrđivati ili demantirati određeni trend, ali i skretati pozornost na neku drugu činjenicu vezanu uz određenu stranku. U riječkom slučaju to je položaj Zlatka Komadine, prvoga čovjeka SDP-a u Rijeci, koji je najveći oponent stranačkom vrhu i koji je najavio kandidaturu za predsjednika stranke na predstojećim unutarstranačkim izborima. Kao takvu, ovakav rezultat izbora u njegovu gradu sigurno mu ne ide u prilog. To se, međutim, ne bi moglo reći za Zorana Milanovića kojega pobjeda HDZ-a u Rijeci sigurno nije mnogo ražalostila – upravo zbog slabljenja pozicije Zlatka Komadine. Milanović i dalje zabavlja općinstvo. Posljednji mu je „biser“ kako suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog ubojstva hrvatskog emigranta, započeto na Vrhovnom zemaljskom sudu u Münchenu, ne može komentirati jer o njemu „zna malo ili ništa“. Izrekao je to tako hladno da bi se moglo protumačiti da gospodin premijer i dalje nastoji ostati u neznanju o tom događaju, za razliku od mnogih za čiju se znatiželju brinu 133 akreditirana novinara (!), čija izvješća o zločinima komunizma ovih dana preplavljuju globus. Ništa čudno. Poznat je psihološki fenomen kad osoba našavši se u teškoj situaciji bježi u san.

Nažalost, kada je riječ o prvom donositelju odluka u Hrvatskoj, gotovo je svejedno hoće li posljednju godinu mandata provesti budan ili u snu. (U svakom slučaju nešto će buncati.) Rezultat će biti isti: Hrvatska će nastaviti tavoriti bez nade da će se išta promijeniti na dobro. Vlada je definitivno percipirana kao nesposobna i potpuno je izgubila povjerenje građana. Pred nama je očigledno izgubljena godina. A godina je duga i teško se unaprijed pomiriti s činjenicom da će je pojesti skakavci.